Učiteljima osnivačima – posveta darovite učenice

Naslovna korica nove knjige eminentne hrvatske književne znanstvenice, akademkinje Dubravke Oraić Tolić, Zagrebačka stilistička škola: zlatno doba hrvatske znanosti o književnosti geometrijski je podijeljena na četiri podjednaka pravokutnika. Iz svakoga od njih gleda lice jednog od bardova hrvatske znanosti o književnosti druge polovine 20. stoljeća, redom: Zdenka Škreba (1904–1985), Aleksandra Flakera (1924–2010), Ive Frangeša (1920–2003) i Viktora Žmegača (1929–2022). Sva četvorica bila su, može se zaključiti iz sadržaja knjige, višestruko formativna za književnoznanstveni rad, ali i sveukupnu biografiju Dubravke Oraić Tolić, među ostalim i u najizravnijem institucionalnom smislu: bila je Škrebova i Flakerova studentica; magistrirala je pod Frangešovim, a doktorirala pod Flakerovim mentorstvom.

Traganje za analitičko-interpretativnim metodama

Godina 1971, kada se autorica zaposlila u Institutu za znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, označila je početak njezine dugotrajne i kontinuirane neposredne suradnje s Flakerom, Frangešom i Žmegačem, koji su uz također utjecajna hrvatskoga književnog znanstvenika, anglista Miroslava Bekera (1926–2002), bili predstojnici Zavoda, kao i sa Škrebom, koji je bio urednik časopisa Umjetnost riječi što ga je izdavala krovna institucija Zavoda, Hrvatsko filološko društvo. Uključivanje u projekte u kojima su participirali i koje su vodili korifeji moderne hrvatske znanosti o književnosti, u jeku političkih i kulturnih zbivanja poznatih pod nazivom Hrvatsko proljeće te uoči gušenja toga pokreta, za autoricu, koja se u to vrijeme vratila iz emigracije uzrokovane zbivanjima generiranima Deklaracijom o nazivu i položaju književnog jezika, dobivši godine 1969. i prvu nagradu Fonda Antun Branko Šimić za svoju pjesničku zbirku Oči bez domovine, značilo je uključivanje u samu maticu hrvatske povijesti. Nastavivši sudjelovati u radu Zavoda tijekom desetljeća koja su uslijedila, od godina hrvatske šutnje do Domovinskoga rata, nataložila su joj se značajna iskustva šireći horizonte njezine impresivne erudicije.

Zahvaljujući fascinantnom i neprestano budnu književnoznanstvenom, ali i sociopolitičkom senzibilitetu, suočavajući svoju osebujnu i zainteresiranu subjektivnu vizuru s profesionalnom domenom koja je pripadala javnoj društvenoj sferi, sabirala je kulturni kapital uz pomoć kojega je izgrađivala zavidnu poziciju vjerodostojna svjedoka i vrsna analitičara kulminacije, a potom i zalaska moderne hrvatske znanosti o književnosti. Postavke te znanosti počele su se oblikovati 50-ih godina 20. stoljeća, kada je, emancipiravši se od socrealističkih norma, hrvatska književnost ušla u razdoblje takozvane druge moderne, dok se u okrilju hrvatske književne znanosti počelo tragati za analitičko-interpretativnim metodama i procedurama koje bi mogle poslužiti kao alternative tradicionalnim pristupima književnosti, kako pozitivizmu, historizmu i biografizmu u području uže shvaćene književne povijesti, tako i samodostatnu impresionizmu u području interpretacije i kritike.

