Leksikon političke nekorektnosti

Alfred Jarry Kralja Ubuja praizveo je 1896, no komad ima početak u adolescentskom ruganju s autoritetima (konkretno, radilo se o profesoru u liceju). Redatelj Miran Kurspahić i dramaturginja Rona Žulj svog Kralja Ubuja, premijerno izvedena 25. veljače u zagrebačkom Kerempuhu u koprodukciji s Gavellom, postavljaju također u srednju školu. I to ne bilo kakvu, već suvremenu, ambicioznu školu kojoj je vrlo važno da ostane na valu svih političkih i odgojnih moda 21. stoljeća. Jedna od moda je, naravno, politička korektnost. Ona brzo postaje glavno pitanje uprizorenja Ubuja koje pripremaju učenici i njihovi profesori jer je Jarryjev predložak teško postaviti politički korektno a da ga se značenjski potpuno ne otupi. Rješenja kojima se utječu doskora se pretvaraju u apsurdnu grotesku, prekrivajući onu upisanu u predložak i postajući osobit oblik metateatarskog komentara. Mama i tata Ubu, središnji likovi Jarryjeva teksta, postaju gestacijski i nerađajući roditelj Ubu, jer su ti nazivi, po mišljenju učenika, politički korektni. Pojavljuju se razni motivi, često bez ikakva uporišta kod Jarryja, poput blackfacea ili stereotipizacije Srba i Židova, sve po istom principu. Tako se predstava doima poput svojevrsna leksikona političke korektnosti, dok dramska radnja Kralja Ubuja, o kojem je navodno riječ, brzo pada u drugi plan.

Veliki ansambl uglavnom je u pretjerivanju i karikaturi do groteske, u skladu s općom intonacijom izvedbe / Snimio Luka Dubroja

Iako se taj pristup može na prvu učiniti autorski dosljednim – i Jarry je svojedobno skandalizirao sve oko sebe, a ponajviše publiku (poznati su izvještaji o tome s praizvedbe) rušeći tadašnje konvencije i „političke korektnosti“ – zapravo se pokazuje dvojbenim. Naime, ono što Kralja Ubuja i njegove nastavke, s kojima čini trilogiju, a naslovi su im Okovani Ubu i Ubu rogonja, čini važnim i svevremenskim djelima, za koje se često tvrdi da su otvorila velika vrata avangardi u kazalištu, nije njihovo plitko skandaliziranje članova publike još plićih nazora. Upravo suprotno, sposobnost Jarryja da u isti mah skandalizira i ruši konvencije realističkog kazališta, ali i otvara tabue poput odnosa između gluposti, vlasti i pohlepe, rata i mira, bjesomučnog ubijanja iz obijesti i beskrajnih spletkarenja ono su što Kralja Ubuja čini antologijskim djelom koje nadilazi ruganje trenutku. Svega toga u ovoj produkciji ima vrlo malo, a kada se i pojavljuje, prekriveno je salvama novih i novih politički nekorektnih gegova i pošalica. Često smiješnih i zabavnih, no prikladnijih za neki manje ambiciozan vodvilj ili kabaret.

Scenografija Matije Blaškovića ambijent je učionice, dok kostimi Danice Dedijer dozivaju kraj 19. stoljeća. Obje komponente vizualno nadmašuje frenetičan scenski pokret, prekidan tek povremeno najavljenim izmjenama prizora i činova. Autori dopisuju lik Jarryja (ne sasvim, jer na početku izgovara elemente uvodnoga govora koji je autor zaista izgovorio na premijeri), dajući mu time ulogu organizatora izvedbe, pritom uvodeći još jedan metateatarski element. Poigravaju se i (kvazi)lutkarskim elementima u prizoru Ubujeva smaknuća plemića. No, nakon nekog vremena, iako ritam ne posustaje, rađa se zamor jer u cjelini ima malo razvoja te predstava, u konačnici, djeluje predugo.

Veliki ansambl uglavnom je u pretjerivanju i karikaturi do groteske, u skladu s općom intonacijom izvedbe. Većina igra više uloga, dijelom jer se mnogi likovi pojavljuju kao usputni predmet poruge uvjetovan trenutkom, dijelom kako bi održali teatar u teatru u kojem gimnazijalci na sceni postavljaju Ubuja. Borko Perić kao Kralj Ubu i Felix-Frederic Hebert sav je u povišenom tonu, u čemu najviše stradava uloga Kralja Ubuja, kojoj bi načelno takav izvođački registar trebao odgovarati. Amar Bukvić slabo je primjetan Monsieur Trapu i Gluposlav, a kada jest, uglavnom je u maniri. Sven Šestak kao Monsieur Sycophant i Kapetan Bordura uglavnom je eksploatirao stereotipe o Židovima. Enes Vejzović na istom je tragu, samo s transrodnošću u dvostrukoj ulozi Conchite Sausage i Kralja Vjenceslava. Ranko Zidarić i Đorđe Kukuljica (svaki s trima ulogama) nastavljaju maniru, samo što su njihov predmet karikiranja Srbi. Nela Kocsis kao Madame Cougouar te Mama Ubu te je likove utemeljila na pretjerivanju. Alfreda Jarryja na premijernoj je izvedbi staloženo igrao Marko Petrić (u alternaciji istu ulogu ima i redatelj Kurspahić). Sudjelovali su još Ozren Opačić, Josip Brakus, Barbara Nola, Iskra Jirsak.

Svođenje Kralja Ubuja na niz poprilično prizemnih skečeva koji se rugaju općim mjestima suvremene političke korektnosti pristup je pun redukcija potencijala koje Jarryjev tekst nudi. Stvarno propitivanje zamijenila je površna kritičnost, apsurd je sveden na privjesak, a u prvi plan dovedeni vicevi koje suvremeno društvo označava nekorektnima. Možda je to način prikladan za petnaestogodišnjake koji se žele narugati autoritetima i svojim u političku korektnost zarobljenim vršnjacima. No od ovakve bi se produkcije ipak očekivalo više.