Mali književni dragulj

Čekanje i strah silnice su u čijem se sjecištu nagurala gotovo pa sveukupnost suvremene migrantske i književnosti posvećene tematiziranju migracija. Na mnogim se mjestima, štoviše, strah i čekanje stapaju u prestrašeno iščekivanje potencirano autorskim intervencijama. Zavisno više o geografskom pozicioniranju no poznatosti pripovjedačke perspektive, nekoliko je mogućih razrada teme. Izravnost brutalnog postavljanja ljudske patnje u prvi plan karakteristična je za priče lokalizirane „tamo“, dok se one „ovdašnje“ odlikuju snažnim osjećajem tuđinstva koji, s razvojem pripovjedne linije, postaje sve dublji, inzistiranjem na sve jasnijim razlikama i individualiziranim primjerima, samim time i junacima, mogućnosti, možda ne zajedničkog, ali istovremenog postojanja. Uz poneku iznimku, poput romana Izlaz Zapad Mohsina Hamida čija onirička atmosfera naglašava stvarnu težinu kretanja i istinitog, životnom vedrinom ispunjena, svjedočanstva Rodaana al-Galidija Dvije deke, tri plahte stječe se dojam da književnost poruku postavlja ispred priče. Književnost treba zagovarati, dati glas utišanima, nijemima ili obespravljenima, treba ukazivati. Ne umanjujući nijednu od tih zadaća, valja ipak imati na umu da književnost, prije svega, mora pričati.

Priče je „izmislio netko jako usamljen, one su nastale iz potrebe za dijalogom“. Zapisat će to, na samom završetku opsegom nevelika romana Strah od barbara Petar Andonovski, mladi makedonski romanopisac i pjesnik u čijem je dosadašnjem opusu Nagradom EU za književnost ovjenčan roman, nakon debitantske zbirke poezije i dvaju proznih prethodnika, četvrto ostvarenje. Autor će na svakoj od stotinjak ispisanih stranica ustrajati na dijalogu, štoviše na dijaloškoj višestrukosti.

Prva, nevidljiva, a sveprisutna, ona je izvantekstualna. Kroz nju Andonovski Strah od barbara postavlja u izravnu vezu s pjesmom Čekajući barbare grčkog pjesnika Konstantina Kavafija. Pogledu barbara, kaže Kavafi, treba se izložiti u svoj raskoši i razmetljivim isticanjem najvećih kvaliteta, još važnije i vanjskih obilježja golemog bogatstva, iskazati superiornost, ukazati na njihovu radikalnu Drugost, od sama početka vanjskim obilježjima iskopati temelje kasnijem nepremostivu jazu.

Taj jaz, ipak, u romanu prelazi građenjem promišljenoga pripovjednog postupka i suptilnim, ali svakako namjernim zavaravanjem čitatelja pa on, pri upoznavanju s tekstom, stječe dojam da dvije pripovjedačice, strankinja Oksana i uvjetno rečeno mještanka Pinelopi, svoja sjećanja sabiru, a svakodnevicu sažimaju ne bi li se kroz njih predstavile jedna drugoj i tako nastavile odnos naglo prekinut prije dvadesetak godina. No ispostavit će se da su odnosa (barem) dva, a pogledima usmjerenim u daljinu dvije žene zahvaćaju različita mjesta. Jesu li zato i jedna drugoj više strane?

