Rat u Ukrajini za previše je ljudi triler koji sa sofe gledaju uz pivo

Kad smo prvi put popili kavu i prošetali se oko Jaruna u Zagrebu, vrlo smo se brzo razumjeli, „kliknuli“. Hrvatski i loš hrvatski s ukrajinskim primjesama nadopunjavali smo ponekom engleskom frazom, kad je baš bilo potrebno. Da se dokraja razumijemo. Tako je bilo potkraj prošlog ljeta, a tako je i danas. Iskusni televizijski novinar, urednik, autor dokumentarnih filmova, urednik specijalnih projekata, autor knjiga, redatelj kazališnih predstava… A rođen je baš na hrvatski Dan pobjede i domovinske zahvalnosti. U gradu Korsun Ševčenkovski, na obali rijeke Ros, drevnoj granici Kijevskog Rusa, otprilike na pola puta između Harkiva i Kijeva, 1974.

Yevhen Stepanenko uvijek nosi šal i osmijeh. To je prvo što se na njemu ugleda. Posljednju godinu proveo je u Hrvatskoj. On je dopisnik ukrajinske televizije Kanal 5, a supruga Annhel i dvanaestogodišnja kći Solomija, Solja, izbjeglice su na Braču. Njih dvije su iz zajedničkog stana u Kijevu krenule tog kobnog 24. veljače 2022. Annhel, Anja, vozila je dva dana do Zagreba. Sad su u Hrvatskoj, kako se to kaže, pod „privremenom zaštitom“, tj. zaštićeni izbjegličkim statusom. Solja uspješno završava sedmi razred osnovne škole u Milni, a Anja radi online računovodstvo za američku tvrtku. Noću uglavnom, kad su Amerikanci budni. Bivši je život nestao, a ovaj novi čini im se svima poput sna. Iz kojeg bi se probudili, da mogu. Nekad, u Kijevu, Anja je podučavala umjetničko klizanje, producirala kazališne predstave s Yevhenom. Solja je išla u privatnu eksperimentalnu školu. Družili su se s glumcima, kazališnim i televizijskim svijetom.

Snimio Goran Rotim

Yevhen, jeste li naučili što u Hrvatskoj znači kad je netko „pripadnik Minhenske bojne“? Prošli ste već ruski rat protiv Ukrajine?

 O, da. U Ukrajini to zovemo „pripadnik bojne Monaco“. Da, razumijem što mislite pod tim ironičnim izrazom. Za mene osobno rat je počeo u veljači 2014, aneksijom Krima. Unatoč tome što nisam imao vojnog iskustva, početkom travnja 2014. dragovoljno sam se prijavio u mobilnu bolnicu i u vojsci sam bio do 2016. Do demobilizacije nakon teškog ranjavanja. Došao sam u Hrvatsku znatno prije početka ovoga velikog rata. Odmah nakon početka opće ruske invazije htio sam se vratiti, ali su me zamolili da ostanem ovdje kao osoba koja zna hrvatski jezik i može raditi s medijima i u kulturi. U modernom hibridnom ratovanju to je više nego važno. Ne bojim se povratka izravno u borbenu postrojbu. Dapače. To su pitanja koja i sam sebi postavljam nakon svakoga ruskog raketiranja. Nakon što čujem da je netko od mojih ranjen ili je poginuo. Život i rat će pokazati.

Obrana zračne luke u gradu Donecku, bitka za Debalcevo, Mariupolj, ali 2014. Bili ste ondje. Što ste radili? Kako je bilo?

Kako je bilo u ratu? Veteranu je najteže odgovoriti suvislo na to pitanje, čak i onda kad su mu riječi i oblikovanje misli i poruka profesija. Vidite malu slagalicu od čega je rat sazdan. Moja slagalica, moja zagonetka bila je moja mobilna bolnica. Riječ je o poznatoj Prvoj dragovoljačkoj bolnici Pirogov, koja je u ratu od 2014. i pruža pomoć i civilima i vojnim osobama. Ja sam ondje bio načelnik stožera ratne bolnice. Moje područje odgovornosti bilo je organiziranje evakuacije ranjenika i čuvanje bolnice. Ponosan sam na činjenicu da, za vrijeme moje službe, ni jedan liječnik pod mojim zapovjedništvom nije poginuo. Bilo je ranjenih, ali svi su ostali živi.

