Nutarnje intarzije

PUSTINJE SU TEK ULOMAK

Bili smo tornjevi u pustinji,

sjene koje iscrtavaju zagonetna slova.

Bili smo tišina koja grize tijela,

vjetar koji puše prema unutra.

Sada se spusti u raskoš dina,

čekam te ogrnut u pješčani kaput,

primam te u pjesmu

koja nam klizi po licima.

Jesi li već dosegla noć

da me povedeš u besani šator?

Znam, sve su pustinje tek ulomak našeg srca,

krvavog od neoprezne ljubavi.

UKRAJINA

Rat prazni ravnicu od gradova.

Bijela partitura smrti zamjenjuje ljude.

Spaljeni tenkovi zaronili su u zemlju

i bulje u ništavilo.

Može li kisik

izgovoriti poneku riječ

umjesto komornih usta?

Može li gola ruka

prebojiti mrak

skupljenim svjetlom?

U podivljaloj ravnici

disanje je čudo.

Zemlja drhti, njome ravna

majstor posmrtne glazbe.

NJIHANJE RIJEČI

Vidiš, tama je ptica bez krila,

prizemljena u zlatno blato šutnje.

I tu je taj jedini govor

koji dovodi psa do kosti

i njegove lajave oči

nagovara na sreću.

Hoćeš li zato pomisliti

da je tama prije i poslije svjetla

i da se riječi neprestano

njišu nad bezdanom?

Hoćeš li uopće govoriti

ili pospremiti riječi u slike,

slike u crnu žetvu?

Zagledati se u neizreciv snijeg

koji se trusi

između dokonih prstiju.

ZAŠIVAŠ NAŠE PROSTIRKE

Sunce je treniralo svjetlost, razgibavalo more, napuhivalo otoke kao porazbacane luftiće. Ti si vježbala predavanje valovima. Opipavala svoje novo, tek izronjeno tijelo koje je popilo sve more i pred svoja osoljena stopala zauvijek prostrla kopno. Plaže su se poništavale u tvom brišućem pogledu, brod se propinjao u olujnim oblacima. Potom, sunce je dirigiralo sjenama.

U suton igraš se tvorbe šatora, zašivaš naše prostirke, poručuješ šumi da nas gleda, a ne vidi, sluša, a ne čuje.

LET NA DNU PTICE

Na dnu ptice je let.

Iz njega ona raste.

Kad se skloni u plavet,

u ptici nebo biva

samo krajnji zemaljski uzlet.

Kad postajem ptica,

čeprkam po njezinom dnu.

No krila mi se sklapaju

i let mi ostaje nevidljiv.

Kad se posve pretvorim u pticu,

izokrenut ću nebo

i popustiti svom dnu.

U sebe ću poletjeti.

UGASIŠ MRAK

Kada dođe jutro,

hoće li biti koga da proviri iz prašine?

Hoće li patka i dalje biti patka

ili se stvari mogu odlijepiti

od svoje svjetlosti?

Ipak,

nečije nam oko određuje trešnju,

priprema tijesak za njezinu krv.

I što god da stisneš, kapa ti od obilja.

Pa umnožiš vid u polja suncokreta,

potapšaš Van Gogha

i na trenutak ugasiš mrak.

LJUBAV SE RAČVA
U JEZIKE

Kora otpadne sama.

Kroz drvo nadire svjetlosni slap.

Misao se vraća u prvobitni čvor.

Da bih ga raspetljao,

tragam za svojim nutarnjim intarzijama.

Uzdižem se sa svjetlom

i uvlačim u svakog sugovornika.

Ljubav mi se račva u plamene jezike,

otoci hodaju po moru

i glasaju se umjesto ptica.

Obasjam se svijećom

da dobijem novo lice koje se smije

i kad gladno more divlja.

Moji zidovi sve su tanji,

kroz njih noć već pretražuje jutro.

VISOKA RIJEČ

Planina se nadima od svjetlosti

što niz padine klizi prema penjačima.

Penju li se oni u nasmiješen krajolik

koji od lišća stvara ljepilo za san?

Penjač je odraz planine

koja ga dovodi na vlastiti vrh

i svoju slavu povjerava njegovoj pobjedničkoj zastavi.

On ne provjerava svjetlost,

hvata je za rep i trasira snježnobijeli uspon.

Njegove oči večeraju oblake

kako bi se sunce ponovno rodilo.

Penjač i planina požele biti jedno

da visoku riječ duboko utisnu

u strpljivo jezero, nesretnog zeca,

nepočešljanog lugara.

NOĆ SE PERE
OD SVJETLA

Pitao sam te o gradovima koji su potamnjeli i čije su se rijeke prepriječile šetačima. Uši su ti zadrhtale i odmah otresle pitanje. Razgovor je zapeo između dviju kuća koje se sliježu prema sve užoj ulici. Ugledala si vranu i velika sadašnjost razlila ti se kroz trbuh. Ti si trava koja raste i bez drugoga, koja suncu neprestano predlaže svoje zelenilo. Ja sam ti blizu, u zvuku koji se uvlači u stabla, u noći koja se strasno pere od svjetla. Skinuo sam cipele, skinuo sam tijelo, sklopljen u čašku tvoga cvijeta. Pitanje je odgovoreno, razlomljeno u nas koji smo si napokon razmijenili lica.

