Vrhunska izvedba (pod)plaćenih glazbenika

Pitanje vremena u glazbi jedna je od povijesnih konstanti, a promišljanje o iluziji vremena, kretanja, akustičkog doživljaja i uopće percepcije (pa posljedično i recepcije) u srži je skladbe Chronostasis Vjekoslava Nježića, djela koje je 2003. za MBZ postalo, a nastajati nastavlja i danas. Naime, tadašnji začetak u obliku djela za devet gudača i elektroniku pretočen je u komorni balet koji je nakon dulje inačice godinama poslije doživio ovu orkestralnu verziju u pomno izrađenoj interpretaciji Simfonijskog orkestra HRT-a pod ravnanjem vrsna poznavatelja suvremenoglazbenih partitura Pascala Rophéa, koji je među hrvatskim autorima, činilo se, pronašao skladateljsko razmišljanje kojemu bi bio sklon dati (još koju) priliku, što je u njegovu slučaju znakovito.

Takva je i uloga solističke violine koja povezuje tri skladbe na programu te večeri, a nosi je koncertna majstorica Mirjam Pustički Kunjko. Kao solistica u Četirima posljednjim pjesmama Richarda Straussa i Četvrtoj simfoniji Gustava Mahlera pridružila se istaknuta britanska sopranistica Carolyn Sampson, koja se u Straussovim pjesmama interpretativno unijela u misiju prikazivanja vizije nebesa koju glazba prenosi pa je usred pažljiva i vrlo muzikalna pristupa svojoj dionici slušateljima u dvorani ipak ostala prekrivena gustim orkestralnim tkanjem Straussove partiture, dok su njezini zapjevi i razumljivost teksta mahom ostali nejasni, a ponegdje i nečujni. Karakterno i vokalno ponajviše se iskazala u trećoj od četiriju pjesama, dok je spomenuta maestra Pustički Kunjko u solističkoj dionici violine bila sjajna te se upravo u toj skladbi i toj ulozi najizražajnije iskazala.

Glazbena vizija Carolyn Sampson i maestra Rophea pjesama Richarda Straussa / Snimio Jasenko Rasol

Vrhunac večeri ipak je bila fantastična izvedba Mahlerove Četvrte, u kojoj je maestro Rophé uzeo energičan i ciljano pokretan tempo, koji je, među ostalim, iskazao ukupne orkestralne kapacitete te niz znalački istaknutih bravura u orkestraciji djela kojim je glazbeni modernist jasno zaključio svoju ranu fazu. Analitička instrumentacija skladbe jasno je došla do izražaja u jasno oblikovanim pojedinim sekcijama, ali svakako valja istaknuti drvene puhače (i udaraljkaše koji gospodare za Mahlera tog doba bogatim instrumentarijem), koji su djelu dali svježinu i očuvali patinu izvrsnosti simfonijskoga zvuka. Od tematskog iznošenja u prvome stavku, signalnih i kontrapunktskih elemenata (fagoti, kontrabasi) koji će se kroz djelo pokazati važnim, preko jedinstvenog opisa smrti drugoga stavka u kojemu se uz violinu ističe i motiv u hornama do sjajnih flauta u varijacijama trećega stavka. U posljednjem stavku, koji uglazbljuje stihove Das himmlische Leben (Nebeski život), originalno djelo zbirke folklornih pjesama Des Knaben Wunderhorn, uz nadahnut vokalni dio, virtuozno su iznesene jasne referencije na tematski sklop prvog stavka.

Ograničen prostor ne dopušta detaljniji ulazak u interpretaciju, no divljenje glazbenicima Simfonijskog orkestra koje je glasno iskazala mnogobrojna publika bilo bi vjerojatno i veće kod svakoga od slušatelja kad bi bili u cijelosti svjesni toga što je sve potrebno za takvu razinu izvedbe. Možda još više i kada bi znali koliko su za taj (i takav) rad vrhunski glazbenici simfonijskog orkestra naše nacionalne medijske kuće (pod)plaćeni. Sada je već i čujna ta okrutna disparatnost sustava koji od svoga glazbenog dijela traži (i uglavnom dobiva) vrhunsku razinu u maloj kulturi i sredini poput ovdašnje, gdje u istome gradu njihovi kolege u gradskim orkestrima za svoje muziciranje bivaju pristojno plaćeni, dok neki simfoničari imaju mjesečnu naknadu za rad u iznosu koji je ispod prosjeka plaće glavnoga grada. Nelagoda koju možda osjećate čitajući ovo neka ne prijeđe u zgražanje nad spomenom tog egzistencijalnog pitanja, nego u aktivnu brigu ili barem svijest jer, egzistencijalno je ujedno i pitanje kulture, primarno one hrvatske glazbene, kojoj je misija očuvanje, bilježenje te predstavljanje, povjerena i glazbenicima ansambala naše nacionalne medijske kuće. Uspješno su tako tjedan poslije predstavili i malo poznat dio opusa skladateljice i intelektualke čija je 100. obljetnica smrti bila okidač za buđenje zanimanja za njezin život i glazbu, što je Glazba HRT-a odvela korak dalje, povezavši je s predstavljanjem nove glazbe mlade skladateljice našeg vremena, Helene Skljarov.