Umjetnik kao svjedok vremena

Nemam vremena, uobičajen i svakodnevan izraz kojim sažimamo vrijeme ili izbjegavamo neugodna iskustva, svakako je sintagma širokog područja interpretacije, a kao takva poslužila je Daliboru Martinisu kao naziv nove prostorne instalacije ambijentalnog karaktera predstavljene u Galeriji Bačva zagrebačkoga HDLU-a. Radi se o autoru u čijem radu preko pola stoljeća, još od ranih formativnih godina pa sve do danas, prepoznajemo (konceptualno) propitivanje dimenzije vremena. Postoji li uopće vrijeme kao takvo, ili je ono tek rezultat naše potrebe da organiziramo sebe i svoj život na smislen način? U svojoj umjetničkoj strategiji Martinis tretira prostor kao gotovo opipljivu, fizičku dimenziju. Vrijeme tako prerasta u svojevrsni sadržaj, ali istodobno preuzima  i ulogu elementa forme ekvivalentnog boji ili volumenu kod tradicionalnih likovnih tehnika, kako u predgovoru izložbi navodi kustos Vanja Babić.

Dalibor Martinis ispred instalacije Nemam vremena / Snimio Juraj Vuglač

Krug kao simbol vremenske nelinearnosti

Prema osnovnim zakonima fizike, prostor i vrijeme međusobno su uvjetovane dimenzije, a zajedno su koncepti koji izražavaju promjene. Tako se u stvaralačkom prostoru Dalibora Martinisa promjena detektira u vremenu koje nije linearno i ne poštuje takav protok. Postavljajući umjetnički rad kao ekvivalent promjeni te manipulirajući vremenom na način da premošćuje njegov protok (re)interpretacijom ranije izvedenih radova ili pak svjesnim čuvanjem medija za neke buduće projekte ili situacije – katkada s pomakom od nekoliko sekundi, a katkada i od nekoliko desetljeća – Martinis povezuje različite vremensko-prostorne točke stvaranja. Paradigmatski primjeri takva postupanja predstavljali su eksperimentalni video Otvoreni kolut iz 1976, gdje autorova glava vremenom biva potpuno umotana u videovrpcu na kojoj je netom izvedena snimka njegova lica, ili pak rad Dalibor Martinis razgovara s Daliborom Martinisom, u kojem s odmakom većim od trideset godina umjetnik razgovara sa samim sobom. Transmedijalno odnosno vremensko objedinjavanje radova stvara kružni protok; ne postoji ni početak ni kraj, a kretanje je moguće u svim smjerovima. Tako u svom recentnom radu Martinis manipulira oblikom i simbolikom kruga, podjednako u prostornoj i vremenskoj dimenziji.

U potpuno zamračenu kružnom prostoru galerije Bačva, u njezinu središtu postavljena je 8-kanalna videoinstalacija projicirana na križno postavljene pregradne zidove. Na taj su način konstruirane četiri otvorene prostorije - svaka definirana dvama okomitim zidnim plohama - koje u konačnim gabaritima zajednički tvore monumentalan središnji prostor prilagođen kružnom obliku Galerije Bačva, odnosno Meštrovićeva paviljona.

Instalacija Nemam vremena sastoji se od više segmenata nastalih u različitim razdobljima: Mene tu ni minute nema, potom Champs Elysees… Recalculating i napokon HdluhdluldH. Mene tu ni minute nema scenografsko je rješenje za potrebe kazališnog uprizorenja Krležine drame Aretej u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, postavljeno na rotirajući binu. Svaki odsječak prostora bio je opremljen identičnim mobilijarom – stol s vazom tulipana, dvije crvene fotelje, samostojeća svjetiljka, zrcalo i prikaz sata.  Razlikovale su se jedino po tulipanima – od potpuno svježih do uvenulih – koji sugeriraju kružno-repetitivan, a samim time i nelinearan protok vremena, u rotaciji onoga što je zapravo metaforički ista soba, neovisno o smjeru rotacije bine. Također, reprodukcije satova postavljene na zidu odnose se na jedan od autorovih ranijih radova Direktni prijenos. Riječ je o seriji reprodukcija sata najavne špice glavnoga večernjeg dnevnika, gdje se direktnim kontaktom fotopapira i televizijskog ekrana osvjetljivala njegova osjetljiva površina, koja bi se potom odmah i razvila. U svakoj prostoriji reprodukcija sata zarotirana je za devedeset stupnjeva kako bi se još jednom sugerirao protok vremena.