Što se tiče ovih kultnih gradova, u kojima su se vodile ključne bitke za slobodu Ukrajine 2014, ‘15. i ‘16. godine – u usporedbi s današnjim bitkama u ruskoj invaziji na moju zemlju – one i ne izgledaju tako važne. Ipak, mi smo bili ti koji smo držali zračnu luku u Donecku 242 dana. I ja sam pucao u aerodromskoj zgradi, samo nekoliko dana prije njezina pada pod okupaciju. Pucali smo i pjevali ukrajinsku himnu… I dan danas položaj Ukrajinske vojske tek je nekoliko kilometara sjevernije. U nekim danima bitke za Debalcevo imali smo po stotinu do 130 ranjenika. Bilo je strašno. I još je strašno. Jedino što je nama Ukrajincima sada bolje – imamo bolje oružje.

Možete li nabrojati – imenom i prezimenom – samo ljude iz svoje neposredne okoline koji su poginuli u posljednjih godinu dana? Koliko ih je? Recite nam nešto o njima. Kako se osjećate kad o njima mislite?

Odgovorit ću protupitanjem. Kako se osjećati kada odu vaši vršnjaci ili mnogo mlađi muškarci i žene, koji su mogli učiniti mnogo za svoju zemlju i cijeli svijet? Tuga i ljutnja, mržnja i želja za osvetom. Ali glavni je osjećaj vjerojatno da sada morate živjeti i „za njih“. Osim vlastite, morate ispunjavati i njihovu životnu misiju. Odgajati svoju djecu, ali paziti i na njihove roditelje i bližnje.

Neću spominjati imena koja vama ništa ne znače, a meni znače mnogo. Ne želim izdvajati nikoga od mrtvih. Svi su oni jednaki u svojoj smrti i u mome sjećanju.

Samo u prošloj godini umrle su 32 osobe iz moje najbliže okoline. Od 2014. njih još četrdesetak. Bili su to u civilu različiti ljudi – liječnik, filmski i kazališni glumac, filmski montažer, bivši novinar, pilot, društveni aktivist i mladi političar, ekolog. Nakon početka rata svi su uzeli oružje i pošli braniti zemlju.

Kad igramo neku od mojih predstava Glasovi, uvijek ostavimo dio mjesta u kazalištu za one koji su umrli, na praznim sjedalima njihova su imena i nadimci.

Vaša knjiga Abeceda rata objavljena je nedavno u Ukrajini. Čeka objavu u Hrvatskoj, ali i engleska verzija spremna je za svjetsko tržište. Na ukrajinskom postoji i audioizdanje. Nastala je u tim vašim ratnim godinama, 2014–16. Što je, zapravo, Abeceda rata?

To je knjiga koja se temelji na mojoj korespondenciji i razgovorima s mojom kćeri Soljom. Pisala mi je pisma na prvu liniju, s raznim dječjim i nimalo dječjim pitanjima. A ja sam pokušavao odgovoriti na njih. Svako njezino pitanje bilo je označeno slovom abecede – a, b, c i tako dalje. Recimo slovo A – „A kad će završiti rat?“ Onda sam došao na ideju da od toga napravim knjigu i razmišljam o predstavi, a možda i o filmu. Abeceda rata je i razmišljanje naglas o tome je li baš to doista način da se i djeci i odraslima objasni što je rat? Kako je rat uopće ustrojen? Što ljudi jedu u ratu? Što zapravo tamo štite? Tko su uopće ti ljudi u ratu?

Uostalom, unatoč tome što ljudi ne žele ništa znati o ratu, on je nažalost velik dio naše stvarnosti. A Abeceda rata moj je pokušaj da objasnim tu stvarnost. Naravno, djetetu možete onemogućiti pristup informacijama o ratu, ali to je besmisleno. Iskren i otvoren razgovor uvijek je važan. U Abecedi nema grozota ni ubojstava. Ovo je jednostavno priča o životu u ovoj našoj čudnoj sadašnjosti – između rata i mira.

