Remek-djela talijanskog obrtništva

Grad Zadar 20. travnja 2020. svečano je otvorio dvije palače (Kneževa palača, osam stoljeća povijesti, Providurova palača, četiri stoljeća povijesti) kao zaključnu točku u razvoju prostora dviju građevina ujedinjenih u zajedničku novu funkciju. Važan je to događaj za hrvatsku noviju kulturnu povijest. Kneževa je palača tijekom Domovinskog rata potkraj 1991. i početkom 1992. pogođena s osam projektila. Srušen je veći dio krovišta, probijena ulična fasada, uništen interijer i inventar. Nakon rata, 1999, uslijedila je dugotrajna obnova uz pomoć Strukturnih fondova EU. Prema povijesnim izvorima palaču je Zadar dobio u drugoj polovini 13. stoljeća, o čemu postoji dokument iz 1288. Temeljita obnova uslijedila je u doba renesanse (15. stoljeće), što potvrđuju uklesani datum na dnu cisterne te dvije bunarske krune koje se nalaze u atriju reprezentativne palače.

Iz postava izložbe u Kneževoj palači: glazbeni instrument spinet / virginal Fernanda de Rossija (Milano, 1582) / Izvor: Talijanski institut za kulturu u Zagrebu

Početkom 19. stoljeća stvorila se potreba za novim uređenjem u dosljednim klasicističkim oblicima. Srednjovjekovna palača bila je kamena zgrada s četirima krilima, a potkraj 19. stoljeća povezuje se s Providurovom palačom te se dodatno uređuje vrt i proširuje prostor uz zapadno krilo. Tu je nekad boravio gradski upravitelj po izboru Republike Venecije (13. st.), potom je tu zasjedala austrijska uprava (19. st.).

Danas je Kneževa palača vrijedan suvremeni izložbeni prostor koji se proteže na dvije prostrane i lijepo osvijetljene etaže, povezane reprezentativnim stubištem, koje je osvijetljeno kao i čitav izložbeni prostor druge etaže fascinantnom dnevnom svjetlosti koja se mijenja s kretanjem Sunca. Autori su projekta uređenja Kneževe palače i oblikovanja koncertne dvorane arhitekti Iva Letilović i Igor Pedišić, a autorica je idejnog rješenja i likovnog oblikovanja Tekstilne instalacije u koncertnoj dvorani Branka Donassy. Ta lijepa zamisao nadahnuta je Sv. Donatom, rozetom Sv. Stošije te oblikom pet bunara u urbanom prostoru Zadra.

Bogat fundus

U organizaciji Talijanskog instituta za kulturu u Zagrebu, Palazzo Madama i Narodnog muzeja u Zadru, a pod pokroviteljstvom Veleposlanstva Italije u Zagrebu, sad je u Zadru ugošćena izložba iz Gradskog muzeja u Torinu pod naslovom Umjetnički obrt u Italiji. Izlaže se građa podijeljena u nekoliko cjelina: bjelokost, mala bronca, kameje, koralji, intarzije i mikroskulpture, uvezi, majolika, čipka, porculan, vez, tekstil, emajl, staklo, razno / varia – mesing, terakota, kamen, zlatnici. Muzej je otvoren 1863, u njemu je danas pohranjena građa primijenjene umjetnosti od prapovijesti do moderne umjetnosti. Tijekom vremena fokus je usmjeren na sekciju nazvanu Povijest rada, odnosno povijest primijenjene umjetnosti, ponajviše za dobrobit umjetnika i obrtnika, o čemu na talijanskom području postoji izrazito jaka, važna višestoljetna djelatnost.