Mitski očevi i njihova djeca

Protagonist emancipacije i modernizacije hrvatske znanosti o književnosti, koji može funkcionirati i kao njezina sinegdoha, u naslovu je knjige Dubravke Oraić Tolić eksplicirana Zagrebačka stilistička škola. Autoričinom terminologijom govoreći, „mitski očevi“ toga književnoznanstvenog smjera bili su Zdenko Škreb, Aleksandar Flaker i Ivo Frangeš, dok su „graditelji“ Škole bila „mlađa braća“, Miroslav Beker, Viktor Žmegač, Svetozar Petrović, Milivoj Solar, Ivan Slamnig, Gajo Peleš, Miroslav Vaupotić, Krunoslav Pranjić, Ivo Vidan, Sonja Bašić, Mate Zorić, Franjo Grčević i Branko Vuletić. Školu je, navodi Dubravka Oraić Tolić, „nadogradila, pa i prevela u novu kulturologiju treća generacija ‘djece’“, kojoj su pripadali sveučilišni nastavnici što su se na zagrebačkome Filozofskom fakultetu, na kojemu se Škola i počela konstituirati, etablirali 70-ih i tijekom 1980-ih godina, i to ne samo iz polja književne znanosti nego i iz filologije uopće, ali i znanstvenici iz drugih institucija i sredina u Hrvatskoj i u svijetu. Središnja institucija posredovanjem koje je Zagrebačka stilistička škola počela stjecati identitet i legitimitet bilo je Hrvatsko filološko društvo osnovano 1950, u okviru kojega je izlazio časopis Umjetnost riječi, što su ga 1957. pokrenuli Škreb, Flaker i Frangeš, te u okviru kojega je djelovao Institut za nauku o književnosti, osnovan 1959.

Dubravka Oraić Tolić, koja se u Institutu zaposlila upravo u vrijeme kad je na valu proljećarskih zbivanja u njegovu nazivu riječ „nauka“ zamijenjena riječju „znanost“, pripadala bi „trećoj generaciji“ Škole, te se sama deklarira kao „učenica“ trojice „mitskih očeva“. U cjelini knjige naslovljenoj Zagrebačka stilistička škola očima učenice svojim profesorima i mentorima posvećuje tekstove u kojima im se dijelom obraća intimno, kao recipijentima vlastitoga diskursa, ali ih dijelom tretira kao i objekte, odnosno predmete svoje analize. U takvoj optici otkriva se ključna uloga Zdenka Škreba u naporima na utemeljivanju, artikuliranju i sistematiziranju hrvatske književnoznanstvene terminologije i metodologije, dokaz čega su i fundamentalne knjige Uvod u književnost (poglavito prva tri izdanja, 1961. i 1969, ur. Fran Petrè i Škreb; 1983, ur. Škreb i Ante Stamać) te Stilovi i razdoblja (Flaker i Škreb, 1964).

Frangeš – inaugurator
stilističke metode

Krucijalne zasluge Aleksandra Flakera za modernu hrvatsku znanost o književnosti mogle bi se identificirati na više terena, ponajprije u području utemeljenja komparativne kroatistike (Književne poredbe, 1968. te antologijski zbornici Hrvatska književnost prema evropskim književnostima. Od narodnog preporoda k našim danima, ur. Flaker, Krunoslav Pranjić, 1970. i Hrvatska književnost u evropskom kontekstu, ur. Flaker, Pranjić, 1978), potom na polju književnopovijesne periodizacije (utjecajna knjiga Stilske formacije, 1976) te naposljetku s obzirom na konceptualizaciju avangarde (projekt Pojmovnik ruske avangarde na kojemu su 1980-ih surađivali brojni domaći i inozemni slavisti; knjige Poetika osporavanja, 1982. i Ruska avangarda, 1984). Frangeš je pak u hrvatskoj znanosti o književnosti inaugurirao stilističku metodu po kojoj je cijela Zagrebačka škola, usprkos heterogenim pristupima što ih je okupljala, dobila i ime (Stilističke studije, 1959. i dr.). Kruna je njegova djelovanja bila Povijest hrvatske književnosti (1987), prva i jedina integralna povijest hrvatske književnosti u Jugoslaviji, koja je na svoj način, i samom sobom i recepcijom što ju je izazvala, označila prijelaz iz moderne u postmodernu historiografsku paradigmu u hrvatskoj znanosti o književnosti, kao što je na svoj način i simbolički anticipirala kraj države u okrilju koje je nastala i mogućnosti uspostavljanja države o čijoj je kulturi i povijesti književnosti pisala.

