Nasljeđe iznad svega

Prije godinu dana pisalo se da su NFT, nezamjenjivi tokeni, budućnost umjetnosti, kao što su i kriptovalute bile budućnost financija. Danas su u bankrotu ne samo špekulanti digitalnim novcem nego i kupci virtualnih umjetnina. U ožujku 2021. aukcijska kuća Christie’s prodala je digitalni kolaž NFT-umjetnika Beeplea za 58 milijuna funti, a prošloga siječnja je pop-zvijezda Justin Bieber platio milijun funti za NFT Bored Ape, prikaz majmuna koji se dosađuje. Potkraj prošle fiskalne godine ustanovilo se da su digitalni kolekcionarski predmeti potpuno bezvrijedni te ih računovodstvene tvrtke otpisuju kao gubitak investitora dok ispunjavaju porezne prijave; jednostavno ih više nitko ne želi kupiti. Čini se da umjetnost ipak nužno proizlazi iz predmeta, i on mora biti opipljiv da bi iz njega zračila njegova draž. 

Ima u mom susjedstvu mala staretinarnica, ono što Englezi zovu charity shop, pretrpana starom odjećom, torbicama i cipelama, lošim slikama i vazama od brušenog kristala – svime što nasljednicima nije trebalo pa su donirali, da se ne baci. Svakih nekoliko godina ondje kupim neku sitnicu za nekoliko desetaka kuna – hrđavu metalnu kutiju za bombone 505, secesijsku zdjelicu s loše zalemljenom ručkom, staru metalnu čašu – jednostavno zato što me i staretinarnica i ti predmeti podsjećaju na baku. Nisam u potrazi za zaradom na antikvitetima, na Jakuševac ne idem jer mi se ne da rano ustati, a Britanac me odbija zbog visokih cijena i još višeg snobizma. Ne, kupujem samo stvari koje su lijepe, a mjesecima leže u dućanu prezrene, pa ih kupim iz samilosti.

Čudna sudbina odbačenih predmeta – Christofleov srebrni svjećnjak u dječjoj sobi / Snimio Boris Beck

Ima tu i iznenađenja. Prije dvije godine izabrao sam među kramom slatku neoklasicističku posudu, nalik peharu, koja se njemački precizno naziva Aufsatzschale. Nitko je cijelo ljeto nije htio kupiti i bili su sretni da je se riješe, dobio sam je za 40 kuna, uz napomenu da je krivotvorena. To me zbunilo jer očito je bila riječ o posrebrenoj slitini s prijelaza stoljeća, s tim da se stakleni dio, kako to obično biva, razbio. Pobliža inspekcija doma otkrila je biljeg Argentora, divovske tvornice koja je cijelu Austro-Ugarsku opskrbljivala secesijskim drangulijama, i koja je umrla s njom. Mala pretraga interneta našla je identičnu ljepoticu, samo sa staklenom posudom i posrebrenjem u boljem stanju, na dražbi u bečkom Dorotheumu za 70 eura. Budući da je nisam kupio radi zarade, sada, očišćena i sa zamjenskom staklenom zdjelicom, friško uglačana, Aufsatzschale ponosno stoji na našoj polici. A to vam pričam jer mi se neki dan desio još bolji slučaj: kupio sam ondje potamnjeli, nakrivljeni i rastavljeni svijećnjak koji se tjednima i tjednima vukao izlogom, i to samo zato što je najmlađa kći zaželjela neki svijećnjak, a meni se nije dalo ići u podrum po bakin. Dobio sam ga za pola nevelike cijene, 15 eura, da bih doma, nakon čišćenja i sastavljanja, ustanovio ne samo da mu je posrebreni sloj nekorodiran i blještav nego da je to i originalni art deco proizvod znamenite pariške radionice Christofle.

No sve to nije ništa prema onome što je izveo engleski slikar John Craxton prije sedamdeset godina. On je nakon rata zalazio u redakciju kulturnog časopisa Horizon u Bloomsburyju, gdje je visio neobičan luster – rad švicarskog kipara i slikara Alberta Giacomettija, stalno nastanjena u Francuskoj, čije smo ljude tankih i dugih udova mogli nedavno vidjeti i u Umjetničkom paviljonu. „Predmeti me ne zanimaju ništa manje od skulpture, a postoji točka u kojoj se to dvoje dodiruje“, rekao je jednom Giacometti koji je 30-ih godina surađivao s dizajnerom interijera Jeanom Michelom Frankom i modnim kreatorom Hubertom de Givenchyjem, i čiji su uporabni predmeti bili predstavljani u Vogueu i Harper’s Bazaaru te prodavani ljudima s ukusom i novcem. Brončani luster je 1946. ili 1947. vjerojatno naručio Giacomettijev prijatelj, kolekcionar umjetnina Peter Watson, i darovao časopisu, da bi nakon njegova ugasnuća nekako završio u Dentonovoj antikvarnici u Ulici Marylebone, gdje nisu shvaćali što im je palo u ruke. Ali Craxton je slutio, i kad je ponovno ugledao luster iz stare redakcije, spremno ga je kupio, za 250 funti; nije ga preprodao nego objesio u svom dnevnom boravku u Hampsteadu i uživao u njegovu svjetlu do smrti 2009. Prije dvije godine Giacomettijeva zaklada u Parizu potvrdila je autentičnost lustera, pa ga je čak uvrstila i među najvažnije radove u njegovoj dizajnerskoj karijeri, povezavši obješenu rasvjetnu kuglu s njegovim ranim radom iz 1922. nazvanim La Boule suspendue. Ovih dana prodan je na dražbi kuće Christie’s za 2.922.000 funti.

BBC ima emisiju koju obožavam, Antiques Roadshow, u kojoj znalci kruže po provinciji, a ljudi im donose svoje vrijednosti iz kuće. Među trashom uvijek ima čudesnih stvari – izrezbarena kineska kutija od bjelokosti, djedova RAF-ova avijatičarska jakna i dalekozor, beskrajno ružan australski broš s rijetkim crnim opalom, škotska boca stara nekoliko stoljeća, anglosaksonska kamena glava, Fabergeov cvijet, talijanski plakat iz 70-ih. I uvijek se ponavlja isto: vlasnici, zatečeni enormnom vrijednošću svojeg dragog predmeta, redovno kažu da ga neće prodati jer je dio njihova nasljeđa i identiteta, jer je dio njihove obiteljske povijesti. Slično je i sa mnom – pogledao sam koliko na eBayu stoje Christofleovi svijećnjaci i problijedio, ali bio sam jak; dao sam ga kćeri kojoj sam ga i kupio, neka bude njezino nasljeđe.