Proći ispod duge, premostiti jaz

Povezivanje različitih književnih tema s povodom cilj je novopokrenute tribine Književni simboli Odjela za književnost MH. Povod za prvu u nizu tribina, održanu 21. veljače, zajednička je 150. obljetnica rođenja vršnjaka Marije Jurić Zagorke (2. III. 1873–30. XI. 1957) i Dinka Šimunovića (1. IX. 1873–3. VIII. 1933). Što ih povezuje, a po čemu su se njihovi književni i životni putovi razlikovali, i što to znači u kontekstu suvremene recepcije njihova djela, pitanja su kojima su se na tribini bavili akademik Krešimir Nemec i pročelnica Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu Evelina Rudan. Tribinu je moderirala pročelnica Odjela za književnost MH Cvijeta Pavlović.

Marija Jurić Zagorka / Dinko Šimunović

„Nitko je nije volio osim njezine publike – čim se rodila, između Marije Jurić Zagorke i svijeta nastao je jaz i ona ga je čitav život željela premostiti“, rekao je uvodno Nemec. Zagorka je htjela urediti svoj odnos prema društvu, no nikada nije imala oslonca, ni u obitelji ni u društvu. Iz djetinjstva je ponijela samo mračne slike i vrlo je rano uočila rodnu neravnopravnost. Bila je osuđena na samoću i mogla se osloniti samo na svoje znanje. Na prvi je pogled spoznaja da imaš samo sebe grozna, no Zagorka je pokazala da se radom treba boriti protiv predrasuda. Ta je borba iz nje izvukla najveće kreativne potencijale, zaključio je Nemec.

Dinko Šimunović smatra se utemeljiteljem moderne novele i klasikom hrvatske književnosti. Kao autor bio je uvažen, za razliku od Zagorke. Uspoređujući njihove životne putove, profesorica Rudan rekla je da je Zagorkin život kao pustolovni roman, dok Šimunovićev nema takve elemente. Poveznicu Zagorke i Šimunovića Nemec i Evelina Rudan vide u korištenju usmenih oblika pripovijedanja. Dok je Zagorka takve postupke koristila u gotovo svim svojim književnim djelima, na tribini su u fokusu bili takvi postupci u Šimunovićevoj noveli Duga. Utemeljena na simbolici duge iz narodne predaje, novela govori o djevojčici Srni kao žrtvi patrijarhalnog odgoja odnosno njezinu tragičnu pokušaju da ostvari bajku i da pretrčavši ispod duge postane dječak, kazala je profesorica Rudan. I Srna je, kao i Zagorka, uviđala rodnu neravnopravnost, povlaštenost i slobodu muškaraca, što je objema izazivalo nezadovoljstvo i frustracije. Dobri poznavatelji Zagorkina djela zapazit će da je motiv prerušavanja žene u muškarca čest i da tim prerušavanjem žena stječe slobodu, koju je i ona sama htjela imati, naglasio je Nemec. Element koji spaja Zagorku i Srnu jest promjena – obje su željele promijeniti životne okolnosti i postati više svoje. Obje su imale viziju boljeg života, ali su ih u tome sprečavale društvene konvencije.

Obljetnice rođenja Zagorke i Šimunovića prilika su da promislimo kakva je recepcija njihovih djela danas i što bismo još mogli učiniti kako bismo im dali mjesto koje, kao dva velika imena hrvatske književnosti i kulture, trebaju imati. Iako je Duga ušla u sveukupnu čitateljsku recepciju kroz lektiru i antologije, novim čitanjima možemo proniknuti u nove slojeve njezine bogate simboličke kompleksnosti. Takvo čitanje ponudila je Evelina Rudan na tribini u Matici hrvatskoj.

Marija Jurić Zagorka dugo je bila diskriminirana u hrvatskoj književnoj historiografiji kao autorica trivijalnih romana, no njezino je ime danas nezaobilazno kada govorimo o procesima širenja hrvatskoga čitateljskog kruga. August Šenoa stvorio je hrvatsku čitateljsku publiku, koja je prije toga čitala romane uglavnom na njemačkom jeziku, a Zagorka je taj proces proširila stvorivši široku čitateljsku bazu, naglasio je Nemec. Njezina su djela, u vrijeme kada su izlazila u nastavcima kao feljtoni ili sveščići završavala s velikom napetošću, a čitatelji su, stojeći i čekajući u nepreglednim redovima, iščekivali što će se dogoditi u sljedećem nastavku.

Danas je Zagorka ikona popularne kulture i ikona feminizma. Usprkos tome što su se njome bavile brojne tribine i simpoziji, objavljeni su brojni zbornici znanstvenih radova, ni 65 godina nakon njezine smrti nije poznato koliko je djela točno objavila. Naime, nitko se nije prihvatio sastavljanja njezine bibliografije, što bi s obzirom na opseg njezina opusa književnih i novinskih tekstova bio zahtjevan i dugotrajan posao, ali bi ga svakako trebalo napraviti. Zagorkin život bio je poput pravog romana, zaključuje Nemec. Uz autobiografski roman Kamen na cesti (iako pritom treba uzeti u obzir da je Zagorka bila sklona mistifikaciji) obilje je tu materijala za zanimljiv scenarij. Stoga bi se njezin status ikone popularne kulture mogao učvrstiti i snimanjem filma.