Soba o vremenu nije izvorno osmišljena kao scenografsko rješenje; produkcijski i prostorno nadasve zahtjevna, čekala je neku povoljnu prigodu da bi bila realizirana, a to se ostvarilo zahvaljujući spomenutu scenografskom angažmanu. Sada, nakon otprilike dvije godine, taj rad doživljava još jednu (re)interpretaciju unutar galerijskog prostora. U ovom slučaju, međutim, instalacija je statična. Ono što se konstantno kreće jesu videoinstalacije koje se pretaču s jednog zida na drugi. U pravilnom ritmu izmjenjuju se snimke rotirajuće kazališne scene, bilo da je riječ o statičnoj kameri koja bilježi njezino okretanje u širokom planu, ili pak o kameri postavljenoj unutar scenografije koja tako bilježi prostor za publiku kao i zapozorje, a uključene su i snimke krupnog plana ogledala sa scene s iskrivljenim vizurama okolna prostora.

Promatrani promatrači

Taj odnos promatrača i promatranog Martinis izvodi i u samoj galeriji na način da oko krakova zidova postavlja crvene fotelje i stolove, one iste korištene i u kazališnoj predstavi. Posjetitelj izložbe tako se može udobno smjestiti u fotelju te participirati istovremeno kao promatrač, ali i kao onaj kojeg se promatra. Kao i u dosadašnjem radu, vrijeme se, dakako, objedinjuje. Uključena su, već je spomenuto, ukupno tri poprišta promišljanja o vremenu i prostoru sadržana u isto toliko videoprojekcija, od kojih se druga  – Champs Elysees… Recalculating – u realnom vremenu odvila 2011, odnosno 2022. kao urbana intervencija i videoakcija izvedena na Place Charles de Gaulle u Parizu. Dokumentirana je taksi-vožnja sa zadanom destinacijom na GPS-uređaju koja je upućivala na izlazak iz kružnog toka oko Slavoluka pobjede, no vozač ignorira upute te se tako nastavlja naizgled beskonačna, gotovo apsurda vožnja u krug, uz opetovane glasovne primjedbe generirana ženskoga glasa „recalculating“. Nekoliko kamera snimalo je promet, vozačevo lice i zaslon GPS-uređaja. Prve snimke zabilježene su 2012. u sklopu projekta Avant Minuit, dok je dnevna varijanta izvedena 2022. u svrhu dovršavanja rada koji još jednom aludira na nelinearno kretanje vremena posredstvom kružno definirana prostora, a samim time i kretanja. Jedini zvuk koji se čuje u galerijskom prostoru tvori prigušena buka prometa u kombinaciji s uzaludnim ponavljanjem glasovnih uputstava što ih izgovara GPS.

Po istom principu snimljen je i videorad HdluhdluldH iz 2022. Palindromski naslov rada još jednom sugerira simbol kruga, odnosno kružno kretanje i protok vremena posredstvom kretanja oko okrugle zgrader Meštrovićeva paviljona HDLU-a. Na taj način posjetitelj promatra okolinu galerije koja se u konačnici reflektira i u samome postavu. Promatranjem tri izmjenjujuće videoserije, bilo iz statične pozicije jedne od fotelja, ili pak kruženjem po prostoru, posjetitelji neposredno sudjeluju u vremenskoj dimenziji toga rada.

Krug je simbol cjelovitosti i beskonačnosti, forma bez usmjerenja koja u ovom kontekstu simbolizira i Martinisov odnos prema vremenu. Ono što u konačnici objedinjuje instalaciju jest fenomen kretanja prikazan u videoprojekcijama. Prema jednoj od definicija prostor i vrijeme koncepti su koji zajedno izražavaju promjenu. Vrijeme omogućuje razlikovanje dvaju inače identičnih događaja u istoj točki prostora. Martinisovi radovi upravo su te točke u prostoru koje izražavaju promjenu, pa koliko god fizičke dimenzije bivaju ukroćene skokovima u prošlost, kotač vremena i dalje se neumoljivo okreće i omogućuje stvaranje novih radova, unatoč slojevitoj autoreferencijalnosti i specifičnom senzibilitetu za osnovne dimenzije oko koje suvremena fizika još nije postigla valjan konsenzus. Transmedijalna priroda opusa Dalibora Martinisa potvrđuje ulogu umjetnika kao svjedoka vremena koji na kreativan način doprinosi transcendentiranju stvarnosti.