Frangešovo bavljenje hrvatskom književnošću bilo je, kako se ističe i u prvoj cjelini knjige Zagrebačka stilistička škola, podnaslovljenoj Hrvatsko proljeće, na znakovit način zaokupljeno nacionalnom identifikacijom, što se osobito očitovalo 1970. godine, kada je u nakladničkome poduzeću Liber, u okviru Instituta za znanost o književnosti, zasnovao i realizirao ideju o reizdavanju književne baštine važne za nacionalni identitet (biblioteka Liber Croaticus) te je pokrenuo časopis Croatica. I jedan i drugi projekt, usprkos latinskim inačicama pridjeva hrvatski u svojemu nazivu, preživjeli su gušenje Hrvatskoga proljeća zahvaljujući tome što se Zagrebačka stilistička škola deklarirala kao isključivo književna i beskompromisno apolitična. Takvoj njezinoj profilaciji u prilog su išli Frangešova stilistička metoda, Škrebova zaokupljenost uvjetima i dosezima imanentne interpretacije te Flakerovo promoviranje ruskoga formalizma, kojim se potvrdio kao jedan od prvih i najvećih poznavatelja toga književnoteorijskog pravca u svijetu. Osim spomenutih književnoznanstvenih orijentacija i metoda, imidžu Zagrebačke stilističke škole kao književno imanentističke pridonosili su i drugi, terminologijom Renea Welleka i Austina Warrena (1949), intrinzični književnoznanstveni pristupi prema kojima je također bila otvorena, od nove kritike do strukturalizma.

Izd. Naklada Ljevak, Zagreb, 2022.

Žmegačeva nova kulturologija

Jedan od „mlađe braće“, odnedavno i on nažalost pokojni, Viktor Žmegač, kojemu je posvećena treća, posljednja cjelina knjige, naslovljena Sjaj i kraj, od prvoga je svojega uknjiženoga autorskog izdanja Književno stvaralaštvo i povijest društva (1976) eksplicite priznavao ekstrinzičnost vlastite metode, pa je tim svojim prvijencem, prema Dubravki Oraić Tolić, postigao utemeljivanje „nove kulturologije u srcu Zagrebačke škole“. Tumačenje književnosti s obzirom na njezine sociopolitičke i kulturne okvire, uvjete i posljedice Žmegač je nastavio prakticirati i poslije, od ranijih knjiga kao što su Istina fikcije (1982), Književnost i zbilja (1982), Krležini evropski obzori (1986), Težišta modernizma (1986), Povijesna poetika romana (1987), Duh impresionizma i secesije (1993) ili Književnost i filozofija povijesti (1994) do onih koje je neumorno pisao i objavljivao od kraja 20. i tijekom prvih dvaju desetljeća ovoga stoljeća, koje Dubravka Oraić Tolić naziva esejističkom kulturologijom. Raspon tema Žmegačevih knjiga što ih je objavljivao od početka novoga tisućljeća do kraja života kreće se od epohalnih i elitnih kulturnih fenomena do naizgled efemernih i popularnih. Zahvaljujući njima, kako je naglasila i Dubravka Oraić Tolić, Žmegač je postao omiljen nacionalni autor i medijska zvijezda, priskrbivši si u bravuroznoj postmodernoj maniri golem respekt arbitara i zagovaratelja najekskluzivnijih kulturnih vrijednosti, ali i velike simpatije čitatelja tabloida i recipijenata masovne kulture uopće. U doba njezine najveće popularnosti poznati naslov njegove monumentalne knjige Od Bacha do Bauhausa (2006) zvučao je privlačno stručnjacima specijaliziranim za njemačku povijest i kulturu, svima koji su se percipirali kao predstavnici najšire shvaćene kulturne elite, ali i brojnima koje je asocirao u prvome redu na ime popularnoga trgovačkog lanca, jednoga od simbola hrvatskoga potrošačkog neoliberalizma.

