Mjesečev kamen. Dječak koji nikada nije postojao (ulomak iz romana)

U glavnom gradu Islanda postoje dva kina, Staro kino i Novo kino. Filmske projekcije svakog su dana, jedna ili dvije radnim danom, nedjeljom tri. Svaka predstava traje između jednog i dva i pol sata, ali su u posljednje vrijeme filmovi postali tako dugi da ih se katkad mora prikazivati dvije večeri. Dječak gleda sve filmove koji se uvoze u zemlju. Obično ide u oba kina u istom danu i većinu filmova gleda što je češće moguće. Prvi film gledao je ujesen tisuću devetsto trinaeste, bilo mu je jedanaest godina. Prvog dana ljeta te godine pastor Friðrik, dobrotvor mladih dječaka iz Reykjavíka, osnovao je unutar Udruženja kršćanske mladeži družinu nazvanu Varjazi, po uzoru na strane skautske skupine. Starica je saznala za to i pozvala se na svoje veze s Božjim čovjekom; bila je naime u dobrim odnosima s tetom po majci pastora Friðrika jer su u mladosti cijelu jednu zimu zajedno službovale. Zamolila je pastora da u varjašku družinu primi ubogo siroče koje su joj prije pet godina uvalili na odgajanje. Rekla je da, poput svih ljudi sa sela, nema pojma kako bi odgajala dijete u gradu; dječak ne pripada ovdje i u toj je dobi da će se, ako se ništa ne poduzme, pridružiti bandi divljaka koji dane provode u glavnoj ulici i, rokćući poput svinja, gađaju potkovama prolaznike i ruše bicikliste. Ili će, a to joj se činilo još vjerojatnije, cijele dane provoditi u potkrovlju, sâm, zato što je bio veliki samotnjak koji je radije sjedio s njom kod kuće i pušio cigarete nego se igrao s dječacima iz škole.

Naslovnica Sjónova romana koji će uskoro biti objavljen u nakladi VBZ-a

Dječak ju je čuo kako nešto slično govori na sastanku s pastorom Friðrikom, dok je on čekao u hodniku i grickao bombone. Kad je starica završila sa svojim govorom, dječak je pozvan u ured. Tu su se pogledali u oči, markantni vođa mladeži i slabašni dječarac. Nakon dugog odmjeravanja pastor Friðrik progovorio je: „Ima u njemu nečeg. Uzet ću ga.“ Pomilovao je svoju njegovanu bradu i dodao: „Ali morat će prestati pušiti.“ Varjazi su se pokazali nepodnošljivo dosadnima. Ostali dječaci već su ga poznavali iz škole i nastavili su ga izbjegavati. Sve se svodilo na to da mora biti snažan mladić i u dobrim odnosima s vođom koji je pratio družinu na skautske vježbe, osmišljene za jačanje muškosti i mentalne snage. Jedino što je mogao podnijeti bilo je kad bi im dopuštali da odjenu varjašku nošnju, dizajniranu u stilu onih starih: plavo-bijelu tuniku, crveni ogrtač, plavo-crvenu kapu na glavi. Sviđalo mu se kad mu je rub tunike lepršao oko bedara, i to što je tad zamišljao da je netko drugi. I tako je prvog dana zime vlasnik Starog kina pozvao Varjage na premijeru filma Banda Bijela rukavica, a oni su se zauzvrat trebali pojaviti u svojoj svečanoj nošnji. Noć poslije toga dječak je prvi put zapamtio svoj san. Međutim, bio je to jedini posjet Varjaga kinu, i on je prestao odlaziti na njihova druženja. Umjesto toga sklopio je pakt sa staricom: dopustila mu je da ide u kino pod uvjetom da ne počne ponovno pušiti. I sada dječak živi u filmovima. Kad ih ne upija očima, vrti ih u mislima. Kad zaspi, u snove mu dolaze filmovi u kojima je radnja protkana nitima njegova života. Sóla Guðb- tek će mu doći u snove.

