Između dva svijeta: i tamo i ovdje

Kristina Gavran, dramska spisateljica za djecu i odrasle, pjesnikinja, autorica knjige kratkih priča Kiša u Indiji, ljeto u Berlinu (2016) i romana Gitara od palisandra (2018), javlja se novim romanom pomalo neobična naslova Između. U središtu je spisateljičina interesa tema o migrantima, vrlo važna za suvremeno hrvatsko društvo već više od pola stoljeća; ali, naravno, važna i za znatno šire područje – za Europu i neke druge dijelove svijeta. Što se Hrvatske tiče, motivacija za odlazak na rad u bogatije zapadne države uglavnom je bila ekonomske naravi; tek su kraće vrijeme naše migracije bile motivirane ratnim strahotama, a te su pak strahote, uz glad, bile glavni razlog masovnog bijega iz nekih azijskih i afričkih zemalja.

Izd. Disput, Zagreb, 2022.

Za hrvatsku proznu produkciju s migracijskom tematikom važno je napomenuti da je ona ranija govorila o „privremenom radu“, jer su se gastarbajteri nakon određenog broja godina uglavnom vraćali u zemlju, a u kasnijoj fazi, pogotovo nakon našeg pridruživanja Europskoj Uniji, počeli su se zapravo iseljavati, odnosno ostajati zauvijek u drugim zemljama. S gledišta Hrvatske drugi je proces bitno opasniji, zapravo je poguban za njezin opstanak i stabilnost. Kamo bismo, u tom kontekstu, mogli svrstati roman Između? S obzirom na to da dvoje glavnih junaka romana sve vrijeme plešu na rubu, da svako malo nalaze „odlične“ razloge za izbor jedne ili druge mogućnosti, da se bore sami sa sobom i jedno protiv drugoga, čini se da bi ga najtočnije mogao opisati njegov naslov – prijedlog između.

Radnja novog romana Kristine Gavran zbiva se u Hrvatskoj i Engleskoj, uglavnom u Zagrebu i Birminghamu, u razdoblju od 2011. do 2022. Naslovi poglavljā romana zapravo su sukcesivan slijed godina što su ih protagonisti, muž i žena, Marko i Sandra, proveli u drugom po veličini engleskom gradu. A iz tog proizlazi i da se u tekstu ostvaruje linearna fabula, s povremeno uvrštenim analepsama koje doprinose boljem razumijevanju nekih zbivanja ili psihologije likova. Glavni su junaci istodobno i naratori u prvom licu, koji naizmjence pripovijedaju pa čitatelj dobiva dvije perspektive iz kojih se vide događaji što ih opisuju. Prvo i posljednje poglavlje knjige započinje istom rečenicom: „Donosimo odluku – odlazimo.“ Razlika je jedino u smjeru – u prvom poglavlju Slavonac Marko, nesvršeni student ekonomije koji je uzeo kredit za stan u švicarcima i više ga ne može servisirati, kreće u pečalbu u Birmingham, gdje će mu se nakon nekoliko mjeseci pridružiti i supruga: „Odlazimo jer ovdje neprestano živimo u prošlosti. Nama se mašta o budućnosti, nama se proždire sadašnjost, nama se gradi i stvara, nama je do novoga, novoga, novoga.“ U završnom poglavlju smjer je obrnut, leti se iz Birminghama u Zagreb: „Odlazimo jer neprestano osjećamo da nas nešto vuče, žulja, kao kamenčić u cipeli ili komarac u noći što neprestano zuji u uho ‘Vrijeme je za povratak’. (…) U posljednje dvije godine svijet se promijenio; udaljenosti među zemljama su se povećale, a granice učvrstile. Ono između postalo je kao jaz koji se čini nepremostiv.“

Između tih graničnih godina – više od jednog desetljeća – promijenio je Marko mnogo poslova, od onih fizičkih na gradilištima pa do uredskih i dobro plaćenih, a i Sandra je prošla čišćenje od zamišljenoga lagodnog britanskog stila života do realija teške i neizvjesne svakodnevice; promijenili su dosta stanova, rodila im se kći Đurđica, s vremenom su uspjeli uspostaviti kontakte ne samo s migrantima nego i s nekim susjedima Englezima. Uočavali su kako postaju drukčiji nego što su bili, stavovi o tome treba li pustiti korijenje u Engleskoj ili se vratiti odakle su došli stalno su varirali ovisno o prilikama, što je u njih unosilo nesigurnost i nespokoj. Odnosi s rodbinom u domovini također nisu bili jednostavni, spoticali su se o roditeljski tradicionalizam, osjećali su kako im se nameće krivnja, gubila su se neka stara prijateljstva. Autorica se vrlo vješto snalazi u građenju složene mreže rodbinskih i uopće međuljudskih odnosa u kojoj se kreću njezini junaci, ali bazični je fokus, kako je spomenuto, ipak na odnosima prema migrantima. To je i logično, Engleska je multikulturna zemlja, a engleske prilike autorica jako dobro poznaje već i zbog činjenice da tamo boravi i radi desetak godina, pa ima i osobno iskustvo. Ali ona se neće zaustaviti samo na promatranju različitih slojeva engleskog društva, na ružnim posljedicama Brexita, na glasnoj manjini mrzovoljnih i utišanoj većini korektnih nego će pokazati i kako se u Hrvatskoj odnosimo prema migrantima.

Pogledajmo i ulomak koji je romanu dao naslov i uputio na dubinu dvojbe. U jednom trenutku Sandra kaže Marku da se tamo (u Zagrebu) više ne osjeća doma, ali da se ni u Birminghamu ne osjeća doma: „ – Između – kaže Marko. U toj riječi kao da je esencija stanja koje mi se nastanilo u tijelu. Kad sam u Birminghamu, sanjam Zagreb i stvaram u mislima nostalgične akvarele. Kad napokon otputujem u Zagreb, smetaju mi sitnice i jedva čekam da se vratim ovamo. Onda sam pak nezadovoljna onime što me ovdje dočeka. Sretna sam samo na tom putovanju, od Birminghama do Zagreba i od Zagreba do Birminghama, negdje u avionu, miljama daleko od zemlje, u zračnom prostoru gdje je sve lako i moguće. Jedino se tu osjećam ugodno i svoje. – Da, između.“

Snimak stanja stvara dojam (moguće) realnosti, a završni optimizam (povratak) djeluje ljekovito i utješno.