Od književnika očekujem odvažnost i više rizika

Razgovarajući ovog ljeta s Josipom Novakovićem o novim glasovima hrvatske književnosti u dijaspori, odnosno SAD-u i Kanadi, pomislio sam da bi ih trebalo predstaviti hrvatskom čitateljstvu. Kao jednu od najzanimljivijih autorica koja bi u godinama koje dolaze mogla zauzeti istaknuto mjesto u američkoj književnosti Novaković je spomenuo Bergitu Bugarija. Bergita Bugarija rođena je i odrasla u Zagrebu, a od 1999. živi u Pittsburghu, SAD. Završila je kroatologiju i povijest na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu i menadžment marketinga na Community College of Allegheny County. Radila je kao marketinški konzultant u tvrtki Olson Zaltman i u uredništvu književnog časopisa Barcelona Review. Objavila je kratke priče u više američkih književnih časopisa kao što su Pleiades, Salamander i Ruminate. Njezine priče Powder i Gills nominirane su za nagradu Pushcart, a priča Gray, koje prijevod na hrvatski donosimo, uvrštena je u antologiju Flash Fiction America 2023.

Privatni arhiv

U SAD ste otišli kao odrasla, izgrađena osoba i tamo počeli književni put. Znamo za izreku da je piščev zavičaj jezik. Koliko vam je trebalo da promijenite i taj zavičaj i počnete pisati na engleskom i koliko vam je zbog toga početna pozicija bila teža?

U SAD sam otišla prije više od dvadeset godina, a pisati sam počela prije pet. U međuvremenu sam upisala koledž i radila na engleskom, tako da sam imala vremena usavršiti ga. Iako mi je nakon tolikih godina postalo prirodnije izraziti se na engleskom, još mi se znaju prvo „ukazati“ hrvatske riječi za koje onda pokušavam pronaći slične na engleskom. Kao što znate, u pisanju je važna preciznost ne samo radi jasne komunikacije nego i radi ekonomičnosti, kako bi se prenijelo što više značenja u što manje riječi. A kako su neki koncepti snažnije izraženi na hrvatskom, a drugi na engleskom, naći onaj pravi, najtočniji, ponekad frustrira, ali i pomaže u sužavanju izbora. Ponekad provedem sate odlučujući između dvije riječi, odlučim se za jednu, pa se nakon nekoliko dana opet vratim na drugu. Intimno znanje obaju jezika na kraju mi ipak obogaćuje izražavanje i na jednom i na drugom, da ne govorim da je jako zabavno pronalaziti paralele i zanimljivosti između njih. Riječi, rečenice i jezik općenito vječno me fasciniraju.

Ovo je prvi put da hrvatsko čitateljstvo ima priliku upoznati se s vašim pričama. O čemu pišete, koji su vam uzori i postoji li hrvatska autorica ili autor s kojima biste se usporedili?

Zanima me obiteljska dinamika u svim oblicima i kombinacijama (npr. u Kašici), a i unutarnja previranja u pojedincu, zbog nesigurnosti ili raznih neuroza potaknutih kulturom, umjetnošću, i općenito društvenom sredinom (npr. Siva). U zbirci priča koju završavam dotičem se obaju tema kroz priče o ljudima koji su na neki način povezani i s Hrvatskom i SAD-om. Život u više zemalja i kultura širi vidike, ali ne i nužno razbistrava stavove. Ali upravo je to ono što je meni zanimljivo, nemogućnost biranja strane, mirenja samo s jednim pogledom na život, mutna voda razmišljanja u kojima se nađemo svi na ovaj ili onaj način, a mi emigranti kroz tu rastrganost, ali i povezanost između kultura i jezika. Taj prostor u kojem se osjećamo ni tamo ni ‘vamo, ni vrit ni mimo, koliko god nelagodan, toliko je i uzbudljiv jer ne podnosi kategoričnost nego stimulira fleksibilnost, agilnost i otvorenost prema raznim mišljenjima i ljudima koji ih izražavaju.

Uzori su razni, od klasike do modernih dana. Shakespeare, Čehov, Kafka, Matoš, Hemingway, Calvino, Cortázar, Šimunović, Murakami, Denis Johnson, Carver, Elena Ferrante, Alice Munro, Clarice Lispector. Od suvremenih sjevernoameričkih autora (ili barem pisaca na engleskom) Ben Lerner, Elizabeth Strout, Jamel Brinkley, Zadie Smith, Rachel Cusk, Nicole Krauss, Jhumpa Lahiri, Ottessa Moshfegh (Zagrepčanka po mami) i naravno naš nezaobilazni Josip Novaković. Od suvremenih hrvatskih pisaca: Tanja Mravak, Natalija Miletić, Želimir Periš, Marina Šur Puhlovski, Kristian Novak i, naravno, Marko Gregur.