*

Dječak dokono stoji na pločniku ispred hotela Island, tek se vratio iz Novog kina gdje je pogledao Chaplinov film. Čeka početak Fattyjevih nevolja u osam sati, u kinu s druge strane trga. Oba gradska kina prikazuju urnebesne komedije, vjerojatno zato što se danas održava referendum o neovisnosti zemlje, pa i u kinu treba biti zabavno. Doduše, ne bi se moglo reći da je dječaka briga za to, jer on nema veće pravo glasa od drugih mlađih od četrdeset, ali u Fattyjevu i Chaplinovu glupiranju i šamaranju može se uživati bez obzira na dob, i može im se smijati i po dvadeset treći put. U hotelu vlada živahna atmosfera, kao i uvijek kada u luci pristane putnički brod. Parobrod Botnia usidrio se u poslijepodnevnim satima, doplovivši s putnicima i robom iz Kopenhagena. Dame i gospoda šetkaju amo-tamo po hotelskom predvorju, strani jezici lebde u zraku zajedno s mirisnim plavičastim dimom duhana iz cigareta i cigara, gradske stilistice dojurile su i proučavaju modni stil stranih gostiju, a u hotelskom restoranu na gramofonu se vrti najnovija ploča. Ta današnja gozba za osjetila isprepleće se s kakofonijom laveža i rzanja, škripe konjske opreme i povika kočijaša, dok se hrpe balege, koje su ostavili zaprežni konji kojima su nedavno preko planine doputovali gosti s istoka, polako puše na svježem večernjem zraku. Ali ne bi se moglo reći da je dječak potpuno besposlen dok stoji na pločniku ispred hotela. Zapravo, on se zabavlja proučavajući svijet oko sebe, oštroumnošću koju je stekao pogledavši pet stotina filmova, u kojima su svaki pogled, svaki pokret, svaki izraz lica i svaki položaj tijela nabijeni značenjem i nagovještajima osjećaja i namjera, i dobrih i loših. Da, on svako ljudsko ponašanje može čitati kao otvorenu knjigu: kako se čovjek ponaša u manjim ili većim skupinama, njegov odnos prema svakoj zamislivoj stvari, njegovo kretanje u prostoru, na ulicama, u gradu i na selu – a naglašene i pojednostavnjene kretnje glumaca olakšale su dječaku da ih zapamti. Posebnu pažnju dječaku privlači skupina mladića koji su se okupili ispred ulaza u hotel. Iako su odjeveni u svoja najbolja odijela kako bi ih pustili u hotelski restoran, on prepoznaje tri nekadašnja Varjaga koji sada pohađaju strojarsku školu. Čuje ih kako razgovaraju o nekim članovima posade Botnije koji boluju od iste one gripe koja je prošlog ljeta poharala zemlju. Kažu i da će brod biti usidren dok se ne nađu novi ljudi koja će ih zamijeniti. Dječaku je bolest poznata, iz osobnog iskustva. Pet dana ležao je kao mrtav, s glavoboljom i visokom temperaturom, prehladom i bolovima u trbuhu, propustio je zbog nje filmove Iz policijske postaje u New Yorku i Krčma Crna sova, a na njegovu veliku žalost ni jedan od njih nije još repriziran. Jedan od mladića iz strojarske škole pokazuje svojim prijateljima prsten koji nosi na malom prstu lijeve ruke. U pitanju je srebrni prsten s crnim kamenom. Dobio ga je na dar od sestre koja se upravo danas vratila iz Danske, gdje je završila šestomjesečnu domaćinsku obuku u školi u Odenseu. Mladić podiže prsten da zabljesne pod svjetlosti plinske lampe na ulazu u hotel, a njegovi mu se prijatelji dive. Onda poljubi crni kamen: „Moja sestra je najbolja! Šteta što večeras nije mogla izaći s nama, nekako se ne osjeća dobro nakon plovidbe.“ Sat na katedrali otkucava osam puta. Skupina prijatelja ulazi u hotel Island. Dječak trči preko trga: operater u Starom kinu točan je kao Sunce.

