Miroljubivi SS: Suhopolje i Slatina

Tko bi pametan SS, te zloglasne Hit­lerove jurišnike, mogao nazvati miroljubivim? A moj SS to jest: Suhopolje i Slatina. Rekla sam da će u ovaj niz ući mjesta koja nisam spomenula u Malenim mjestima srca moga (Alfa, 2015), ali sam rekla i to da ću se nekima i vratiti ako se u njima dogodila osjetna promjena nabolje ili nagore. Srećom, u Suhopolju se dogodila osjetna promjena nabolje, pa je red da i to spomenem. Prošli put je dvorac Janković bio u ruševnom stanju, a nogometni stadion iza njega u još gorem: sjedala su bila istrgnuta iz betona (česta pojava u nas), željezna armatura virila je iz betonskih blokova kako danas viđamo po ratom uništenim ukrajinskim gradovima i selima ili turskima i sirijskima nakon potresa. Ukratko, dojam je bio i više nego čemeran. Crkva sv. Terezije Avilske dominirala je i tada i sada, no prije je izgledala bolje nego sada, pa bi upravo njoj trebala temeljita obnova (u unutrašnjosti crkve djelomično je i počela). Njezin mali model u crkvenom dvorištu podsjetio me na jednu malu Jercu, isto takav model crkve na vrhu sv. Gere u Žumberku, a sve takve umanjene svjetske građevine mogu se vidjeti u Zabavnom parku Minimun­dusu u Klagenfurtu. Taj Minimundus, otvoren za posjetitelje još 1958, vrlo je zgodan i poučan jer na jednom mjestu prikazuje 176 modela svjetskih znamenitosti u omjeru 1 : 25. Naravno, ni modela male Jerce ni ove suhopoljske crkve ondje nema, a upravo su me one podsjetile i na umanjeni Eiffelov toranj, i na umanjenu baziliku sv. Petra u Rimu, uz tolike druge građevine koje su mi dopirale do pasa.

Već i samim prolaženjem kroz središte Suhopolja prema Slatini može se vidjeti da štošta izgleda bolje nego prije nekoliko godina. U Suhopolju valja pogledati bar tri znamenitosti, a sve su građene pod paskom obitelji Janković: dvorac, klasicistička crkva sv. Terezije Avilske i dječji vrtić u maniri kasnoga mletačkog historicizma. Putniku namjerniku dobro postavljene informativne ploče govore o tim i svim drugim znamenitostima.

Obnovljeni dvorac Janković u Suhopolju / Izvor visitdaruvar.hr

Tako saznajemo da su prvi lipicanci došli u Hrvatsku 1700. u ergelu grofa Jankovića u Terezovac, kako se Suhopolje nekoć zvalo. Terezovac nije dobio ime po carici Mariji Tereziji, premda je mirne duše i mogao, nego po Jankovićevoj ženi Tereziji. A današnje ime Suhopolje nastalo je isušivanjem okolnih močvara, jer je trebalo namaknuti poljoprivrednoga zemljišta, a i poboljšati zdravlje stanovništva, što je tim starim vizionarima i uspjelo. Nekoć ruševan dvorac, nad kojim sam suze lila u jednom svojem tekstu, kupila je 2012. Virovitičko-podravska županija, a 2017. počela je i obnova dvorca i 8 ha okolnoga parka. Danas je to ugodno mjesto za šetnju, uz dvorac je i kavanica (nutarnja i vrtna), a ugledavši kućicu na jednom drvetu, pomislila sam na svoje unuke, spretne penjačice, kako bi se odmah u nju uzverale.

Plakala sam i nad stadionom Mladosti 127 (a nisam bila njihova navijačica), no klub je 1990-ih ipak bio četiri godine u Prvoj hrvatskoj nogometnoj ligi sve dok 2000. nije ispao, a narod počeo ubrzano razvlačiti sve i sva s nekoć uredna stadiona. Ipak, Suhopoljci već 2001. osnivaju HNK Suhopolje, koji danas ima sve uvjete za dobar rad, poglavito s mladima. Ipak je ljepše vidjeti u žuto i zeleno obojene štange nego one hrđave (dok i njih nisu skupljači sekundarnih sirovina iščupali i prodali u staro željezo).

Slatinu kao grad ne pamtim. Obilježili su mi je samo ljudi i predavanja u slatinskoj srednjoj školi, u Zavičajnom muzeju, u Gradskoj knjižnici. Ali i jedan osobni podatak: u Slatini sam na književnom natječaju Dani Mirka Jirsaka u organizaciji Ogranka MH osvojila i dvije nagrade: jednu posebnu i jednu prvu. Pisala sam, u skladu s pravilima, o Slavoniji i Slavoncima, oslanjajući se na Josipa Kozarca, Dobrišu Cesarića i Matka Peića. Naravno da i zato rado dolazim u Slatinu. Duhovni pokretač mnogih kulturnih događanja u Slatini jest dobri duh Matičina ogranka, Zorica Varga. Premda narušena zdravlja, energija kojom se i danas neumorno laća organiziranja mnogih kulturnih priredaba doista zadivljuje. S njom je razgovor uvijek bio neusiljen i ugodan, teme nismo unaprijed birale, same su od sebe navirale i nikada se nismo umorile pretresajući ih. Kako je i nedavno preminuli akademik Viktor Žmegač bio Slatinac, razgovor se često doticao i njega, a kako je Slatinac bio i dirigent i skladatelj Milko Kelemen (1924–2018), uz to i utemeljitelj Muzičkoga bijenala (međunarodnoga festivala suvremene glazbe) u Zagrebu 1961, razgovor bi zašao i u te vode, jer u Slatini još od 1995. svake godine organiziraju Dane Milka Kelemena, međunarodni glazbeni festival s djelima tog autora, ali i drugih. Tko iole poznaje Kelemenov rad, zna da mu djela nisu za široku publiku, pa još više cijenim napor organizatora da svojem sugrađaninu odaju počast takvim festivalom (traje danima, a uključuje i znanstveno-stručne skupove i izložbe o njegovu radu). Na jednom bijenalu gledala sam i njegov scenski prizor Novi stanar (1963).

Mirka Jirsaka (1909–1999), pjesnika i prevoditelja, nisam osobno poznavala, ali jesam njegova sina Predraga, komparatista i anglista, no prebacio se na bohemistiku, pa je i predavao češku književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio je i moj prethodnik na lektoratu hrvatskoga jezika u Pragu (1967–1969), a praške su veze posebne. Jednom smo ga autom selili sa stipendije uz gomilu knjiga u Zagreb. Noć je bila vedra, ceste loše. No pjevali smo cijelim putem, vozeći se kroz grane pune inja kao kroz slavoluk. Bili smo još tako mladi. A Predraga već nema od 2011.