Priča o dva đaka

Sa mnom su u razred išli Dule i Vule. Svaki od njih, uzet sam za sebe, bio je, to moram naglasiti, sasvim običan dečko. Ali sjedili su skupa u klupi, pa je bilo logično da ih promatramo u paru i da ih uspoređujemo. Nije tu bilo najvažnije to što se jedan zvao Brkić, a drugi Bradarić, nego to što je njihov odnos prema vremenu – vremenu školske nastave – bio posve različit, čak i oprečan, a mi smo to zapažali.

Vule je stanovao daleko od škole, čak tamo u selu iza šumice u koju smo odlazili na izlete. Njemu je do škole trebalo dugo, i on je ustajao rano, u doba kad smo svi mi još hrkali u posteljama. Dule je, nasuprot tome, stanovao dvije kuće od škole, pa mu je do razreda trebalo najviše pet minuta. Vuletu je, dakle, škola počinjala otprilike u pola sedam, Duletu još ni u pet do osam nije bilo kasno da krene na nastavu.

Tu sad počinje ona opreka koju sam spominjao prije. Vuletu se, naime, nikada nije događalo da zakasni, pa makar bila kiša ili snijeg; on se u razredu pojavljivao oko pola osam, pa je imao vremena da još malo zaviri u knjigu ili da od nekoga prepiše matematičku zadaću koju nije znao kod kuće riješiti sam. A Dule obratno: često mu se događalo da u razred utrči u posljednji čas, pa čak i onda kad bi učiteljica već bila ušla. U takvoj bi prilici ponekad još i žvakao posljednje zalogaje, a iznad gornje usne vidio bi mu se bijeli trag od mlijeka, pa smo ga upozoravali da obriše brkove.

Izvor Pixabay

Kažem, mi smo to zapažali, i nismo mogli a da u svemu tome ne zapazimo nekakvu pravilnost: onaj đak koji je stanovao najdalje nikada nije kasnio, a onaj koji je stanovao najbliže kasnio je često. Pa bismo se pitali zašto je tako.

Što bismo pritom zaključili, više ne znam, ali kad se danas toga prisjećam, čini mi se da je to moralo biti nešto poput ovoga što slijedi. Kad čovjek barata velikim odsječcima vremena – kao što je baratao Vule, jer na to su ga okolnosti prisiljavale – onda to vrijeme teži da postane još i duže i da ga nikad ne bude dovoljno. A kad čovjek ima posla s kratkim vremenskim odsječcima – kao Dule – onda to vrijeme teži da postane još kraće, pa da se čini kako ga ima na bacanje. Ukratko, jednome je i kratko vrijeme dugo, a drugome je i dugo vrijeme kratko.

Ispalo je tako da svatko od nas ima svoje vrijeme, i on to vrijeme na svoj način koristi i prema njemu se ravna. Gdje se nalazi čiji unutarnji sat, to se ne zna, ali se nekako čini da on ima sudbonosnu ulogu. Gotovo da bi se reklo ovako: ne određuju okolnosti naše mjerenje vremena, nego mjerenje vremena određuje okolnosti i upravlja našim životom. Kao da je Duletov osjećaj vremena utjecao ne samo na njegov život nego i na život njegove obitelji.

Jer evo što se dalje dogodilo: završili smo osnovnu školu i pošli u gimnaziju, a ona se nalazila na brijegu, malo podalje od male škole u koju smo prije išli. Vuletu je gimnazija bila gotovo podjednako udaljena kao i osnovna škola, i za njega se nije mnogo toga promijenilo: i dalje je prvi stizao u razred i prepisivao zadaće prije prvog sata. Ali, što je najčudnije, nije se mnogo toga promijenilo ni za Duleta. Jer njegova obitelj baš se nekako u to vrijeme preselila u drugi dio grada, i sad je Dule opet imao do škole pet minuta, a možda čak i manje. I opet se ponavljao isti scenarij, opet je on stizao posljednji i s tragovima doručka na bradi. A mi smo opet imali priliku da potvrdimo poučak kako onaj učenik koji stanuje najbliže najčešće kasni na nastavu, a onaj koji stanuje najdalje uvijek stiže na vrijeme.

Kao spoznajni rezultat, to možda i nije baš mnogo, brzo smo se na to naviknuli, pa u cijeloj stvari nismo vidjeli ništa osobito zanimljivo. Ali ipak smo sve to zapamtili, i to svi odreda. Evo dokaza: kad god bismo poslije mnogo godina slavili godišnjicu mature, uvijek bi se našao netko da spomene kako je Vule stizao toliko rano da je uspijevao čak u razredu malo pridrijemati prije prvoga sata, a Dule da je upadao u učionicu nepočešljan i zakopčavajući posljednje gumbe.

Ne znam da li se toga još tko sjeća, ali, evo, ja se sjećam i sjećao sam se toga svih ovih godina. Sjećao sam se osobito onda kad sam počeo pisati priče, jer meni se ta situacija s dvojicom prijatelja činila nekako poticajnom. Priče koje sam pisao bile su, naime, fantastične, i bavile su se tajanstvenim aspektima našega života. Zato me privlačila mogućnost da kombiniram nekakvu fabulu u kojoj će se vrijeme – čak i u sasvim običnoj životnoj situaciji – pokazati kao sudbonosna komponenta, kao nešto što određuje svačiji život. Dugo sam se mučio da od toga nešto napravim, ali mi to nikada nije uspjelo, pa je tako ispalo da od priče neće biti ništa. A ipak, sama me pojava i dalje privlačila, pa sam odlučio da je sačuvam barem u sirovom obliku, kao materijal za nešto bolje i ljepše. I to, evo, sada činim.

I dalje mi se naime čini da u anegdoti o Brkiću i Bradariću ima nečega što je vrijedno pažnje. Potvrdu za takav zaključak dao mi je sam život, ono što se poslije dogodilo s Duletom i Vuletom.

Vule je postao željezničar i tu se njegova reputacija – i životni stav – čovjeka koji nikada ne kasni pokazala kao nešto silno važno i često mu je bila korisna u njegovu poslu, te je zato on na željeznici visoko dogurao.

Dule je pak postao gimnazijski profesor, u istoj onoj gimnaziji u koju smo i mi išli, pa je čak i stanovao u istoj kući kao i prije, naslijedivši je od roditelja. A kako mu do radnoga mjesta treba tek nekoliko minuta, često mu se i sad događa da u razred utrči u posljednji čas, neobrijan i podbuhlih očiju, dok mu se nad gornjom usnom jasno vide tragovi onoga što je pio: prije je to bilo mlijeko, a sad je crna kava.