U vrtlogu preživljavanja

Ako je ijedno vrijeme idealno za predstavu s ratnom tematikom, onda je to sadašnje. To je dojmljivo prispodobila i iznimna predstava Majka Hrabrost i njezina djeca Bertolta Brechta – koprodukcija varaždinskoga Hrvatskog narodnog kazališta i Kazališta Marina Držića iz Dubrovnika – u režiji Krešimira Dolenčića, premijerno izvedena 24. veljače na pozornici varaždinskoga HNK-a. Nadam se da je ta predstava i najava kvalitetnije teatarske budućnosti tih dvaju kazališta, a ne samo kratkotrajni bljesak.

Ne iznevjerivši postulate Brechtova teatra, predstava je uspjela prijeći rampu, ući u mrak gledališta /  / Ne iznevjerivši postulate Brechtova teatra, predstava je uspjela prijeći rampu, ući u mrak gledališta / Snimio Marko Ercegović

Nakon brojnih loše smišljenih i jednako tako loše režiranih predstava-projekata, što tobože kazališnim inovativnim šok-rješenjima godinama zamućuju ionako mutnu hrvatsku svakodnevicu, klasik Brecht dođe kao lijek i korektiv. Kao netko čije djelo pripada arhetipskom kazalištu, koje bez prenemaganja i usiljenosti, sada i ovdje, raskrinkava ciničnu životnu stvarnost, njezinu kaotičnost i sveprisutne ratne projekcije koje uvelike prijete tragičnim posljedicama postojećoj civilizaciji. Brecht to čini pametno i uvjerljivo te pokazuje da dobar tekst, osnažen odličnom glazbom Paula Dessaua, bez obzira na vrijeme, upozorava i odolijeva suvišnim dramaturgijskim i redateljskim dosjetkama, koje rijetko mare za poruku predstave.

Sadržaj antiratne drame Majka Hrabrost i njezina djeca davni je rat između katolika i protestanata, koji je trajao od 1618. do 1648. godine, ali je ujedno metafora kontinuiranog ratovanja. Premda napisana u zoru Drugoga svjetskog rata 1938/39. – a praizvedena 1941. u emigraciji u Zürichu – ta je Brechtova drama simbol ratova, neka vrst svevremene ratne freske u kojoj jednako stradaju mali čovjek i strateg ratovanja, jednako svećenik, vojnik, kurva, kuhar, hrabra majka i njezina nejaka djeca. Svi su bačeni u žrvanj ratne neizvjesnosti i na sve načine nastoje opstati i preživjeti. Istovremeno su beskrupulozni potrošači ljudskog morala i sveci – mučenici, koji žive kako im rat dopusti.

Ana Fierling, zvana Mutter Courage, ratna profiterka i krijumčarka, upreže dvojicu sinova i nijemu kćer u jaram trgovine na kotačima kako bi stigla na najopasnija mjesta rata, gdje može skupo prodati robu i preživjeti. Sve osim takva života njoj i djeci donosi glad i smrt. Druži se s ljudima sličnima sebi. Kao što je vojnicima potreban rat, jer „bez rata nema reda“, za nju prestanak rata znači da neće biti trgovanja. Za sebe kaže: „Zovu me Courage, jer sam se bojala da ne spadnem na prosjački štap.“ No ona je hrabra i stoga jer nastoji zaštititi djecu u vremenu i svijetu u kojemu nada ne jamči život. Kako preživjeti i opstati, njezina je preokupacija i agon drame. Sve moralne dvojbe nestaju u vrtlogu preživljavanja. Zbog toga je ona ratni profiter i žrtva rata, ali ne i tragična junakinja.

Njoj je preživljavanje – courage. To znači odvažnost u djelovanju i hrabrost u ratnim okolnostima. Istovremeno znači strah da se ne spadne „na prosjački štap“ i ljubav za djecu i proživljavanje njihovih smrti. Nimalo joj ne znači zaboraviti i zatomiti bol za djecom te nastaviti vući kola svoje sudbine i odustati od posla, dakle i od života. Kako u ratu nema pobjednika nego su svi gubitnici, bez obzira na odvažnost ili hrabrost, suvišno je pitanje: osuditi Majku Hrabrost za ratno profiterstvo ili nagraditi za njezino trgovanje životom.

Karakternu i psihološku kompleksnost Majke Hrabrost Brecht je upisao u sadržaj te izvanredne drame, koju je redatelj Dolenčić dobro pročitao, osjetivši njezine poticaje, njezine dramske silnice i njezinu aktualnost. S obzirom na preuzetnost našega doba, to nije lako prepoznati kao upozorenje sveznajućima koji često ne razlikuju rat od mira, preživljavanje od hedonizma, ljubav od užitka, žrtvu od krvnika, totalitarizam od njegovih tragičnih posljedica. Osobito je to važno prepoznati danas kada se sve relativizira i kada se uvijek nađe netko – obično su to oni koji cijeli „rat“ provedu daleko od ratišta – tko cinično kaže da svaki rat završi za stolom, a ne na bojnom polju.

Na dileme, koje su vječne, Dolenčićeva predstava ne daje konkretne odgovore, ali upozorava i nudi poruku – nekada je proživljavanje tuđih sudbina na pozornici važnije i korisnije od spektakla i neuvjerljivih, površnih šok-prizora. Šok najčešće skonča u pogledu, na vizualnom efektu. Tek je atak na emocije, pljuska, ne i istinski proživljeni doživljaj, katarza i pročišćenje, što je smisao Brechtova teatra. Što nudi i varaždinsko-dubrovačka predstava. Ne iznevjerivši postulate Brechtova teatra, uspjela je prijeći rampu, ući u mrak gledališta, a time biti moderna na istinski inovativan način.

Dolenčićevoj promišljenoj režiji itekako su pridonijeli glumci, njihova pjevačka i glumačka kreativnost. Zajednički i pojedinačno ostvarili su pamtljive uloge. Jednako Ljiljana Bogojević (Mutter Courage), njezina djeca: Marinko Leš (Eilif), Zdeslav Čotić (Emental) i Dea Presečki (Kattrin), Robert Plemić (Zapovjednik), Barbara Rocco (Kuhar), Hana Hegedušić (Yvette Potiere), Branimir Vidić (Kapelan), Filip Eldan i Nikša Eldan (više uloga) i Mladen Grof Jerneić Erdödy (Pukovnik u kolicima).

Sve to potpomogli su uvježbani orkestar pod ravnanjem Stjepana Vugera, decentna scenografija Miljenka Sekulića, nepretenciozni kostimi Martine Ptičar, svjetlo Denija Šesnića, zvuk Zlatka Mileca i scenski pokret Davorke Čorko Rodeš.