Kad ste se, nakon drugog ranjavanja, vratili „civilnom“ životu u Kijevu – nastali su Glasovi kao kazališni projekt. Radio Sloboda ocijenio ga je jednim od deset najvažnijih na ukrajinskoj sceni. A Glasovi i jesu i nisu kazalište… Što su oni zapravo?

Predstava Glasovi posljednja je dokumentarna predstava koju smo uspjeli objaviti prije pandemije. Nastala je na temelju dokumentarnih tekstova i svjedočanstava veterana rata protiv Ukrajine. Glasovi su moj pokušaj da istražim što se događa potpuno civilnoj osobi u ratu? U što ili u koga se pretvara? Kako se spasiti i je li se uopće moguće spasiti u ratu, s iskustvom koje ćemo donijeti sa sobom? Uostalom, u takvim društvima kao što su Hrvatska ili Ukrajina ljudi koji su prošli rat uvijek će biti uz nas. I vrlo je važno razumjeti to naše iskustvo, promisliti o njemu.

Glumci predstave zapravo su stvarni muškarci i žene, u dubini duše civili, koji su prošli strašnu kušnju rata. Među njima je, recimo, momak koji je bio redovnik u Italiji, pa je pod pritiskom javnog mnijenja i prijatelja otišao u rat. Djevojka koja je ostavila djecu sa svojom majkom i otišla u vojsku. Muškarac koji je bio zarobljenik i tako dalje. U predstavi nema mnogo riječi. Kao redatelj volim raditi s mješavinom kazališnih žanrova – u toj predstavi riječ je o mješavini fizičkog teatra, doku-teatra i klasične glume.

Nažalost, izvedba se pokazala proročanskom. Trenutno pregovaramo da predstavu prikažemo u Europi i SAD-u za ljeto/jesen, a jako bih je volio pokušati postaviti i u Hrvatskoj, u nekom hrvatskom kazalištu, s glumcima iz Hrvatske.

Koje ste još predstave radili?

Kazališnom sam se umjetnošću počeo baviti još 1994. dok sam studirao u Parizu, zatim nastavio u Sankt Peterburgu, u Rusiji, u Kazalištu mladih i nekoliko nezavisnih kazališta, a taj rad nastavio i nakon povratka u Ukrajinu 2010. Kroz to vrijeme napravio sam tridesetak kazališnih projekata. Bilo je među njima klasičnih kazališnih produkcija, recimo Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi Toma Stopparda ili Čehov, ali ja najviše volim raditi u žanru dokumentarnog kazališta. Ne radim samo sa suvremenim materijalom – primjerice, jedna od mojih poznatih predstava zove se Slobodni Ševčenko (Taras Ševčenko, umjetnik, pjesnik, najpoznatiji simbol Ukrajine od 19. stoljeća). Ili projekt Djevojke šišaju svoje pletenice, s temom „žena i rat u staroj Grčkoj“.

Ljudi plaćaju naše nastupe onim najdragocjenijim što imaju – vremenom u životu. Dakle, o meni kao redatelju ovisi – kako će gledatelj provesti to vrijeme, kako će moja publika otići nakon predstave. Želim da moja publika u kazalištu radi zajedno sa mnom i glumcima na sceni, a ne da samo konzumira kokice klasičnih kazališnih trikova. Zato me najviše zanima doku-teatar kao ogoljeni žanr suvremenoga ljudskog postojanja. Pogotovo u ovim vremenima kada preispitujemo cijeli svoj život i ratni život.

Stepanenko u Kijevu s preživjelim suborcima iz bitke za Debalcevo 2015.

Yevhen Stepanenko i glumačko-veteranska postava predstave Glasovi

Ostanimo još malo u kazališnim vodama. Abeceda rata lako bi se mogla adaptirati i u kazališni projekt, zar ne? To je vaša „hrvatska ambicija“? Imate li ponuda u Hrvatskoj?