Za cjelokupnu baštinu Gradskoga muzeja u Torinu povijesnu važnost imao je prvi voditelj Bartolomeo Gastaldi (1874–1879), koji je obogatio fundus razmjenama s drugim institucijama pa je tako, na primjer, antička baština prepuštena za dvjestotinjak djela s područja primijenjene umjetnosti drugoj instituciji. Njegov rad nastavio je Emanuele Taparelli d’Azeglio (1879–1890), koji je, uz bogatu diplomatsku karijeru, muzeju pribavio vrijedna djela majolike, porculana, pozlaćenog i oslikanog stakla te poticao rast zbirke s naglaskom na keramiku i tekstil. Pod vodstvom trećeg ravnatelja Vittoria Avonda (1836–1910) fundus se dijeli na Sekciju moderne umjetnosti i Sekciju stare umjetnosti, dok će pak za ravnateljstva Vittorija Vialea, 1934. blago muzeja preseliti u velebnu Palaču Madama, zgradu koja je u prvom stoljeću nove ere bila porta urbica rimske kolonije, proširena u srednjem vijeku, sve dok nije postala dvorac s četiri kule okružen vodenim jarkom. Pjesnik Guido Gozzano palaču je 1918. tankoćutno nazvao „kamenom sintezom cijele prošlosti Torina“.

Vittorio Viale dao je posebnu važnost Zbirci primijenjene umjetnosti smjestivši je na drugi, bolje osvijetljen kat palače, u vitrine inovativna oblika. Muzejska se baština usto znatno obogatila, primjerice renesansnim vrčem iz porodice Medici, trima velikim animalnim skulpturama iz Meissena te pridošlim Blagom Deasana, koje čine kasnoantičko i ostrogotsko zlatarstvo. Godine 1934. Viale otkupljuje Zbirku Trivulzio iz Milana koju čine djela arheologije, zlatarstva, minijatura i slikarstva te dva remek-djela, Portret muškarca Antonella da Messine i manuskript Tres belles Heures s minijaturama Jana van Eycka. Osnovna je intencija tog muzeja, osim obogaćivanja zbirki, permanentna promidžba obrta i umjetnosti u kreacijama najraznovrsnijih, pretežito uporabnih predmeta, marno izrađivanih od raznovrsnih materijala: stakla, srebra, metala, drva, dragog kamenja, koralja, pamuka, raznovrsnih tkanina, terakote i bronce. Brojni obrtnici pa i umjetnici ne samo da su sami stvarali vrijedna djela nego su unapređivali i širili proizvodnju putem umjetničkih radionica i manufakture. Strukovna udruženja, cehovi, otvarala su vrata napretku na polju gospodarstva i umjetnosti u cjelini, gradeći vrijednu mnogostoljetnu baštinu talijanskog podneblja.

Čaša s prikazom trijumfa Amora, plavo staklo s emajliranim ukrasima, Murano, 1475–1500.

Dio tekstila dalmatike (svećeničko ruho), aplicirani i vezeni baršun, Italija, 1600–1650.

Koraljna grana s bičevanjem Krista, reljef na koralju, Sicilija, 1620–1630.

Giuseppe Maria Bonzanigo, Portret Vittorija Amadea III od Savoje, kralja Sardinije, rezbareno razno drvo, 1785–1790.

Kipić s figurom akrobata, lijevana bronca, radionica Andree Briosca, 1500–1520.

Što možemo vidjeti u Zadru?

O tom dugom putu ponajbolje svjedoči izložba u Zadru postavljena u Kneževoj palači. Otvara se sekcijom srebra, iz koje izdvajamo rad naslovljen Dvokraki svijećnjaci u paru koje je izradio Antonio Magrino (1765–1775). Svijećnjaci imaju žig filigrana, oznaku čistoće G. B. Carrona i B. Paglianija, iskucano, cizelirano i gravirano srebro. Slijedi odjeljak bjelokosti, dakle predmeti izrađeni od slonovače, pozlaćene kosti, intarziranog drva, pozlaćenog srebra i ebanovine. Raznovrsne inkrustracije predočuje nam dekorativan Pisaći stol stila mazaren Luigija Pinotta (oko 1730) izrađen u ebanovini s umecima od bjelokosti, ili pak kućno Klecalo s cvjetnim ukrasima (oko 1730), koje je izradio Pietro Piffetti od rijetkih vrsta drva, bjelokosti i s intarzijama od sedefa.