KROZ KORU TIJELA

Tvoje tijelo je ljubav

i dodirnuti te znači

razgorjeti vlastiti plamen.

Pod zvjezdanom kupolom

slijedim Te

kao pijani kapetan

kojem su se rastvorili svi svjetovi.

Više mi prilaziš mekim mrakom

i izuvanjem svih cipela,

negoli medenim glasom

što gusto vrca s usta.

Ti otkrivaš ono što je napisano

ispod svih slova.

Kad se spotakneš,

kroz koru moga tijela

prsne nestlačiva svjetlost.

NEHAJNI VOSAK

Nareži jesen na ploške

i pusti je da izgori

u nutarnjoj zemljinoj vatri.

Vjetar si koji se igra ponoći

i nježno stavlja stabla na počinak.

Ako te usnem,

uz tvoja koljena

privijaju se košute.

Ako progovorim,

snijeg pada preko tvojih usta,

mjesečina te zaveže uz svagdašnje riječi

koje kapaju po meni

kao nehajni vosak.

* * * * * * *

Oslobođenje

Davor Šalat ugledni je pjesnik, književni kritičar, znanstvenik i urednik. Godine 1991. dobio je nagradu Goran za mlade pjesnike za rukopis Unutarnji dodir. Objavio je više pjesničkih knjiga. Kritičari su isticali da je Šalatova poezija visoko hermetična. Rade Jarak jednom je napisao da se pjesnik bavi metafizikom, no nije riječ o eksplicitnoj metafizici, već o istraživanju onkraja, onog iza, drugog. Uz to, obilježje Šalatove poezije jest i propitivanje jezika i arhetipskog. No u posljednjim zbirkama, naslovljenim Tumačenje zime i Zvijezde, davna lica spašenih, uz metafizičko, pojavljuje se fenomenološko, odnosno poetizacija konkretnih pojmova, doživljaj svijeta kroz pogled. Pustinja, snijeg, jezik, more bitne su tematsko-motivske jezgre zbirke Tumačenje zime, istaknuo je urednik Jahić. Odnos riječi, govora i jezika bit će važan i u idućoj poetsko-metatekstualnoj zbirci Zvijezde, davna lica spašenih, u kojoj nalazimo i metatekst i autorefleksiju, ali i metafizičko.

Pjesnik je već otprije zaključio da se „rečenica svijeta potrošila“, i otud je nužno novo začaravanje svijeta. Ono prije svega dolazi iz unutrašnjeg svijeta. Šalat poetizira „življenje u sebi“ kroz elemente misterija. I u novom ciklusu pjesama ističe se okrenutost prema unutra. No sve je to rečeno obraćanjem Njoj, koje poziva na zajedničko istraživanje kroz ljubavnu persuaziju. On spominje „vjetar koji puše prema unutra“, „nutarnju zemljinu vatru“, nalazimo stihove: „u sebe ću poletjeti“, „tragam za svojim nutarnjim intarzijama“. Upravo nutarnje intarzije upućuju na stih iz prethodne zbirke: „u meni su skršena stabla“ i kao da je taj povratak sebi traženje novog svjetla i rađanje mira: „Uzdižem se sa svjetlom“ (pjesma Ljubav se račva u jezike). Svjetlost i jest temeljni motiv Šalatove poezije, jer ona ispituje dno svake stvari, „prostire stol svim bićima“. 

Kroz manihejsku borbu svjetla i tame, kroz obrise sjena, šumove, izrazito senzibiliziran lirski subjekt, hiperbolički prožima sebe svijetom, lica se razmjenjuju, traga se za „novim licem koje se smije“. Pogled i oko, umnažanje slika i intenzivni pogledi vangogovske jasnoće. Šalat odlično poetizira odnos riječi, slike i govora, a sve završava slikom neizrecivoga snijega, u pjesmi Njihanje riječi. Slike pustinje, prisutne i u ranijim Šalatovim knjigama, realiziraju se metaforama stabla od pijeska, dine, a u novom ciklusu nalazimo slike pješčanih kaputa, dok pjesma kao i pijesak klizi po licima.

Pustinje su „tek ulomak našeg srca, /krvavog od neoprezne ljubavi“. Šalat se u novim pjesmama odmaknuo od metateksta, sve više ispisuje emociju, povezuje ju bešavno sa senzacijama svijeta. U knjizi Zvijezde, davna lica spašenih nalazimo pjesmu Umro je kapetan teksta u kojoj je pjesnik i naznačio kraj jedne poetike u kojoj se jezik raspada, mračni brod gramatike tone i pucaju jarboli rečenica. No odlične nove pjesme donose oslobođenje od zamki jezika, pjesnika kao nositelja igre, u njima je lirski subjekt „pijani kapetan / kojem su se rastvorili svi svjetovi“. A to znači da se pjesnik posve prepustio pijanstvu emocija, vatri ljubavnog jezika i tijelu kao fenomenu ljubavi koja se najbolje kroz dodir raspoznaje. 

Darija Žilić