Svojedobno sam se jako iznenadio u kojoj mjeri vi Hrvati još niste proradili svoje ratno iskustvo i poratne traume. To je bilo posebno vidljivo prije godinu dana, na početku našega velikog rata. Ruske opće invazije na Ukrajinu. Doslovno svaka osoba koju sam upoznao ove godine počela mi je pričati o vlastitom iskustvu rata i kako je rat utjecao na njihov život. Svi su morali govoriti, od susjede koja je šetala psa do TV-voditeljice koja me intervjuirala, od taksista do vlasnika restorana. Na Netflixu je objavljen film Captains o vrhunskim nogometašima. Jedan od njih je i vaš supernogometaš Luka Modrić. I fizički me boljelo slušati njegovu priču o teškom ratnom djetinjstvu. Bilo je jasno da mu je teško o tome govoriti, da je to za njega neizrečeno, neprerađeno iskustvo. Kazalište je upravo sredstvo refleksije, sredstvo razumijevanja, sredstvo pronalaženja novih značenja.

U tom smislu, u Abecedi rata pokušavam pronaći odgovor na pitanje – kako i o čemu razgovarati s djecom u ratu? Ali i djeci govorim o čemu da razgovaraju s odraslima. Sada radim predstavu prema svojoj knjizi i čini mi se da je ovaj projekt potreban Hrvatskoj, kao što je postao prijeko potreban i Ukrajini. Nemam još nikakve suradnje s hrvatskim kazalištima, iako je, naravno, silno želim pronaći.

Javni teatar nije radio samo Glasove, zar ne? Bio je projekt za sebe?

Javno kazalište moj je kazališni projekt u Kijevu, koji je nažalost najprije zaustavljen COVID-om, a potom i ruskom invazijom. Moja je ambicija bila stvoriti prvi dokumentarni teatar u Ukrajini. Ali nije to bila pozornica samo za projekte formata doku-teatra. Postavljali smo i radili s komedijama, jednočinkama i fizičkim teatrom. Počeli smo se razvijati i vraćati u medijski prostor – formate poput TV-emisije i radijske emisije. Tako je i došlo do Javnog kazališta, surađivao sam s Javnom televizijom i to je bila logična ideja – raditi projekte ne samo za kazališne predstave nego i za televiziju i radio.

Općenito, od 2018, kada smo pokrenuli projekt, uspjeli smo napraviti četiri predstave u vlastitoj produkciji te prikazati još osam tuđih projekata. Posljednja predstava koju smo počeli raditi prije rata bila je po tekstu vašeg književnika Mire Gavrana  Sve o ženama. Tekst je upravo bio preveden na ukrajinski.

Samo u prošloj godini umrle su 32 osobe iz moje najbliže okoline / Za vaš rat ruski su mediji govorili da ste nacisti i da samo trebate položiti oružje da zaustavite rat. Zvuči vam poznato? / Rusija je fizički uništila cijelu generaciju ukrajinskih umjetnika, a zatim sustavno uništavala sjećanje na njih. Mi samo vraćamo svoje

Ipak, Debalcevo, Zračna luka, Kotao… bili su projekti koje ste napravili kao dokumentarne filmove. Ne kao kazališne predstave.

Od svih navedenih, samo je Debalcevo dokumentarni film. Zračna luka i Kotao su kazališne predstave koje se prikazuju na pozornici najpoznatijega kazališta u Ukrajini – Kazališta Franko, ali prikazali smo ih i u prilagođenom formatu na gostujućoj turneji.

Školu dokumentarnoga filma prolazili ste tri godine potkraj 90-ih. Zanimljivo, u Parizu, pa u Sankt Peterburgu. Kako to?