Izd. Hena com, Zagreb, 2023.
S makedonskoga preveo Ivica Baković

Naprotiv, događaji i odnosi iz njihovih dvaju djetinjstava povezuju ih na razini dubljoj od one dijeljene u odrasloj životnoj dobi. Andonovski vrlo mudro postupa smještajući radnju na Gavdos, osamljeni grčki otočić na kojem niti u stvarnosti ne obitava više od 150 duša, a zakukuljenost je u romanu naglašena metonimijskim svođenjem zajednice na rudimentarno; popa, krčmara, ludu ženu, mjesnu babarogu i lokalnog ridikula. Malo bi se gdje na svijetu po prirodi stvari došljak mogao osjećati tako stran, tako tuđ, kao na otoku. I k tome još zimi. Napose govori li nepoznatim jezikom ili njeguje drukčije običaje. I nije tu riječ samo o migrantima, trenutnoj aktualnosti stanja na grčkim obalama. Kako bi izbjegao takva, nepotrebna, vezivanja, Andonovski promišljeno priču smješta u nedaleku, ali dovoljno udaljenu prošlost. Tim potezom naglašava i mentalnu odsječenost otočana od ostatka svijeta, mnogo dublju od one geografske. Naime, dok ostatak kontinenta slavi ili tuguje, ali ne prestaje govoriti o padu Zida, oni se pitaju kakav utjecaj nešto tako daleko može imati na Europu. Na njih.

Nije stoga nevažna simbolika Oksanina sata zaustavljena u trenutku njezina stupanja na otok. Ondje vrijeme stoji, sve vrijeme svijeta u rukama je otočana. Istodobno, vremena više nema, život na otoku jednak je životu na samu kraju. Izdisaju. Život je na otoku, prikazuje se na primjeru Pinelopina i života njezina supruga Mihalija, u neprestanoj vrtnji, no vrlo bi se lako mogao svesti na jednu sobu, možda i tek na ležaj – mjesto rađanja, disanja i umiranja. Cikličnost života, dakle, ne obećava i pokret, a tako je možda i bolje jer kretanje, najčešće, znači bijeg. Muški su bjegovi periodični, s otoka kao mornari odlaze i vraćaju mu se, dok žene izlaza, čini se, i nemaju. Njihov bijeg i ne može biti nego konačan.

Kao što je i njihova utamničenost konačna. Premda na početku čitatelju podastire prošlost njihovih života – Oksanina u Ukrajini i Pinelopina u manastiru na Kreti – s dubljim ulaskom u priču Andonovski njihove priče sve snažnije vezuje uz one njihovih supruga ili muškaraca iz neposredne im okoline pa tako Pinelopi prenosi ono što joj iz taverne donese muž, a Oksana ne može dočekati da se s dnevnih izbivanja vrati njezin čudnovati suputnik Igor. „Zbog vlastite sigurnosti“ obje bi se žene trebale držati unutrašnjosti svojih kuća, izlaziti samo u slučajevima krajnje nužde, dodatno se osamljivati. Kao da otok nije dovoljna kazna! U toj situaciji, premda bi jedna prema drugoj trebale razviti osjećaje tuđosti, one dubinski razumiju poziciju one druge. Razumiju se, ali zbog jezične se barijere ne mogu sporazumjeti.

I možda je upravo zakinutost za istinsku prisutnost drugog ono najstrašnije u romanu. Nigdje kao na otoku put prema drugome ne označava i povratak sebi, Andonovski pažljivim građenjem likova i njihovih odnosa pokazuje da to jako dobro razumije. Nigdje se, usto, zavodljivost (u ovom slučaju mediteranske) opuštenosti i egzotike ne prožimaju s jezovitom izoliranošću kao na malim i udaljenim otocima. Gavdos je prostor tuge, iz njegova tla, uz masline, agrume i pokoju samoniklu biljku, ne izranja ništa osim melankolije. Njegovoj zajednici ne trebaju stranci – zagušljivoj otočkoj svakodnevici svatko je stran, tuđ i Drugi. Andonovski taj trenutak prepoznaje i, naglašavajući sličnosti između onih unutarnjih i vanjskih, podcrtava univerzalnost intenzivne samoće. „Što će biti od nas bez barbara“, pita se Kavafi. „Oni su bili kakvo takvo rješenje.“ Rješenja nema, kao da mu ovim malim književnim draguljem poručuje Andonovski. Strah od barbara besmislena je manifestacija intrinzičnog i najdubljeg straha što ga čovjek ima pred samim sobom.