Iako na prvi pogled strano tijelo u dosljedno proklamiranoj intrinzičnoj orijentaciji Zagrebačke stilističke škole, rana Žmegačeva književnoznanstvena ekstrinzičnost zapravo nije bila oštri rez od konteksta u kojemu je nastala. Jer temeljna su postignuća Zagrebačke stilističke škole proizlazila iz njezine književnoznanstvene širine koja je dokidala svaku mogućnost bilo kakve zatvorenosti i isključivosti. Zahvaljujući toj širini, kojoj je granice mogao postaviti jedino predmet što ga je stavljala u žarište, a to je književnost, Flaker je u svojoj paradigmi imanentne književne periodizacije, a po uzoru na ruski formalizam, važno mjesto pripisao „društvenoj funkciji književnosti“, pa je primjerice uvodno razdoblje tzv. novije hrvatske književnosti nazvao književnošću „u funkciji konstituiranja moderne hrvatske nacije“ (Književne poredbe, 1968). U tome svjetlu može se spomenuti i njegova gotovo zaboravljena, ali vrijedna doktorska disertacija o odnosu hrvatskoga pravaštva i ruske književnosti (1954).

Naizgled suprotno, ali po liniji istoga interesa za sve što književno djelo može dati i što mu se ne smije oduzeti, Žmegač je, primarno koncentriran na odnose književnosti i društva, kritizirao reducirane sociološke pristupe koji se književnošću bave samo „samo kao robom“, zanemarujući njezinu estetičku bit (Književno stvaralaštvo i povijest društva, 1976). Frangeš je, nalazi Dubravka Oraić Tolić, vjerojatno pod utjecajem metafore Viktora Šklovskog o autonomiji umjetnosti koja je „uvijek bila neovisna o životu i na njezinoj se boji nije nikada odražavala boja zastave nad gradskom tvrđavom“, što ju je mogao susresti u Flakerovu članku „Formalna metoda“ i njezina sudbina (1955), stilističku kritiku definirao kao opsadu „najljepše tvrđave – umjetničkoga djela“. No, odabirući stilističku kao vlastitu povlaštenu metodu, Frangeš je istovremeno kao constructor mundi croatici, kako ga naziva Dubravka Oraić Tolić, odrađivao ključne zadatke hrvatske kulturnonacionalne identifikacije u vremenu kada se hrvatski državnopravni suverenitet mogao tek zamišljati.

Flakerovo navještenje nove znanstvene paradigme

Sagledavši Flakerov opus u cjelini, autorica knjige Zagrebačka stilistička škola zaključila je da po „imanentnome pristupu književnom tekstu i pojmu stilske formacije kao velike smislotvorne povijesne cjelovitosti“ pripada „vrhuncima moderne znanosti o književnosti“, dok je po „pojmu avangarde kao protuslovne antiformativne stilske formacije, po intermedijalnome pristupu i esejističkome stilu te po kulturnome nomadizmu kasnijih djela“ navijestio „nastup nove znanstvene paradigme kulturologije, pluralnosti, konstruiranosti i estetizacije znanja, s onu stranu imanentizma, totalnosti i logocentrizma“. Za Frangeša je naglasila da je po viziji „napretka prema političkoj slobodi hrvatskoga naroda i estetskoj slobodi umjetničkoga stvaranja“ njegova Povijest hrvatske književnosti „dijete moderne razvojne historiografije“, dok svojom heterogenošću na različitim razinama, od konceptualne preko sadržajne do strukturne i stilske, najavljuje „postmoderno doba i postmodernizam“. Ono s čime su mnogi poistovjećivali Frangeša, a što je podvukla i ona sama, a to su estetske kvalitete njegova stila, autorica je pronašla i u Žmegačevim knjigama, za koje je ustvrdila da su „intelektualne poslastice bez premca u hrvatskoj, a i svjetskoj kulturi“, kojima ćemo se vraćati i zato „da bismo uživali u ljepoti pisane riječi“. A da će se knjigama vraćati zbog ljepote pisane riječi, Dubravka Oraić Tolić dala je naslutiti na ispitu što ga je kao studentica polagala kod Zdenka Škreba, na kojemu je, kao što piše, zaradila odličnu ocjenu čim je spomenula i obrazložila Kayserov termin Begeisterung, koji je za njezina profesora bio početak i kraj svake priče o književnosti.

