Oživljena kronika

U hrvatskoj kulturnoj povijesti postoje neka opća mjesta o kojima se gotovo svi slažu. Takvo je opće mjesto splitski književnik i novinar Miljenko Smoje, a dokaz da je tomu tako jest predstava Velo misto u adaptaciji i režiji Marine Pejnović. Premijera u zagrebačkom kazalištu Komedija 3. ožujka bila je kulturni događaj par excellance.

Miljenko Smoje (1923–1995) bio je jedan od najuglednijih novinara tadašnje Hrvatske i bivše Jugoslavije, no, kao što u popratnom tekstu u knjižici predstave ističe pisac i kolumnist Ante Tomić, za života nije stekao književni ugled koji je zasluživao: on i njegovo književno djelo uvijek su se negdje tiho provlačili na mala vrata. Priznanje za života nije dočekao, no, ističe Tomić, Smoji – čovjeku koji je panično uzmicao od političke moći, institucija i zvučnih naslova; velikom čovjeku kojemu je „nedostajalo želje za veličinom“ – to nije bilo bitno ni tada, a još manje bi mu bilo bitno sada, „kao istinskome ateistu i hedonistu koji za posmrtno nije mnogo mario“.

Kako je Smoje odmahivao na komentare onih koji su u njemu vidjeli tek još jedno piskaralo, vjerojatno bi odmahnuo i na činjenicu da je 2023. godina, u povodu stote obljetnice njegova rođenja, proglašena Godinom Miljenka Smoje. Ali sigurno bi mu bilo toplo oko srca kad bi znao da je Zagreb dobio predstavu koja oživljava na sceni svijet njegova mitskog Velog mista.

Režije se prihvatila Marina Pejnović, redateljica koja je već s nagrađivanom predstavom Satiričkog kazališta Kerempuh Bilježnica Robija K. pokazala da jako dobro razumije specifičan splitski humor i zna kako autentičnost predloška najbolje pretočiti u dramski jezik, a da se pritom ne izgubi ništa od privlačnosti izvornika i njegove satiričke snage.

Naglasak je na brzim dijaloškim izmjenama  i vještini glumačke suigre / Snimila Ines Novković

Velom mistu pristupila je linearno nižući na ogoljenoj sceni prizore u kojima je naglasak na brzim dijaloškim razmjenama i vještini glumačke suigre. U njezinoj verziji, Smojina tri i pol desetljeća duga kronika grada pod Marjanom koja zahvaća povijesno razdoblje od 1909. pa do konca Drugoga svjetskog rata pretočena je u tri i pol sata dugu predstavu (uključujući jednu polusatnu pauzu) koja, iako ispočetka nešto sporija, poslije ubrzava i dobiva na ritmu. Redateljica dodatno razbija pravocrtnost brisanjem granica između dramskih i stvarnih glumačkih persona – glumci povremeno izlaze iz uloga i postaju oni sami, „rušeći rampu“ izravnim obraćanjima publici.

Oni koji su ranije eventualno dvojili o tome je li uopće moguće pronaći glumce koji bi dostojno odigrali Meštra, Duju, Strikana, Netjaka i ostale trajno u kolektivnu imaginaciju utkane nezaboravne impersonacije iz kultne televizijske serije, nakon Komedijina Velog mista mogu mirno spavati: glumci Komedije odradili su vrhunski posao, oživivši na sceni dobro poznate likove u sasvim novim, koliko komično toliko i dramski uvjerljivim ulogama Smojinih „malih“ ljudi, po svemu sasvim običnih, a tako posebnih.

Damir Lončar pun je energije i prštave duhovitosti, topao i zabavan i istodobno mrtav ozbiljan dok niže Meštrove beskrajno šaljive i izvanredno lucidne replike. Svakako treba spomenuti sjajan glumački dvojac Davora Svedružića i Gorana Malusa u ulogama Strikana i Netjaka, a tu su i Saša Buneta kao Picaferaj, Željko Duvnjak u ulozi Dotura Vice te uvijek besprijekorni Vanda Winter, Dajana Čuljak i Filip Juričić kao Violeta, Ana i Ferata. Mnoštvo je dobrih glumačkih ostvarenja u tom komadu iznimne izvedbene sinergije. No jedan od najvećih naklona publike ipak zaslužuje Jasna Palić Picukarić, koja apsolutno briljira u nizu uloga (Baba Marta, Mare Mulica, Marjetina majka, Dujina majka, Seljanka).

Zanimljivo je rješenje gotovo nepostojeće scenografije (Liberta Mišan) stilizacija promjene zastava različitih gospodara Splita kao plahti koje se izmjenjuju na konopcu povijesti koji presijeca pozornicu. Naglašen je provodni motiv zemlja koju protagonisti ritualno vade iz džepova i posipaju po svojim pokojnicima, u scenama gotovo mitskog karaktera.

Priča o Velom mistu, dakako, priča je i o povijesti Hajduka, koja je u tkivo predstave utkana prirodno – Marina Pejnović, koja je i autorica adaptacije, u Smojinu je rukopisu uspješno detektirala, izdvojila i odlično dramaturški uravnotežila šaljive momente s onim ozbiljnima, duhovite s tužnima, intimne drame s općim mjestima – i napravila vrlo životnu predstavu, koja s poznatim prethodnikom nema veze, ali nam je u svemu posve poznata i bliska. Predstava u kojoj će uživati i oni koji žele prepoznati Velo misto kakvo pamte s televizije i oni koji seriju nisu nikada gledali. Svakako primjeren hommage Smoji i njegovu nasljeđu.