Vrlo je efektan rad konveksno-konkavnog oblikovanja gdje je gornja okomita ploča ukrašena raspelom u mandorli. Unutar Zbirke malih brončanih kipića navodimo Kipić koze, lijevana bronca iz radionice Andree Biosca (oko 1500), koji se odlikuje zaigranošću životinje. Kipić s figurom akrobata iz iste radionice odlikuje naturalnost prikazanog čovječuljka posebne fizionomije i položaja glave između nogu. Ističu se i Kipić koji drži globus iz Padove i Ploča kabinetskog ormarića s prikazom scene iz rimske povijesti, (Lombardija, oko 1565). Od kameja uočljiv je muški lik na prstenu Kameja s poprsjem satira (16. st.?), plavi lapis, klesan, brušen i svrdlan. Predmete od koralja ponajbolje prezentira Koraljna grana s bičevanjem Krista, Trapani (oko 1620), koja se odlikuje minimalističkom intervencijom u prirodnu crvenu grančicu koralja. Intarzijom je naglašen muzički instrument Glazbeni instrument spinet / virginal Fernanda de Rossija (Milano, 1582), rezbareno, profilirano i obojeno drvo, s oslikanom pločom za zatvaranje glazbala. Izložba nam donosi i nekoliko elegantnih uveza – duždev uvez, uvez s grbom Medicija, uvez s grbom V. Amadea od Savoje i dr.

Budućnost pripada obrtnicima

Majolika se prezentira nizom od dvanaest podnih pločica, radionice Pasaro ili Fano, ukrašenih raznolikim arabeskama i likovima lava ili jelena. Apartnim nam se čine ljekarničke obličaste posude većih dimenzija, jedna iz radionice Domenega da Venezia i radionice Pescio, Savona. Slijedi više radova od čipke koji su pretežito izrađeni načinom na batiće ili utežiće, tehnikom izrade lepoglavskih čipki. To nam predočuje Obrub za rukave (Venecija, 1660), lanena čipka, tehnika venecijanskog boda. Izložena su brojna djela izrađena u porculanu raznih radionica /manufaktura – Antonibon, Real Fabbrica, Ginori, Kraljevska radionica Ferdinandea koja donosi Tanjur s vedutom Pozzuolija, lijep pastoralni prikaz pejzaža s naglašenim drvom u prvom planu ili pak jednostavna vaza nježnoga sivkastog tonaliteta i blagih reljefnih istaka izrađena u radionici Doccia, Sesto Fioretino. Zbirka vezova posebno je bogata: od pluvijala, stole, dalmatike, platna za žensku odjeću bogato ukrašenih florealnim motivima do dekorativnih torbica tzv. korporala kvadratičnog oblika u čijem se središtu nalazi gorski kristal s likom sv. Petra (17. st.).

Nezaobilaznu radionicu Murano prezentiraju brojni predmeti: tanjuri, čaše, zdjele, balzamariji. Posebno se ističe veličinom (52,5 cm u promjeru) kao i izradom Tanjur za izlaganje od puhanog stakla otmjene ledene boje i nježnih „godova“. Zlatnici nam donose likove kraljeva i velikaša – Carlo Emanuele I, vojvoda od Savoje, Carlo Emanuele III, kralj Sardinije, Cipra i Jeruzalema. U 16. stoljeću eksplodirala je moda muranskog stakla u Italiji i Europi pa se tako na kraljevskim stolovima Gonzage, Sforze i Medicija nalaze predmeti od bojenog stakla. Spominjemo čuvenog staklarskog majstora Angela Barovieru, koji je unaprijedio proizvodnju formulom izrade kristala. Iz Zadra su, napomenimo, došli prvi majstori emajla na staklu.

Radovi na izložbi žele pokazati da primijenjena umjetnost čini artikuliranu panoramu radova sposobnu uključiti se evolucijom prema funkcionalizmu i standardizaciji industrije i nikad dokraja završenih sukoba između potreba umjetničkog stvaralaštva i onih za racionalizacijom oblika, usmjerenih prema masovnijoj proizvodnji. Ta su promišljanja sažeta u djelu Luigija Einaudija Disciplina zanata (Torino, 1956), iz kojeg bismo mogli izvesti slogan „budućnost pripada obrtnicima“, kako to navodi Giovanni Carlo Federico Villa, kustos i autor teksta u katalogu izložbe Palazzo Madama – riznica Europe.