Fascinacija književnošću i estetičko umijeće

Kao i iz ranijih njezinih književnoznanstvenih studija, i iz knjige što ju je posvetila trima utemeljiteljima Zagrebačke stilističke škole i jednom njezinu iznimnom graditelju, može se zaključiti da Dubravka Oraić Tolić sa svojim prethodnicima dijeli fascinaciju književnošću i uživanje u njoj; zaintrigiranost književnom kulturom i zapitanost nad njome; odgovornost prema nacionalnoj i kulturi uopće; vještinu razumijevanja tih fenomena; disciplinu i jasnoću u ekspliciranju i estetičko umijeće u reprezentiranju svojih ideja i spoznaja. Osim u odnosu prema hrvatskoj i književnosti uopće, njezin Begeisterung nije manji ni kada je riječ o književnoj znanosti.

Taj Begeisterung čita se sa svake stranice knjige Zagrebačka stilistička škola, u kojoj autorica rekonstruira početke konstituiranja moderne hrvatske znanosti o književnosti te osobno svjedoči i znanstveno promišlja o njezinu zlatnome dobu slijedom kojega je od sredine 1970-ih u Zavodu za znanost o književnosti, među ostalim, surađivala na ne samo sadržajno bitnim nego i formalno indikativnim Frangešovim projektima Kritički portreti hrvatskih slavista i Enciklopedija hrvatske književnosti. U okviru Zavoda za znanost o književnosti Dubravka Oraić Tolić bila je i jedna od suurednica zbornika Intertekstualnost & intermedijalnost (sa Zvonkom Makovićem; Magdalenom Medarić i Pavlom Pavličićem, 1988), koji je već naslovom signalizirao „oproštaj od Zagrebačke škole“ te tranziciju moderne hrvatske znanosti u postmodernu. Uskoro su politička zbivanja postala toliko dominantna da su promijenila, kako kaže autorica, „sve“, pa i „Zavod“, koji ih se desetljećima principijelno nastojao kloniti: u njemu je 1992. godine izašla „dokumentarna monografija na suprotnome polu od imanentnoga pristupa: Hrvatsko ratno pismo 1991/ 1992// Croatian War Writing 1991/ 1992.“ Po Dubravki Oraić Tolić sudbina Zavoda simbolički je označila kraj Zagrebačke stilističke škole, što je definitivno bio i kraj moderne hrvatske znanosti o književnosti, ali i kraj rane hrvatske postmoderne znanosti o književnosti koja se formirala od kraja 1980-ih i tijekom 1990-ih. U okrilju novih kulturnih trendova, na „kalendarskom prijelomu stoljeća i tisućljeća, u sklopu fizičke selidbe i premještanja u prosincu 1999. i siječnju 2000. nakon dogradnje trećega kata na zgradi Filozofskoga fakulteta, Zavod za znanost o književnosti i Umjetnost riječi iseljeni su zajedno sa svojim posljednjim stanovnicima na Odsjek za slavistiku, a njihova je sobica u sveopćoj demokratizaciji dodijeljena studentima za njihove aktivnosti.“

Dubravka Oraić Tolić poput posljednjega od svojih uzora kojim se u knjizi pozabavila, Viktora Žmegača, kasnijim se književnoznanstvenim ostvarenjima, među inima i najnovijim o kojemu je riječ u ovome prikazu, potvrdila i kao jedan od najupućenijih i najautentičnijih predstavnika hrvatske znanosti o književnosti iz razdoblja koje je uslijedilo nakon konačnoga smiraja moderne i nakon milenijskoga reza između rane i zrelije etape hrvatske postmoderne kulture. Iz toga razdoblja ujedno se i izdigla demonstrirajući ne samo očekivanu postmodernu samosvijest nego i dodano postmoderno samoosvješćivanje.