Siva

Svoj posljednji dan u gradu sačuvala sam za muzej suvremene umjetnosti, onaj čuveni. To se mora vidjeti, rekla je Madge kad sam joj spomenula putovanje. A četvrti kat će ti sve promijeniti, preuveličavala je zadihano. Teško, pomislila sam, no nisam joj htjela pokvariti oduševljenje. I tako sam ušla u tu betonsku i staklenu kutiju. Ne smeta mi minimalizam. Ipak, to ogromno beskonačno predvorje djelovalo je zastrašujuće. Recepcija, blok bijelog granita u sredini, bila je nalik na splav u moru sablasne jeke. Mrmljajuće gomile posjetitelja proučavale su šarene tlocrte katova koji bi im, da su ih obilazili kako bi im preporučila neka njihova Madge, promijenili živote. Prvi kat. Lichtenstein. Okej. Drugi. Mondrian. Ajd. Treći. Warhol. Kužim. Donekle. A onda četvrti, ono neizbježno: kvadrat sive. Ruglo koje se predstavlja kao umjetnost i svi mi, ili barem svaka Madge na svijetu, nasjedamo. E pa ja ne. Nitko mi ne može reći da je komad sivo obojena platna nategnuta u okvir umjetnost. I to ona najgora vrsta sive: nihilistička. Nije ugljen, nije oblutak, ni miš, ni slon, ni beton, ni kišni dan. Dim, pepeo, kamen, sjedine – ništa od toga. Samo siva. Sintetička vrsta, umjetna kao i taj bešćutni pokušaj da posumnjamo u zdrav razum, instinkte, osjetilno utemeljenu stvarnost. Nije stvar u tome što sam gledajući u sivi kvadrat, kao u toliko suvremene „umjetnosti“, pomislila da bih to i ja sama mogla napraviti. Naravno da bih mogla. U pet sekundi. Madgin hologram stvorio se preda mnom podsjećajući na otrcanu frazu umjetničke zajednice: Mogla si. Ali nisi. Ma znaš što? Ne bih to napravila čak ni da sam mogla odnosno baš zato što sam mogla! Ta neslana šala na tuđi račun koja je otišla predaleko. Mislim stvarno, jel ovo zbog čega sam putovala kilometre i kilometre, platila novaca i novaca? Ta pretenciozna glupost valjda predstavlja nekakvu provokaciju. Čega? O, Madge… Sivi kvadrat ko siva mačka; ni sreća ni nesreća, nego eto tako. Pa da je to siva veličanstvenoga grbavog kita, ili prozirna i razigrano siva kapljice rose. Nimalo u njoj tajnovitosti magle. Čak je i smog siva zanimljivija od ove tupe kojoj se svi dive u svjetski cijenjenu muzeju. Ni mjesec, ni London, nijedna od pedeset nijansi iz najbolje prodavane erotske sage koju nikad nisam pročitala al mi je prijateljica sve ispričala. I aluminijske zidne instalacije na bilo kojem od bezbrojnih bezličnih korporacijskih sjedišta imaju više dubine i teksture, više duše. Mislim da ta siva nikad nije ni bila naslikana na platnu, taj šarlatan od umjetnika nije se ni toliko potrudio. Nego je taj pozer kupio sivu ceradu od propalog trgovca torbicama Gucci, koji je tom tkaninom običavao prekrivati i švercati ilegalnu robu. Fascinantno. Zar ne, Madge? Koža me počela svrbjeti na rubu rukava veste. Boja elegancije, kažu, finih talijanskih odjela. Rekla bih da i šator u ratnoj zoni ima više šarma, više slojevitosti, više emocije. Ali ne, ajmo mi dati tom sivom kvadratu neku dublju poruku, postaviti ga na pijedestal neke klišeizirane metafore kao što je „siva zona“, što simbolizira odsutnost jasnoće i izravnosti, ili je vizualna reprezentacija relativnosti Zeitgeista. Ili je to možda društveni komentar koji se odnosi na sivu ekonomiju, ili na promjenu rasne paradigme – što smo doli vrtlog ljudi u kojemu se svi pobjednički miješamo poput daltonista koji ne vide boje. Il’, čekaj malo. Možda je siva varalica. Službeno akromatska, nenapadna, nenametljiva. Hm…. Ma kog ti farbaš? Što skrivaš, bojo siva? Jel’ te strah da će tvoji tonovi preplaviti naše krhke mozgove pa nećemo nimalo istraživati? Prekoračila sam samoljepivu traku koja razgraničuje osobni prostor umjetnine. Sada, sasvim izbliza, ispitala sam tu travestiju i pogodi što? Pikselizirana je. A pikseli uopće nisu sivi nego su ljubičasti, breskvasti, crni, smeđi, indigo plavi. Svaki je piksel svjestan svog pigmenta, jedan šareniji od drugog, svaki igra svoju ulogu, sve je samo ne dosadan i beznačajan, sve samo ne krotak, sve samo ne igrač na sigurno. No svi su tako promišljeno nanizani kako bi stvorili kamuflažnu orgiju, naizgled mirnu i bezopasnu sivu lokvu, odvukli nam pozornost, produljili iluziju istosti, jednakosti. Sve pod izlikom kako se nudi velikodušni predah za naše prenapregnute očne šarenice koje lutaju uokolo, nezainteresirane za istinu, privučene rastresenošću, računajući s time kako će sve to proći tako, kako ćemo svi proći preko svega uspavano, blentavo, beživotno. Neutralno? Krasan pokušaj, siva. Svi ti pikseli. Zbog čega? Kako bi slavili neprozirnost i neodlučnost? Kako drsko. Kako loše. I upravo kada su znojni poluovali isplivali ispod mojih pazuha i spustili se ispod rebara, čuvar mi je došapnuo da se muzej zatvara za nekoliko minuta. Izišla sam van i udahnula svježinu tame, noć točkastu od uličnih svjetala, lakoću, red, umirujuće crno i bijelo. Ipak, još sam bila ljuta kao što bi bio svatko ostavljen bez zaključne poruke, ljuteći se na Madge i glupi sivi kvadrat koji mi je potratio život, što se uguzio na prestižno mjesto na zidu te zgrade, bezobrazno i arogantno, dok brojni drugi, vrijedni svjetala reflektora, grcaju u otužnoj anonimnosti. Kako je „umjetnik“ obmanuo kustosa? Kako je kustos zanijekao zdravu pamet i dopustio tom smeću da prođe pod umjetnost? Što su oni to vidjeli? Što bi taj „komad“ mogao značiti, što bi mogao pobuditi, uzburkati? Taj bezvezni, mutavi komad ničeg.