Imam omiljenu izreku: dobar pilot uvijek uči. Ja zapravo ne vjerujem u formalno obrazovanje, pogotovo u takvoj profesiji kao što je redateljska. Naravno, obrazovanje može dati određeni temelj, ali učiš cijeli život. Tako je i sa mnom, devedesete sam završio u Parizu, jednu godinu studirao snimanje dokumentarnih filmova. Ali onda sam sasvim slučajno upao na tečaj koji je vodio Oleksij Herman u Sankt Peterburgu u Rusiji. Moja je obitelj dijelom iz Rusije, iz Sankt Peterburga, moj djed je zapravo rođen u Helsingforsu (sada Helsinki). Sankt Peterburg je oduvijek bio najeuropskiji grad u Rusiji, pa je izbor bio očit. Devedesete su bile godine eksperimenata. Svijet se mijenjao, dolazile su nove tehnologije, a mi smo bili u središtu zbivanja. Tada mi se činilo da je Rusija, i općenito cijeli svijet, koji se tek oslobodio tereta Sovjetskog Saveza, mnogo zanimljiviji od stare Europe s klasičnom karijernom ljestvicom. Mislim da ste nešto slično imali u Hrvatskoj. Mislim, dakako, na vrijeme nakon Domovinskog rata.

Kad danas pomislite na tu godinu u Sankt Peterburgu – što vam prolazi kroz glavu? To je Putinov rodni grad. Danas je sve jasno, ali kako je bilo tada? Znamo za gladomor 30-ih, ali kakav je bio odnos Rusa prema Ukrajini i Ukrajincima u doba kad ste vi ondje živjeli i radili?

To je zanimljivo pitanje. Upravo sada razmišljam o priči – radnog naslova Sa mnom – bez mene. Možda ću od toga napraviti monolog. Pitao sam se što bi bilo da se 2010. nisam vratio iz Rusije i Sankt Peterburga u Ukrajinu. Imam sina, sada mu je osamnaest, živi u Sankt Peterburgu. Nakon razvoda moj je sin neko vrijeme živio sa mnom. I pomislio sam – što bi bilo sa mnom i mojom sudbinom da sam ostao u Rusiji radi sina? I smislio sam takvu predstavu, gdje igram svoje dvije sudbine – jednu, svoju pravu – vratio sam se u Ukrajinu, otišao sam u rat, vodio talk show na TV-u, proukrajinski stavovi… I drugu, a u toj drugoj svakako bih povjerovao ruskoj propagandi ili se marljivo zavaravao da nije sve tako jednoznačno.

Čak i dok sam živio u Rusiji, u Sankt Peterburgu, sve je bilo dvosmisleno. Recimo za vaš rat ruski su mediji govorili da ste nacisti i da samo trebate položiti oružje da zaustavite rat. Zvuči vam poznato?

U Odesi je maknut kip Katarine Velike s postolja na glavnom trgu. U cijeloj Ukrajini ulice koje su nosile imena Puškina, Tolstoja i drugih poznatih Rusa – dobivaju nova imena. Što mislite o tome?

Jako sam zadovoljan time. Konačno će Ukrajina dobiti svoju pravu povijest, a ne povijest izmišljenu u Moskvi. Katarina koju ste spomenuli nema nikakve veze s osnutkom Odese. Grad su osnovali ukrajinski Kozaci kao predstražu, utvrdu. Isto tako Puškin i drugi pisci… Kakve oni imaju veze s Ukrajinom? Inače, što simbolizira spomenik Puškinu na Bundeku u Zagrebu? Pisao je o Hrvatskoj? Je li uopće znao išta o Hrvatima?

Kažete da ulice dobivaju nova imena. Ne, naše ulice konačno dobivaju svoja prirodna imena. Po ukrajinskim piscima i pjesnicima, znanstvenicima i političarima. U Ukrajini postoji izraz Rostrilyane revival. Svojedobno je Rusija fizički uništila cijelu generaciju ukrajinskih umjetnika – glumaca, redatelja, pisaca. A zatim sustavno uništavala sjećanje na njih, između ostalog i nametanjem mita o velikoj ruskoj kulturi. Mi samo vraćamo svoje.

Možete li danas zamisliti ikakav zajednički projekt s Rusima u budućnosti, dakako nakon rata?