Hvala vam na tome! A kako biste ukratko opisali vlastito pisanje?

Teme sam spomenula ranije. A što se tiče stila, volim jednostavnost, izravnost, iako se uživam i zaplesti u dugu, vijugavu rečenicu, kao npr. ovu (smijeh), urgentnost izraza, malo humora, malo zajedljivosti.

Kratke priče objavljivali ste u nizu časopisa. Koliko je to teško, koliko važno i otvaraju li objave u časopisima vrata za knjigu?

Časopisa ima dosta, ali pisaca još više. Šansa za objavu u top 50 časopisa manja je od jedan posto, u sljedećih 50 možda dva, nakon toga malo više. Teško je, ali ne i nemoguće uz rad, upornost, strpljenje i malo sreće. Književne časopise ne čitaju široke mase, ali objave u njima važne su piscu kao potvrda kvalitete i vanjski poticaj koji nije toliko ključan za ustrajnost koliko unutarnja motivacija, ali je snažan i lijepo ga je s vremena na vrijeme dobiti. A otvara li vrata za objavu knjige, tome se toplo nadam. Javit ću vam… (smijeh).

Te su vam objave donijele i nominaciju za nagradu Pushcart, a velika je stvar i ulazak u antologiju Flash Fiction America 2023?

To je sve lijepo i dobrodošla potvrda, kao i potrebni koraci na putu do pronalaženja agenta, urednika, nakladnika i šire publike. Posebno je velika čast imati djelo u antologiji, rame uz rame s nekima od uzora koje sam navela. Ipak, ono sto me najviše razdraga jest kad mi se jave čitatelji koji su se prepoznali u nekom od likova ili situacija ili kada mi opišu načine na koje ih je priča dirnula, potaknula na razmišljanje ili dovela do meni nevjerojatnih interpretacija.

Možemo li uskoro očekivati i knjigu?

Radim na romanu i dvije zbirke kratkih priča. Najvažnije mi je dovesti rad do najveće razine koju sam sposobna dosegnuti sama i uz pomoć drugih prijatelja pisaca, objaviti dobar dio u književnim časopisima, a onda, kada god to bude, posvetiti se procesu objavljivanja. Uskoro ili ne tako skoro, ima jedno značenje u svijetu pisanja (barem u SAD-u), a drugo u životu, odnos je otprilike kao između psećih i ljudskih godina.

Što očekujete od književne 2023?

Očekujem od pisaca, ali možda još važnije od književne zajednice koja odabire djela za objavu i promociju, odvažnost i više rizika, manje politiziranja i političke korektnosti, više smjelosti u objavljivanju pisaca koji se ne libe zaći u delikatne teme i duboko emotivna iskustva, priče koje se hrvaju s moralnim dilemama, koje se usude bockati široko prihvaćene stavove, ne dati ničemu mira.

Završili ste kroatologiju na Hrvatskim studijima, mnogo čitali i hrvatsku književnost. S obzirom na imena koja ste spomenuli, prilično je pratite i danas?

Manje nego englesku/američku, ali svako ljeto kad dolazim posjetiti obitelj obavezno kupujem knjige hrvatskih pisaca i uživam u tim ljetnim danima uroniti u materinski jezik i kroz književnost i svakodnevni život i susrete s prijateljima. Posebno uživam u pričama i romanima na dijalektima iz raznih krajeva Hrvatske.

Koje su razlike između hrvatske i američke književnosti?

Nisam sigurna. I u jednoj i drugoj nailazim na pristupačnost i pretencioznost, igru i rigidnost, jezični realizam i eksperimentiranje. Mislim da su razlike manje nacionalne/kulturološke, a više u stilovima pisanja i tematici. Pisci kojima gravitiram na engleskom slična su senzibiliteta kao i oni koje čitam na hrvatskom. Ipak, možda, sudeći prema onome što se najviše objavljuje, čini mi se da se u SAD-u favorizira pisanje zasnovano na scenama, vjerojatno kako bi se moglo bez mnogo muke ekranizirati i na taj način bolje unovčiti. Ali to stanje je više odraz marketinških nego književnih prioriteta i stoga nedostatno/nezahvalno za ozbiljniju književnu usporedbu.

Spomenuo sam već da je ovo prva objava vaših priča u Hrvatskoj. Planirate li objaviti knjigu i u Hrvatskoj?

Svakako se tomu nadam u budućnosti. Ova me objava mojih priča u Hrvatskoj i na hrvatskom izuzetno raduje i zauzima posebno mjesto u osobnim književnim uspjesima.