Ljeto za sjećanje

Ako je suditi na temelju prethodnih kratkih filmova škotske scenaristice i redateljice Charlotte Wells, dramama Utorak, Tužni Božić i Krugovi, kao i prema njezinu aktualnom dugometražnom prvijencu Poslije sunca, riječ je o autorici koja zna što želi i kakve priče kani ispripovijedati, a uglavnom zna i načine na koje to valja napraviti. Ona je i filmašica koju najviše privlače ženske teme i priče, jer su u žarištu dvaju od tri kratka filma ženske osobe različitih dobi, žena je važan dramski lik i u filmu Tužni Božić, a i u obiteljskoj egzistencijalnoj drami Poslije sunca ženska osoba je ne samo bitan, a kako se priča odvija i ključan dramski lik nego i fokalizator zbivanja, odnosno ona iz čije perspektive pratimo filmsku priču. Reklo bi se i da Charlotte Wells leže produkcijski skromniji projekti, s manjim brojem likova u kojima se može fokusirati upravo na te likove i njihove međusobne odnose. Bez obzira jesu li takve okolnosti, odnosno skromniji proračuni i manji broj glumaca, nužni zbog nedostatka financijskih sredstava, ili su pak njezin svjestan izbor, Charlotte Wells uspijeva ih pretvoriti u prednosti. U tom kontekstu film Poslije sunca, za koji redateljica tvrdi da je autobiografska priča i za glavnu ulogu u kojem je Paul Mescal (Mračna kći) nominiran za Oscar, na tematskoj i idejnoj, pa i na izvedbenoj razini skladno se nastavlja na prethodne autoričine kratke filmove.

Režija Charlotte Wells sugestivna je, a mnogo pozornosti posvećuje kreiranju ozračja i uvjerljiva odnosa oca i kćeri / Izvor MegaCom film Hrvatska

To je opet priča koja je mišljena i izvedena u oskudnim uvjetima, u fokusu su svega dva lika, otac koji će za koji dan proslaviti 31. rođendan i njegova jedanaestogodišnja kći, a sva se zbivanja odigravaju na ograničenom prostoru, u skromnom hotelu negdje u Turskoj, na obali mora i s malo gostiju. Otac je prividno miran čovjek, naizgled pomiren sa životom i sa svime što mu život donosi. Tako se čini i da mirno podnosi razvod od supruge, s kojom je ostao u dobrim odnosima i s kojom kako se čini skladno dijeli skrb o kćeri.

Ona je zrela, pametna i senzibilna djevojčica (odlična debitantica Frankie Corio), pa se gledateljima sugerira da razumije i prihvaća zbog čega joj roditelji više ne žive zajedno, iako se još vole. No iza očeve prividne mirnoće i prihvaćanja životnih činjenica krije se nešto drugo, on je nesretan i frustriran čovjek kojeg u jednoj sceni vidimo dok sjedi na krevetu u hotelskoj sobi i plače. U drugoj sceni noću odjeven dolazi na plažu i ulazi u more, u mraku ne vidimo da kasnije izlazi, te se u tim trenucima može pomisliti da ga muče suicidalni nagoni. Kći s druge strane nešto od onoga što je vidjela u odnosu majke i oca primjenjuje i u kontaktima s drugim osobama, osobito sa svojim vršnjakom kojem se sviđa. Dok oni tako borave u hotelu pored kojeg je gradilište, redateljica u linearnu priču ubacuje kratke kadrove za koje ispočetka ne znamo što znače i koja im je svrha. Ponekad se ti kadrovi jedva mogu razabrati, recimo kad otac i kći plešu na hotelskoj terasi, te odjednom vidimo lice mlade žene obasjano reflektorom ili light-showom u nekoj diskoteci. Tu su i scene u kojima se kći gleda u zrcalu, a onda nju odjednom kao da gleda ona mlada žena iz diskoteke.

Bitan su motiv u filmu pohranjena sjećanja, odnosno snimke videokamerom djevojčice i oca koje ona snima u hotelskoj sobi, ili polaroid-fotografija njih dvoje na terasi. Te će se snimke pokazati važnima u završnici, kad doznamo da je djevojka koju smo vidjeli u fragmentima zapravo odrasla kći. Tada postaje jasno da je čitav film zapravo njezino sjećanje na ljeto dvadeset godina prije, kad je otac slavio 31. rođendan, a ona je nedugo prije proslavila jedanaesti. Nju pred kraj, ali i tijekom čitavog filma u spomenutim kratkim i ne sasvim jasnim kadrovima vidimo u dobi u kojoj je nekad bio njezin otac. Na kraju shvaćamo da je i ona sad majka, vidimo je dok noću ustaje da bi smirila uplakano dijete, a na krevetu pored nje je druga žena. Reklo bi se da se povijest ponavlja, da sad odrasla kći skrbi o svom djetetu, ali ne s njegovim biološkim ocem. Na taj način dramaturški i narativno dominantno linearan film zadobiva donekle intrigantne dodatne slojeve i teži postati nešto više od onoga što se ispočetka čini.

Poslije sunca u cjelini je uspio, ali i pretenciozan, nedovoljno razrađen i ne sasvim artikuliran film koji podrazumijeva strpljiva gledatelja. Neki kadrovi s premotavanjem snimaka s ljetovanja, ili recimo kadar vode koja otječe pod tušem na plaži u sklopu cjeline funkcioniraju gotovo kao elementi eksperimentalnog filma. Posrijedi je djelo spora ritma, režija Charlotte Wells sugestivna je, a mnogo pozornosti posvećuje kreiranju ozračja i uvjerljiva odnosa oca i kćeri. Nagrade koje je film dosad osvojio, od one na Tjednu kritike u Cannesu preko posebnog priznanja za promociju ravnopravnosti spolova na Sarajevo Film Festivalu do nagrada niza kritičarskih udruga diljem svijeta, nisu u potpunosti opravdane. Ako Paul Mescal u noći s 12. na 13. ožuka osvoji Oscar, to ipak neće biti nezasluženo.