Suze liju plave oči

Brendan Fraser američki je glumac krupne građe, ovalna, dežmekasta lica, gibljivih obrva i velikih, neobičnih, zanimljivih, pomalo izbuljenih plavih očiju koje sugestivno očituju dječačku naivnost i dobrodušni entuzijazam. Sličan se tihi polet čuje i u njegovu ugodnu, mekanu, nježnu glasu i dikciji.

I kuditelji i hvalitelji filma Kit složni su u divljenju odmjerenoj, uživljenoj, dirljivoj izvedbi Brendana Frasera

/ Izvor Blitz film i video distribucija

U psihološkoj drami Kit (The Whale) američkoga redatelja Darrena Aronofskog Fraser tumači središnji lik, pretilog (teži više od 250 kg, navodi se u pratećim tekstovima) profesora engleskog jezika, Charlieja bez prezimena, koji studente podučava na daljinu, internetski, s pomoću plaforme Zoom, jer već godinama ne izlazi iz svoga skromnoga stana neimenovanog mjestašca u američkoj saveznoj državi Idaho. On studente vidi, oni njega ne. Ne želi im se pokazati, pa tvrdi da mu je pokvarena kamera. Tako ga, tek slušajući njegovo blago tumačenje, upoznaje i gledatelj, dok filmska kamera polako ulazi u crnilo pravokutnika s natpisom učitelj na sredini ekrana prijenosnog računala, okružena snimkama učenika koji ga slušaju. Zanemarimo li, ako je to uopće moguće, činjenicu da će tek neznatan broj publike Kitu pristupiti ne znajući unaprijed kako izgleda njegov protagonist, još neviđen, tajanstven lik topla govora već u tom uvodniku osvaja gledateljsku naklonost. Sličnih će metaforičnih poteza i rješenja u ostatku filma biti malo, a Charlieja, dobroćudna čovjeka koji je nerijetko pogriješio, a kojeg nadalje gledamo u punoj veličini, ćemo – ako ćemo, no to je nedvojbeno bila namjera autora – prigrliti ponajprije zbog rečenih Fraserovih glumačkih obilježja. Premda pomno maskiran – fizički, protetikom (po pet sati maskiranja dnevno, vele) i računalnim efektima (CGI) – Fraserovo moćno oruđe, glas i oči, ostalo je netaknuto. Štoviše, i snažnije negoli u maskom nepreoblikovana glumca, jer ovako golemu, nezgrapnu, teško pokretnu, izobličenu, oči i glas (p)ostali su malne jedini čimbenici žive, gipke izražajnosti, sjajna žarišta što uvelike zaokupljaju pozornost.

Scenarij Samuela D. Huntera temeljen je na njegovoj istoimenoj drami premijerno igranoj 2012. u Denverskom centru izvedbenih umjetnosti (Denver Center for the Performing Arts), a filmska prilagodba ne krije kazališno podrijetlo. Komorna drama gotovo je u cijelosti smještena u Charliejev okerast, pastelno zagasit, umjereno zapušten stan kojim se kamera Matthewa Libatiquea, stalnoga suradnika Aronofskoga, kreće nenametljivo elegantno i glatko, funkcionalno naglašavajući željeno. Likova je svega pet, teatralni ispis i redanje dijaloga nisu posve zaglađeni, a gdjegdje je čak, tako se barem čini, zadržana i prepoznatljiva mizanscena pozornice. Kao da čujemo uputu: „Neočekivano zastani kod stola, zauzmi takvu i takvu posturu i izreci u smjeru gledališta!“ Nisu to mane, jer iako sposobniji vjernije zabilježiti, prikazati očiglednu zbilju, i film je umjetnina, kao i kazalište, a karakterističnim se sredstvima teatra može poslužiti itekako kreativno i djelotvorno. Ovdje su, dojam je, Aronofsky i Hunter uzdržanim trvenjem filmskoga i kazališnoga zagudjeli poticajnom notom prigušene, ali osjetne začudnosti i apartnosti.

Po svjetskoj premijeri u glavnom programu 79. filmskog festivala u Veneciji u rujnu 2022. Kit je dočekam šestominutnim ovacijama i ondje je osvojio četiri prateće nagrade, a poslije je u prikazivanjima i osvrtima dobio mnoge pohvale, ali i pokude. Prigovori su se ponajčešće odnosili na, smatrahu potpisnici, neprimjeren, stereotipan prikaz i omalovažavanje pretilih, no filmaši su tijekom rada na slikopisu tijesno surađivali s Koalicijom za borbu protiv pretilosti (Obesity Action Coalition – OAC) koja smatra da je Kit u tom smislu dobrodošlo i poticajno djelo, o čemu se može pročitati na njihovu portalu. I kuditelji i hvalitelji složni su u jednome, a to je divljenje odmjerenoj, uživljenoj, dirljivoj izvedbi Brendana Frasera, lišenoj pretjerivanja i napadne bravuroznosti. Fraser je nominiran za Oscar za glavnu mušku ulogu; također i Hong Chau, za sporednu žensku ulogu (igra Charliejevu brižnu, odlučno-neodlučnu njegovateljicu i prijateljicu Liz) te Adrien Morot, Judy Chin i Anne Marie Bradley za masku.