Neobična negativna utopija

Ovaj roman sažeto bi se mogao odrediti kao gruba, nasilna fantazija, nastala tijekom dugih šetnji Franza Kafke Pragom – uz Vltavu – i rasprava s G. G. Márquezom o ljubavi u sjeni ocvalog medelinskog kartela. Sve zvuči istovremeno vrlo realistično i kokainski nadrealno. Kafkin Prag na neobičan način povezan je s Márquezovim izmaštanim Macondom. Ubojstva se podrazumijevaju, kao način postvarenja totalitarizma. Umetnute rasprave o knjigama i pisanju djeluju poput čudnih interludija tijekom šetnje kroz estetiziranu banalnost Pakla. Samo je poraz pobjeda u Angosti.

Izd. Petrine knjige, Zagreb, 2022.
Sa španjolskoga prevela Željka Lovrenčić

Medellin, kao drugi najveći grad u Kolumbiji, ima jedva nešto malo više stanovnika od Hrvatske – četiri milijuna u svom metropolitanskom području! Glavni grad Bogota ima ih osam milijuna. Pablo Escobar podigao je umjetničko značenje Medellina k vrhovima svjetskih kulturnih zbivanja, negdje između Venecijanskog bijenala, Documente u Kasselu i serije Narcos. Danas njegov muzej naplaćuje 120 dolara za obilazak od 90 minuta. Na kraju ćete vjerojatno dobiti i nešto kokaina. Ili metak. Ili možda nećete. Na osnovi ocjene dvije tisuće zadovoljnih posjetitelja muzej dobiva čistu peticu. Pablo Escobar bio je čovjek koji je imao najviše gotovine u povijesti ovog sumornog planeta – gdje svi žele da plaćate karticama.

U romanu Angosta osnovna je priča ljubavna, no iza svakog ugla vreba Escobar. Heroj radničke klase, lokalnih diktatora i nasilnih dilera. „Tijekom te prve večeri u restoranu Bei Dao, u zanosu zbog njezinih razmaknutih bijelih zuba i ne toliko razmaknutih grudi, Jacobo je svjedočio činjenici da je Virginija u svojoj dobi proživjela više od njega bez obzira na to što je studirao u Sjevernoj Americi, bez obzira na sve pročitane knjige, strica svećenika, oca profesora, prolaznu majku, knjižaru i novinske članke. Doživjela je puno toga; o bijedi i radosti svijeta znala je puno više od njega. Uz sve to, imala je neobično lijepo tijelo i lice. Bila je to ružna ljepota, ako bi je se tako moglo nazvati, koja bi uznemirila um čak i najstaloženijeg muškarca. Kad bi ga se hladno promatralo, njezino lice s jednim okom boje svijetlog meda i drugim boje crne kave, zbog čega joj je pogled djelovao jako neskladno, uopće nije bilo privlačno. Ali kao što je rekao jedan pjesnik: ‘Imala je dupe koje je nadomještalo lice i sise poput zrelih papaja koje nije trebalo dodirnuti da bi se znalo kakve su.’“

Roman je neobična negativna utopija, paralelna povijest ušmrkana s kokainom, polupedofilna fantazija ostarjeloga književnika o idealnoj ljubavi s mnogo mlađom ženom, politička alegorija o pravdi u svijetu u kojem se za pravdu može izboriti samo pucajući brže od drugih. Odjeci brutalnog realizma sve su vrijeme u romanu. U razigranoj paraboli o kolumbijskom društvu Abad opisuje fiktivni grad čije je stanovništvo podijeljeno u tri različite kaste. Ustrajavanje na kastama u romanu čija je radnja smještena u Južnu Ameriku doima se neugodno prašnjavo, jer je kastinsko društvo danas najjasnije u Velikoj Britaniji. U ožujku 2007. kolumbijski časopis Semana objavio je popis najboljih djela napisanih na španjolskom u posljednjih 25 godina. Među trideset knjiga koje su dobile najviše glasova bila je i Abadova Angosta. Besprijekoran prijevod sa španjolskog – za malu, ali vitalnu hrvatsku književnost! – odradila je uvijek skromna Željka Lovrenčić. „Glavni grad ovog čudnovatog mjesta na Zemlji, zove se Angosta: osim klime koja je savršena, u Angosti je sve drugo loše. Mogla bi biti raj, ali pretvorila se u pakao.“

U košmarnoj fantaziji Faciolince se obračunava s pomahnitalim dilerima kokaina, rigidnim političarima te malim ljudima koji svojom slabošću omogućavaju da cijeli sustav tropski buja. Slabosti malih ljudi održavaju totalitarizam na životu. Nema velikih ideja bez malih slabosti! „Jacobo je uhvatio Virginiju za ruku. Bježali su poput uplašenih životinja koje su predosjetile korake neke gladne zvijeri ili razoran plamen požara. Za nekoliko će sati sletjeti u drugi svijet, možda malo bolji. Iza njih je ostalo tisuću zarobljenih ljudi koji nisu mogli pobjeći. Bio je povlašteni kukavica koji nije bio u stanju pridonijeti da Angosta postane bolje mjesto. Nije bio junak ni mučenik, nego obična i uobičajen osoba: nesigurna, požudna i bespomoćna, koja nije željela umrijeti. Nije mogao znati je li područje nad kojim su letjeli osuđeno na propast ili nije. Samo je bio siguran da ne može nastaviti živjeti tamo i da sada ima najtežu zadaću za jednog zavodnika, za koju još nije bio uvježban: prestati zavoditi i konačno se zaljubiti.“

Héctor Abad Faciolince rođen je 1958. u Medellínu i odrastao je s pet sestara, što malo podsjeća na odrastanje Gabrielea D’Annunzija, koji je odrastao uz tri sestre i prihvatio ženskasto, zavodljivo diktatorsko ponašanje. Nema velikih diktatora bez estetizirane ženstvenosti. Parfemima se prikriva miris krvi. Abadov otac bio je istaknuti liječnik, sveučilišni profesor i borac za ljudska prava, koji je utemeljio Kolumbijsku nacionalnu školu javnog zdravstva. Nakon što je završio privatnu katoličku školu koju je vodio Opus Dei, Abad se preselio u Mexico City 1978. Tamo je njegov otac bio savjetnik za kulturu u kolumbijskom veleposlanstvu. Godine 1979. Abad se vratio u Medellín i nastavio studij filozofije i književnosti na Universidad Pontificia Bolivariana. Izbačen je 1982. sa Sveučilišta jer je napisao neprimjeren članak protiv pape. Zatim se preselio u Italiju i studirao književnost na Sveučilištu u Torinu. Diplomirao je 1986. s najvišim akademskim počastima, summa cum laude. Abadov otac ubijen je 1987. Nezavisno od politike, u svom romanu Angosta (2003) Faciolince se obračunava i s cijelom obitelji.

„Posjet. Svladavajući duboko gađenje, posjetio sam kuću svojih roditelja u vrijeme kad u njoj nije bilo nikoga (muškarci su bili na utakmici, a žene u crkvi) – kad sam ušao, osjetio sam mučninu, želju za povraćanjem. Kao i uvijek, mirisalo je na mržnju, na netrepeljivost i bijes. Iako nije bilo nikoga, televizor je bio uključen...“

 Knjiga koju je ugodno čitati, iako niste baš sigurni kamo sve to skupa vodi. Knjiga koju je još ugodnije odložiti i pokušati zaboraviti sve neugodne stvarnosti, mnogo brojnije od ugodnih.