Ali ne bi se moglo reći da je dječak potpuno besposlen dok stoji na pločniku ispred hotela. Zapravo, on se zabavlja proučavajući svijet oko sebe, oštroumnošću koju je stekao pogledavši pet stotina filmova, u kojima su svaki pogled, svaki pokret, svaki izraz lica i svaki položaj tijela nabijeni značenjem i nagovještajima osjećaja i namjera, i dobrih i loših

*

Stanovnici Reykjavika ovih dana ni o čemu drugom ne govore nego o španjolskoj gripi, koja je, tako se vjeruje, u zemlju stigla parobrodom Botnia. Telegrafi iz Kopenhagena javljaju da ondje bjesni razorna zaraza; uspoređuju je s epidemijom kolere koja je poharala grad tisuću osamsto pedeset i treće. U isto vrijeme u Reykjaviku se pojavljuju novinski članci s izjavama uvaženih danskih liječnika koji tvrde da simptomi nisu ništa ozbiljniji od onih koji se mogu očekivati od najobičnije gripe te da nema razloga posezati za drastičnim i skupim preventivnim mjerama jer stopa smrtnosti trebala bi biti u prihvatljivim granicama. Zdravstvene vlasti na Islandu slažu se s tim pristupom, ali potiču ljude da poduzmu slične mjere predostrožnosti kao i kod uobičajenih sezonskih epidemija koje se javljaju svake godine. Također se čuju mišljenja da nema potrebe obraćati pažnju na cendranje slabašnih Danaca; za njih vrijede drugačija pravila od onih za ponosne islandske potomke vikinškog ratnika Egilla Skallagrímssona.

No svaki dan koji prođe a da vlada ništa ne poduzme donosi sve više oboljelih, a simptomi su poput onih opisanih u vijestima iz Danske i pogađaju nižu klasu. Riječ je o bolnoj upali pluća, iznemoglosti, potištenosti i groznici. Dječak je čuo kad je starica sve to čitala naglas, samoj sebi, u Morgunbladidu, koji dobiva krajem svakog tjedna, kad ih njihov stanodavac s donjeg kata pročita. O njemu se tako dobro brinula kad je bio dijete da joj je, kad više nije mogla raditi, ponudio besplatan smještaj u potkrovlju. Nije imao ništa protiv ni kad je dječak došao živjeti kod nje. Ipak je on socijalist, blagoslovljen čovjek, kao i cijela njegova obitelj, kako kaže starica svaki put kad joj netko od njih učini dobro djelo.

Osim toga, dječak je čuo i da se u Rauðarárstíguru na broju pet prodaje rabljeni štednjak; da će gospođa Harlyk voditi sastanak Vojske spasa; da su se vjenčali slikar Friðrik E. Borgfjörð i Ólöf Bjarnadóttir iz Lambastaðira; da se u dućanu Einara Árnasona mogu kupiti danske namirnice kao što su appettitsild, inćuni i sardine; da je izgubljen novčanik a pronađen srebrni broš, zato što starica glasno izgovara svaku riječ napisanu u novinama.

Dječak je zahvalan jer starica uživa u glasnom čitanju; bez toga bio bi potpuno neinformiran o situaciji u zemlji i svijetu. On sam, naime, nije mogao čitati – slova su se skrivala pred njegovim očima, klizila između redova, mijenjala ulogu usred riječi i mogla su isto tako biti šifra koju on nije znao odgonetnuti – jedva je izlazio na kraj s filmskim programima i titlovima u kinu. Iako ga, u pravilu, malo toga što piše u novinama uistinu zanima – sve što se događa na Islandu čini mu se beznačajno, a strani događaji bude mu radoznalost jedino ako su dovoljno grandiozni da se po njima mogu snimiti filmovi – zadnjih nekoliko dana vijesti o španjolskoj gripi u njemu izazivaju uzbuđenje.

U grudima osjeća leptiriće, slične onima koje osjeti kad pronađe nekog „gospodina“, samo što su ovo nešto veći leptiri, raspon krila im je širi, a boja crna, poput baršunastih vrpci na pogrebnoj kočiji. Neka nekontrolirana sila obuzela je zemlju; u Reykjaviku se događa nešto od povijesnog značaja istodobno kad i u ostatku svijeta. Bijelo platno se poderalo, između svjetova pušu vjetrovi.

„No gdje je Sóla Guðb?“ Dječak je nije vidio već devetnaest dana, od one noći na Öskjuhlíðu.

Ulomak za objavu ustupio je VBZ
Izdavanje knjige podupire Europska Unija.