Mislim da je to malo vjerojatno. Ruski kulturnjaci su imali izbor, i napravili su ga – šutnjom su zapravo poduprli rat. Postoji samo jedna velika ruska glumica koja se od sama početka bunila protiv rata. To je Lia Ahedžakova, ali ona je sama i jedina. Svi ostali – doviđenja. Znam da će biti govora o pomirbi i želji da se prikažu dvije strane, ali pokušajmo zamisliti zajedničke nastupe Židova i Nijemaca neposredno nakon Drugoga svjetskog rata. Nemoguće je.

Puškomitraljezac Stepanenko u jesen 2014.
usred ničega kod Mariupolja

Kakva je bila serija Na istoku ništa novo? Ukrajinska javna televizija objavila je deset epizoda.

Bila je to dokumentarna serija snimljena neposredno prije početka invazije. Tijekom pandemijske stanke imao sam vremena u kazalištu pa smo moj suvoditelj u Ukrajini Jurij Makarov i ja odlučili proputovati cijelu liniju bojišnice na istoku Ukrajine od juga do sjevera, otprilike 1200 km. Zabilježili smo stanje pripreme za rat. Stanje između rata i mira, kada je svima jasno da će uskoro početi nešto strašno. Ali i da treba ispuniti svoju dužnost.

Projekt Rat i mir bio je mnogo veći. Trajao je šest godina, s tristo epizoda. O čemu je riječ?

Rat i mir je moj TV-talk show, koji sam šest godina vodio na ukrajinskoj Javnoj televiziji na prvom programu. To je talk show u kojem su dva voditelja, Jurij Makarov i ja, poznati ukrajinski novinar i pisac, te jedan gost. U svakoj emisiji govorimo o temi koja je važna za društvo i razmatramo problem s dvije točke gledišta – osobe koja je bila u ratu, to sam ja, i duboko civilne osobe, Jurija Makarova. Projekt Rat i mir za mene je bio nastavak moje vječne potrage za ravnotežom i proučavanje stanja našeg društva u tom trenutku, između rata i mira. Zapravo, ni rata ni mira.

Meni je najpotresnija odjavna špica svake epizode Rata i mira. Možete li je opisati, objasniti? Slike tih ljudi danas su na pročelju Zida sjećanja, zapravo zidu kijevske katedrale sv. Mihaila. Prije nekoliko dana zajedno su ih posjetili predsjednici Zelenski i Biden.

Želim vas podsjetiti da rat u Ukrajini traje već devet godina, a sada je počela – deseta godina. Samo prema službenim podacima UN-a, Ukrajina je izgubila 44.500 ljudi od 2014. do 2022. godine. Suvremeni medijski svijet strukturiran je tako da često prikazuje rat kao Netflixovu seriju. Rat je za previše ljudi postao neka vrsta trilera koji se može gledati sa sofe uz pivo. Odlučili smo da u svakom nastavku pokažemo – po kojoj cijeni dobivamo neovisnost? Govorim ponajprije o ukrajinskom društvu uoči ruske invazije… Danas bi se to „gledanje rata sa sofe“ moglo odnositi na cijeli svijet. Stoga su se tada, na kraju svakog nastavka Rata i mira, kao odjavne špice pojavile fotografije i kratki videozapisi djevojčica i dječaka koji su poginuli za slobodu i neovisnost Ukrajine.

Rat i mir neraskidivo vas je povezao s Jurom Makarovom, zar ne? On je danas glavni urednik ukrajinske Javne televizije. Čujete se?

Da, naravno da smo u kontaktu. Jura je glavni urednik Javne televizije Ukrajine, on je u Kijevu. Nažalost, prekinuli smo suradnju u projektu, razlog je prvo bio COVID, kada nismo mogli voditi program iz studija, a sada je rat i naš nacionalni telemaraton. Svi su TV-kanali spojili emisije u jedinstveni programski sadržaj i nije bilo mjesta za naš projekt. Nešto kao vaš program Za slobodu u vrijeme Domovinskog rata. U svakom slučaju, idemo dalje.

