Renesansa Dore Pejačević

Glazba Dore Pejačević nakon njezine prerane smrti i nekoliko posmrtnih izvedaba desetljećima je bila gotovo zaboravljena. U međuratnom razdoblju postojale su ideološke zapreke zbog njezine internacionalne orijentacije, nakon Drugoga svjetskog rata nije bilo poželjno što je bila grofica, a trajna je zapreka bila i činjenica da je bila žena. Tek nakon što je njezina ostavština postala dostupna, postupno se glazba Dore Pejačević javlja na koncertnom podiju. Bez pretenzija na potpunost, zabilježimo ovom prilikom neke posebno zanimljive trenutke s početka drugoga života Dore Pejačević.

Dora Pejačević rođena je 10. rujna 1885. u Budimpešti. Kći je hrvatskoga grofa bana Teodora Pejačevića i mađarske grofice Lille Vay de Vaya. Glazbeno obrazovanje stekla je u Zagrebu i Dresdenu. Živjela je u obiteljskom dvorcu u Našicama, gdje je skladala većinu djela. Nakon udaje 1921. živjela je sa suprugom Ottomarom von Lumbeom u Dresdenu i Münchenu. Umrla je u Münchenu 5. ožujka 1923. od komplikacija nakon rođenja sina Thea.

Izvor HGZ

Kada je skladateljičina ostavština kao dar njezina udovca stigla u Hrvatski glazbeni zavod u Zagreb, nitko nije pretpostavljao da će zaživjeti na veličanstven način. Ladislav Šaban, koji je bio posrednik, i Zdravko Blažeković sastavili su preliminarni popis djela i biografske građe, nažalost cenzurirane od obitelji. Dio još čuva svoju tajnu.

Povijesni koncert iz 1916.

U znak sjećanja na „povijesni koncert“ iz 1916. održana je njegova zakašnjela repriza 3. veljače 1971. s Pavicom Gvozdić kao interpretkinjom glasovirskoga koncerta Dore Pejačević. Izdvojen je ostao i koncert u Hrvatskome glazbenom zavodu 28. svibnja 1973. u povodu 50. obljetnice skladateljičine smrti. Izvedena su njezina komorna djela, a Tri napjeva, op. 53 pjevao je Vladimir Ruždjak. Tom prilikom postavljena je i izložba s građom iz ostavštine.

U inozemstvu njezinu glazbu među prvima predstavljaju pijanistice Ida Gamulin u Engleskoj (nakon 1981) i Leonora Aumeier u Beču (nakon 1987). Nakon svečane proslave 100. obljetnice rođenja Dore Pejačević u Našicama (1985), kojom se prilikom okupila čitava obitelj iz svih krajeva svijeta, promocija skladateljice širi se i odvija uglavnom linijom „ženske glazbe“ na znanstvenim skupovima i festivalima u Beču, Bernu i Heidelbergu.

Aura njezine osobe privukla je odmah i druge umjetnike. Zvonimir Berković, oduševljen glavnom temom prvoga stavka prve violinske sonate, odlučio je snimiti igrani film iz kojega je poslije nastala TV-serija. Slijedila su i likovna djela.

Posebnu pozornost posvećivao je Dori Pejačević kontinuirano Muzički informativni centar. Inicijativom Ivana Živanovića i Davora Merkaša objavljena su notna izdanja svih njezinih skladbi, što je omogućilo izvedbe dotad teško dostupnih i – ako je bila riječ o rukopisu – teško izvedivih djela. Davor Merkaš je osim toga potaknuo snimanje cjelokupnog opusa na nosačima zvuka etikete cpo, i to u vrhunskim izvedbama.

Od Londona do Leipziga

Posljednjih godina raste zanimanje za Doru Pejačević u Velikoj Britaniji. Serija razgovora na radiju BBC, zatim izvedba Simfonije u Londonu 26. studenoga 2021, kada je orkestrom BBC-ja ravnao Sakari Oramo, potaknula je niz koncerata i snimanja.

Iznimni kulturni događaj bio je nedavni koncert u Leipzigu. Proslavljeni orkestar Gewandhaus pod dirigentskom palicom Andrisa Nelsonsa izveo je Simfoniju 3. veljače 2022, i to u povodu 100. obljetnice predviđene, nikad ostvarene izvedbe koju je planirao Arthur Nikisch. Među novijim zbivanjima u znaku glazbe Dore Pejačević spomenimo prošlogodišnji jesenski festival u Lednicama (Češka), gdje je u nizu priredaba uvijek bilo zastupljeno neko njezino djelo, uključivši i Simfoniju. A početkom ožujka ove godine stotu su obljetnicu skladateljičine smrti koncertima obilježili Frankfurt na Majni, Bremen i Leipzig, gdje su u Gewandhausu isti dan održana čak dva koncerta.

Autori dokumentarnog filma Bijeg u glazbu Tim van Beveren i Kyra Steckeweh nakon višegodišnjega istraživanja ostvarili su poetsko djelo koje pruža dosad nepoznate uvide u pojedinosti skladateljičina života u kontekstu povijesnih zbivanja. Hrvatska inačica filma premijerno je prikazana na nedavnom Festivalu Dora Pejačević.

