Arije Händela u punom sjaju

Maxa Emanuela Cenčića prvi sam put vidio i čuo na Hrvatskoj televiziji devedesetih godina prošloga stoljeća, u vrijeme kada o opernom pjevanju nisam znao gotovo ništa, a kamoli o vokalnom fahu kojem je Cenčić pripadao. Djelovao je ekscentrično, ali i oslobođeno i opušteno, bilo da je pjevanjem dosezao visoke tonove koji su mi se kao nekomu tko je nedavno završio mutaciju činili nestvarnima, bilo da je otvoreno govorio o svome životu i slavi u Latinici, tada izrazito popularnoj emisiji Denisa Latina. Za glazbenog se obrazovanja neko vrijeme s njime nisam susretao, no s porastom interesa za glazbu 17. i 18. stoljeća te osobito za baroknu operu 2000-ih godina s ponosom sam ustanovio da je među vodećim svjetskim kontratenorima i jedan moj sugrađanin.

U izvedbi kontratenora Maxa Emanuela Cenčića i HRBA ništa nije prepušteno slučaju / Snimila Mara Bratoš

Dojam s prvog koncerta na kojem sam ga imao prilike čuti uživo, recitala arija i kantata G. F. Händela i Domenica Scarlattija u Franjevačkoj crkvi u Samoboru 2009. bio je posve suprotan onom televizijskom prije petnaest ili više godina. Odmah je bilo jasno da je riječ o ozbiljnom umjetniku, perfekcionistu koji svaki detalj izvedbe cizelira do kraja i ništa ne prepušta slučaju, a izjave medijima koje je tada dao zračile su određenim stupnjem samozatajnosti. U međuvremenu mi je postalo jasno da te dvije slike o Cenčiću, premda svjedoče o promjenama i o razvoju njegove karijere, nimalo nisu u suprotnosti jedna s drugom, već se nadopunjuju. Iznimnome talentu koji se zahvaljujući vrsnoj naobrazbi usavršavao i čeličio u Bečkim dječacima uslijedio je profesionalni put u to vrijeme rijetka tipa glasa, tzv. (muškog) sopranista. O ozbiljnosti ulaganja u karijeru i predanosti radu svjedoči prekvalifikacija u posve drugi vokalni fah kontratenora, koji se koristi pretežno tehnikom falseta i koji svoje predstavnike posljednjih godina pronalazi i u Hrvatskoj. Od 2002. Cenčić karijeru kontratenora gradi nadasve pažljivo i promišljeno, s osjećajem za pustolovinu, ali i željom da očuva glas u punoj formi, čemu je posljednjih godina pridodana i jednako uspješna djelatnost opernoga redatelja i umjetničkoga ravnatelja festivala Bayreuth Baroque.

Okosnicom repertoara Maxa Emanuela Cenčića pritom sve vrijeme ostaje glazba Georga Friedricha Händela, kojoj je posvetio i svoj gala koncert u povodu 40. obljetnice umjetničkog djelovanja u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, a uz pratnju Hrvatskoga baroknog ansambla pod ravnanjem koncertne majstorice Martyne Pastuszke, s čijim ansamblom Orkiestra Historyczna ili skraćeno {oh!} redovito surađuje. Program se sastojao od uvertira i arija iz opera saskoga majstora te je pritom zadržao veseo, slavljenički karakter. Premda je melodioznost i durska razigranost ostala obilježje većine brojeva, dramaturgija arija naslovnih uloga izvorno pisanih za Händelovu pjevačku zvijezdu, kastrata Francesca Bernardija (poznatijeg pod nadimkom Senesino), ipak je različita te prikazuje maskulini subjektivitet u šarenome spektru barokne estetike afekata. Julije Cezar u Va tacito e nascosto, Por u Vedrai con tuo periglio, Rikard I. Lavljeg Srca u Agitato da fiere tempeste, Admet u La tigre arde di sdegno te glavni junak Bertarido u ariji Se fiera belva iz opere Rodelinda, kraljica Langobarda u arijama izražavaju različite intenzivne osjećaje, no svi su oni u savršenu skladu s aristokratskim muževnim idealima hrabrosti, odrješitosti, ali i senzibilnosti.

Cenčić je tim arijama u brzom ili umjerenom tempu, koje često obiluju koloraturama, dao pripadnu poletnost i lakoću. Pozornost posebno plijene njezini tzv. da capo dijelovi, ornamentirana ponavljanja početnog odsjeka u pravilnoj trodijelnoj formi, gdje se kontratenor istaknuo atraktivnim, a ipak umjerenim ukrasima koji nisu nikada remetili prepoznatljivost ishodišne melodije, a ipak su mu dopustili da pred kraj arije u više navrata glasno zasja u visokome registru. Da program ne bude jednoličan, pobrinule su se dvije „patetične“ arije u molskim tonalitetima, Ombra cara iz opere Radamist i Stile amare iz opere Ptolomej, u kojima junaci suočeni s tragičnim zbivanjima pokazuju ranjivu stranu. U njima je pjevač impresionirao pomno doziranim dahom i ganutljivom izvedbom koju su na primjeren način pratili članovi Hrvatskoga baroknog ansambla. U brzim arijama posebno su se istaknuli prirodni rogovi Bruna Grošića i Bánka Harkayja, a od čisto orkestralnih izvedbi najuspjelijom se pokazala ona uvertire operi Ptolomej, razigranih, plesnih ritmova. U uvertirama operi Julije Cezar i osobito Radamist orkestru je na trenutke nedostajalo jedinstvenosti i usmjerenosti k cilju, no Hrvatski barokni ansambl u cjelini se pokazao dostojnim partnerom Maxu Emilianu Cenčiću.

Nadajmo se da će se suradnja nastaviti te da ćemo i dalje slušati najvećega hrvatskog kontratenora na nastupima u Hrvatskoj, kojih nije ni izdaleka dovoljno, pri čemu bi za našu sredinu posebno inspirativna bila gostovanja raskošnih produkcija s njegova festivala u Bayreuthu.