Što još radite ovdje u Hrvatskoj? Pišete i za Večernji list, Deutsche Welle, imate svoj internetski radio?

Prije svega, živim ovdje. Od 2019. živimo u dvije države, imam stan na otoku Braču, u Milni, tako da sam stalno bio ovdje pa u Ukrajini. Drugo – već sam spomenuo na početku, došao sam u Hrvatsku dva mjeseca prije početka velikog rata, odnosno opće ruske invazije. Planirao sam ovdje živjeti godinu dana, za to vrijeme snimiti dokumentarni film o modernom iskustvu Hrvatske. Trebale su biti četiri epizode – formiranje nacije, rat i pobjeda, reintegracija nakon rata i vaš put u EU. To je važno i poučno iskustvo za nas. U određenoj mjeri sada slijedimo vaš put. Planirao sam suradnju s domaćim kazalištima, možda napraviti zajednički projekt. Rat je sve promijenio. Dakle, prije svega, sad stalno pišem za ukrajinske medije o Hrvatskoj, vašem iskustvu, vašoj pomoći, pišem i za Večernji list kao njihov komentator o Ukrajini, a imam i svoj podcast, radijski projekt. I stalna sam pomoć prijateljima koji služe. Sada moramo pronaći drugo vozilo hitne pomoći za mobilnu bolnicu. Njihov automobil uništen je prije dva tjedna. Ali želim se fokusirati na jednu stvar – na kazalište i svoju sljedeću knjigu. Samo se bojim da je to nemoguće dok traje rat.

Zapravo ste pola vremena u Milni na Braču, a pola u Zagrebu, zar ne?

Znate, sve je to više šala nego istina. Šalim se, ja sam već pravi purger – iznajmljujem stan u Zagrebu u strogom centru na Novoj vesi, a na moru imam nekretninu. Na Braču je sve divno, pogotovo rad na knjizi ili scenariju. Ali središte je života u Zagrebu. Ovo je krasan grad, jako ga volim. Gotovo kao Kijev.

Kako ste se vas troje, zapravo, ­uopće našli na Braču? Zašto baš Hrvatska i Brač?

Kad dođete u Kijev, shvatit ćete koliko su naše zemlje zapravo slične i koliko smo mi Ukrajinci slični vama Hrvatima. A što se tiče toga zašto Hrvatska... Uvijek me zanimala vaša zemlja, vaša kultura, vaša povijest. Ovdje u Hrvatskoj našli smo prijatelje i drugi dom. Inače, htio sam od srca zahvaliti Hrvatima na potpori nama Ukrajincima i Ukrajini!

Što biste od hrvatskog načina života i društvenog života voljeli vidjeti sutra u slobodnoj Ukrajini? Što ste ovdje iskusili? A što ne biste? Konkretno, što smeta Ukrajincu u Hrvatskoj?

Oh, to je lako pitanje. Ovo vaše „polako“ volio bih svakako naučiti od Hrvata. To nedostaje nama Ukrajincima i Ukrajini. Ali mene, iskreno, živcira sporost svih procesa u Hrvatskoj. Sporost odluka, života i svega. Smeta mi i stanovita zatvorenost kulturne sredine. Možda vam je to neka prirodna samoobrana, imamo je i mi Ukrajinci.

Kakav biste Kijev i Ukrajinu voljeli vidjeti za deset godina? Što bi u njoj radio i tko bi u njoj bio Yevhen Stepanenko?

U ovom trenutku trebam natočiti pelinkovac i dobro razmisliti. Siguran sam da ćemo pobijediti. Ali kakva će biti pobjeda? Kakvi ćemo izaći iz rata?

Dvije su vizije – vanjska i unutarnja. Mislim da će za deset godina Ukrajina izvana biti vrlo uspješna europska država, a Kijev će postati novi Berlin – dinamičan i aktivan grad. Ali kakvi će ljudi preživjeti ovaj strašni rat? Zato ću za deset godina raditi ono što sada radim – pisati knjige, postavljati predstave i snimati filmove koji će pomoći ljudima da razumiju sebe.