Dora Pejačević ostavila je glazbu trajne vrijednosti koja je integralni dio europske glazbene baštine dvadesetog stoljeća. Iznimno obrazovana, čitala je cijeloga života, postupno birajući lektiru, o čemu svjedoči njezin Dnevnik pročitanih knjiga. Svoja intelektualna obzorja obogaćivala je putovanjima prateći glazbeni život u Zagrebu i Osijeku, ali i u europskim žarištima: Dresdenu, Beču, Budimpešti, Pragu i Münchenu. Nadasve su je obogaćivali kontakti s vodećim intelektualcima, koje je upoznala posredovanjem prijateljice, češke barunice Sidonije Nádherný od Borutina. Među njima najbliži joj je bio Karl Kraus, koji je spominje u pjesmama i utječe na izbor njezine lektire. Njegov časopis Die Fackel kontinuirano je pratila, u nas možda jedina uz Miroslava Krležu. Kraus ju poštuje, i s namjerom da skladbu Verwandlung koju je skladala na njegove stihove izvede u Beču, pokazuje note Arnoldu Schönbergu. Ovaj hvali djelo, ali, naravno, smatra da žena ne može biti stvarateljica!

Traganje za vlastitim izrazom

Kao skladateljica prošla je evoluciju, od prvih mladenačkih radova nadahnutih glazbom romantizma, preko Wagnerova i Brahmsova utjecaja do usvajanja postimpresionističkog kolorita, u trajnu nastojanju da uobliči autentičan, vlastiti glazbeni izraz. U posljednjim djelima naslućujemo mogućnosti daljeg razvoja. To potvrđuju i zabilješke u Knjizi sa skicama koja krije zamisli za operu Schlangenstein i Drugu simfoniju.

U njezinu opusu koji broji 58 (57 sačuvanih) djela prevladava solistička i komorna glazba uz brojne popijevke. Nije skladala operu ni zborsku glazbu, a među komornim djelima ne postoji nijedno s puhačima. Bila je violinistica i pijanistica, pa se to odražava i kod izbora glazbenih vrsta u kojima se najbolje snalazila.

A i tu je napredovala postupno, preko glasovirske i violinske minijature i Lieda do komornih vrsta. Karakteristično je da je propitivala mogućnosti svake od njih: tu su dvije violinske sonate, jedna sonata za violončelo i klavir, dva gudačka kvarteta, dva glasovirska trija, jedan klavirski kvartet, jedan klavirski kvintet. Taj pregled djeluje poput nekoga konzervatorijskog nastavnog programa. No on to nije. Svako je od tih djela (osim mladenačkog Klavirskog trija, op.15) zrelo i dovršeno, individualno profilirano djelo.

Nakon glasovirskih minijatura (Maštanja, Život cvijeća) sklada „stroge“ forme: dvije glasovirske sonate, od kojih druga izlazi iz klasične sheme kombinacijom sonatne forme i fuge. Treba uočiti i njezino vlastoručno objašnjenje neuobičajene formalne dispozicije na rukopisu.

Tek kao zrela skladateljica pristupa orkestralnim vrstama: piše Klavirski koncert, prvi u hrvatskoj glazbi (1913), u stilu romantičkog virtuoznog koncerta, prvu modernu hrvatsku Simfoniju (1917), koja slijedi kasnoromantičku tradiciju proširenjem provedbenih odsječaka i cikličkim ponavljanjem tema; zatim Koncertantnu fantaziju, djelo slobodne rapsodijske forme s obrisima trostavačnosti, i zvukovno raskošnu Ouverturu.

Osim u Drugoj glasovirskoj sonati i Koncertantnoj fantaziji skladateljica napušta konvencionalnu formu i u Drugom gudačkom kvartetu. Ona ovdje varira uobičajeni raspored četiriju stavaka s njihovim tradicionalnim tempima i karakterima: jer završni stavak nije razigrani vedri finale, nego Allegro comodo, stavak intenzivne energije, koji se smiruje neočekivanim obratom u lirski Quasi Andante. To posljednje dovršeno djelo Dore Pejačević izlazak je s glazbene scene, kao što su to Tri napjeva na stihove Friedricha Nietzschea s njihovim otvorenim završetkom i pitanjem: „Što čekaš?“

U cjelokupnom opusu zapažamo razliku između minijatura, u kojima je skladateljica slobodnija, i strogih klasičnih oblika, gdje zadivljuje kontrolom makro- i mikroforme u gradnji unutarnje dramaturgije djela. Teme snažna dramatskog naboja nose klice razvoja uz uporabu tematskog i motivskog rada i polifonizaciju sloga. Kinetička energija pokreće brze stavke, dramatske vrhunce odmjenjuju lirske epizode. Polagani stavci nošeni su širokim kantilenama, a u skercoznim stavcima iznenađuje duhovita igra motiva. Povremeno boja zvuka prerasta u naglašeno sredstvo izraza.

Među brojnim popijevkama koje je Dora Pejačević skladala ima ih nekoliko antologijske vrijednosti. Važan je njezin doprinos pjesmi za glas i orkestar, toj tipičnoj glazbenoj vrsti moderne.

Na hrvatskoj glazbenoj sceni afirmirala se u vrijeme teških godina Prvoga svjetskog rata, osobito nakon „povijesnog koncerta“ 5. veljače 1916, kada je bio praizveden njezin glasovirski koncert. U povijesti hrvatske glazbe to je doba nastupa novih naraštaja, važnih koncerata, profesionalizacije. U tim se godinama Dora Pejačević uključuje u suradnju s glazbenicima i sklada najbolja djela.

Dora Pejačević konstituirala je, uz Blagoja Bersu i Josipa Hatzea, hrvatsku glazbenu modernu. U kontekstu europske glazbe njezino djelo pripada umjerenijoj struji koja nadograđuje na tradiciju, obogaćujući je proširenjem oblika, nijansiranjem harmonije i novim vrijednostima instrumentalnih boja.