Solidno izmicanje trendu

Sedamdeset i peta knjiga HDP-ove biblioteke Poezija stvaralački je povratak pjesništvu u režiji Dinka Krehe (Sarajevo, 1986). Dobri objekti njegova je četvrta pjesnička zbirka. Kreho je k tome autor dviju knjiga eseja, zbirke priča Odmor od kulture i radiodrame Bezdrov: zvižduk u noći (koautorstvo s D. Bevandom). Kao provodni motiv ovog rukopisa, doduše posredno referiran, uzima teoriju objektnih odnosa austrijsko-britanske psihoanalitičarke i feministice Melanie Klein (1882–1960). Intertekstualno-citatna praksa pritom se, uz ostalo, odnosi na članak Renate Selić Cepanje, mehanizam splitinga (portal Psihoterapijske teme, 28. 11. 2013). Ona upotpunjuje zamisao tehnike terapije igrom pri kojoj bi uloga igračke ovdje pripala jeziku. Fokus na interpersonalne odnose pritom je, zahvaljujući akcentiranom digitalnom okruženju, uvelike olakšan. Govorimo li pritom o strahu subjekta pred novom gramatikom mnoštva koju donosi tehnološko potpomognuta dvostruka stvarnost, ili ipak o strahu subjekta od samoće, teško je sa sigurnošću reći. Prije bih rekao da je u pitanju hibridni strah zasnovan na krajnostima. Dakako, s patološkim učinkom na subjektov identitet. Iz teksta Nanobit tako izdvajam: „u svakom označitelju prede ozna“. Spomenuta praksa naposljetku korespondira s ironijom (kreditne i debitne kartice kao primjeri dobrih objekata).

Izd. HDP, Zagreb, 2022.

Svakako je dobrodošla spoznaja da se autor, sukladno učestaloj praksi, nije odlučio rukopis pošto-poto strukturirati u cikluse. Neopterećen makroformom, svojih je nešto više od dvadeset pjesama izložio kao neprekinutu cjelinu čiji bi kontinuitet, premda posve neizvjesno, u pitanje mogla dovesti uvodno naznačena praksa. Rukopis tako započinje tekstom Posljednja crta, bilješkom o ideološkom (pa i civilizacijskom) obračunu kojeg nije pošteđen ni subjekt. Dilema koja iz nepošteđenosti proizlazi problematizira javno manifestiranje seksualnog nagona kao pokretača ili posljedice obračuna. Semantički se ključ čitave zbirke možda ogleda u završnici uvodnog teksta kojem, utoliko, ima smisla dopisati programatski predznak: „nema primirja, / nema primirja na posljednjoj crti.“ Kontekstualnost dvostruke stvarnosti pritom očekivano dopušta ravnomjerno integriranje medijskih i udžbeničkih identiteta u tekst (od Yukija Mishime i Otokara Keršovanija do Teše Tešanovića i Mire Škorić). Takav postupak proizlazi i iz inverzije vrijednosti ovog (i inih) prostora. U tekstu Beograd je opera piše: „ništa nije precizno / poput halucinacije“. U istom tekstu, što smatram iznimno važnim, daje se naslutiti subjektova recepcija kritičke kao društveno suicidalne pozicije: „vladimir šalje scenu na strijeljanje / scena kensela vladimira“. Pojedini segmenti spomenutog teksta pritom su obilježeni nimalo inventivnim, dapače, davno pročitanim sintaktičko-leksičkim rješenjima, primjerice: „označiteljski lanac made in china / raspao se na pola pjesme / continue? / yes, please“.

Pored dozirane primjene uglavnom nenametljivo realizirane poredbe, jedno je od vitalnijih stilskih sredstava i ona figura ponavljanja. Najčešće je to anafora (U mojim prijateljima stanuju policajci, Vegani, Tek toliko da se zna i dr.). U tekstu Šest tjedana možemo govoriti o kompozicijskom okruživanju. Pored figura ponavljanja, razvidna su i mjestimična nagnuća prema konkretnoj poeziji obogaćenoj aluzijom na „igru asocijacija“ (Tri tenzije, Spavaća kola, Sjeverna Makedonija i dr.). Angažirani aspekt rukopisa kvalitativni vrhunac doživljava u tekstu Rođeni prije rata, natuknici paradoksalne činjenice prema kojoj poslijeratne generacije, sukladno indoktrinalnim tendencijama, umiru i prije nego što su počele živjeti: „Već ste se izvještili u umiranju, / a nisu vam još priznali / ni da ste se rodili.“ Valja izdvojiti i tekst Vuk, hibridni zapis zasnovan na intertekstualnom kolažu koji propitkuje (ne)mogućnost postizanja originalnog iskaza. Ili, možda, nevoljkost usmjeravanja stvaralačkog napora s ciljem postizanja „novog“. Ističem: „Stidim se svojih uzora. / Najviše onda kad od njih prepisujem.“

Ideološka pozicija subjekta ne isključuje kritiku ideološki mu bliskih struktura (Palme) te, logično, podrazumijeva kritiku onih ideološki suprotstavljenih, ekstremu nerijetko sklonih (Noću sanjam Dinamo). Takav gard dijelom proizlazi iz „privatizacije“ kao semantičke okosnice tranzicijskog procesa (Amazon). Jedna od fundamentalnih opasnosti koja iz navedenog proizlazi restauracija je granica u jeziku (Kažeš fašizam). Tomu doprinos daje vidljivošću motiviran stvaralački konformizam kojem se Kreho, pa i pod cijenu rukopisnih slabosti, zasad uspješno odupire. Obično povratkom na uglavnom napuštena poetička crpilišta na kojima je, među ostalima, stasao danas uglavnom bardovski kvorumaški naraštaj. Mogući se recepcijski problem očituje i u izrazito skromnu broju tekstova koji, pa i koncepcijski, nije moguće opravdati. Povratak napuštenim crpilištima zato je moguće shvatiti kao, u odnosu na trend hipermetaforičke proizvodnje, dašak autorske autonomije koji zbirci priskrbljuje prolaznu ocjenu. Ako nizašto drugo, onda za hrabrost.