Glazba Dore Pejačević krije još mnoge izazove

U povodu festivalskog obilježavanja skladateljskog lika i djela Dore Pejačević Koraljka Kos, autorica prve monografije o Dori u Hrvatskoj, govori nam o otkriću i doživljaju skladateljičine osobnosti i glazbe.

Kako je započelo vaše istraživanje Dore Pejačević i kako je nastala vaša knjiga, koje je prvo izdanje objavljeno 1982?

Knjigu sam temeljila na sačuvanoj arhivskoj građi na koju me upozorio profesor Ladislav Šaban. Sačuvane su gotovo sve note (autografi i rana tiskana izdanja) osim Prvog gudačkog kvarteta, no biografska građa tek djelomice. Uz kritike koje svjedoče o povijesno promjenljivoj recepciji njezine glazbe, moji su dodatni izvori bili Dnevnici Sidonije Nádherný te objavljena pisma koja joj je upućivao Karl Kraus.

Na koje ste probleme nailazili?

Biografska je građa oskudna i fragmentarna, tražila sam i nalazila podatke za unutarnju, ne toliko vanjsku biografiju. A što se tiče glazbe, bilo je teškoća. Notni autografi teško su čitljivi, lakše je bilo s tiskanim izdanjima. Neke skladbe postoje u više inačica, a u drugima su i pogreške prepisivača ili intervencije od nepoznate ruke. Počela sam s glasovirskim skladbama i popijevkama, slijedila su komorna djela, dakle išla sam točno onim slijedom kojim je i skladateljica postupno ovladavala glazbenim vrstama. Unutar svake skupine pratila sam kronologiju i predložila analize zanimljivijih skladbi. Uostalom, muzikološke interpretacije nekih djela mogu se pobijati i predložiti drukčije. U knjizi Musikalische Analyse Diether de la Motte uza svoje analize izabranih skladbi donosi i „kritičke napomene“ Carla Dahlhausa, neku vrstu „drugog mišljenja“. Ne mislim da su moje analize zadnja riječ, moguća su i alternativna tumačenja. Na mladom je naraštaju da predloži svoje viđenje (slušanje!) te glazbe i da nešto više kaže o njezinoj harmoniji i orkestraciji.

Jeste li što nadograđivali na knjigu?

 Da, napisala sam nekoliko članaka o kontaktima Dore Pejačević s Karlom Krausom, Rainerom Marijom Rilkeom i Maksimilijanom Vankom te posebno o njezinoj prisutnosti u krugu profesionalnih zagrebačkih glazbenika. Pisala sam i o trajnom prijateljstvu Dore Pejačević s Olgom Schulz Granitz, kćerkom uglednoga tiskara i mecene, u čijoj se kući, u prvom zagrebačkom salonu, povremeno kretala i skladateljica.

Što su za Doru Pejačević značili kontakti s Karlom Krausom i Rilkeom?

 Poticajima koje je od njih primala i izborom njihovih stihova za svoje popijevke ona je pridonijela recepciji tih književnika u hrvatskoj kulturi. A tu je i Nietzsche, na čije je pjesme u prozi skladala svoje posljednje popijevke (napjeve!) kao svojevrsni oproštaj od glazbene scene. Za stihove njemačkoga filozofa malo je skladatelja pokazalo zanimanje. Ona je jedna od njih.

Kako doživljavate Doru Pejačević kao osobu?

Kao što je njezina glazba puna izazova, tako i ona kao osoba ostaje za mene kontroverzna ličnost. Njezini prijatelji svjedoče da je bila tiha, povučena, pravi radoholičar, ali znala se i zabavljati, učila je plesati tada moderan fokstrot, igrala je tenis. Divim se njezinoj trajnoj znatiželji, stvaralačkoj koncentraciji, upornosti u radu, povučenosti, a ipak ne mogu previdjeti i crtu sentimentalnosti u nekim privatnim pismima. No to sve nije bitno. Doru Pejačević doživljavam ponajprije kroz njezinu glazbu.

Svoje popijevke Dora Pejačević skladala je na njemačke tekstove, a u Dnevniku pročitanih knjiga nema djela hrvatske književnosti. Zašto?

Očekivala sam to pitanje. Ona je bila kozmopolitski odgajana, ali je dobro znala hrvatski; to potvrđuju i pisma koja je uputila Antunu Dobroniću. Možda ima i drugih pisama na hrvatskom jeziku, ali dosad nisu pronađena. Njezino posljednje vokalno djelo su Tri hrvatske dječje pjesme. Deklamacija vokalne dionice tog prigodnog djelca posve je u skladu s naglascima teksta. Da je dulje poživjela, vjerojatno bi Dora Pejačević skladala odlične popijevke i na hrvatskom jeziku.

Što su značili prigovori da njezina glazba nije dovoljno nacionalna?

U njezino vrijeme, a i poslije, sve do šezdesetih godina prošloga stoljeća i do otvaranja hrvatske glazbe prema međunarodnim poticajima, pitanje „nacionalnog stila“ bilo je važno. Ideološki usmjereno, ono je postupno izgubilo težinu, jer se i pojam nacionalnoga promijenio. Dora Pejačević povremeno se koristila elementima folklora na način romantičkih skladatelja, tek kao atraktivni couleur locale, jer je u biti uvijek ostala internacionalnog uvjerenja. No s današnjeg motrišta ona jest i ostaje podjednako naša kao i međunarodna skladateljica.

 Kao svaki umjetnik osjećala je potrebu za slobodom, je li ostvarila tu želju?

Od studijskih dana u Dresdenu ona si postupno otvara slobodan prostor u okvirima društvenih normi vremena. Putovala je sve do udaje u rujnu 1921. u pratnji guvernante, Miss Davison. Bježala je od kuće da izbjegne kontakte s autoritativnom majkom kad bi se ona vratila iz sanatorija. Utočište bi nalazila kod prijateljice Sidonije Nádherný u njezinu dvorcu u Janovicama u Češkoj. Nakon višemjesečnog boravka 1919. zahvaljuje u tamošnjoj knjizi gostiju na gostoprimstvu prigodnom pjesmom u kojoj spominje „prijateljstvo u troje“ (sa Sidonijom i Krausom), dok u nadnevku navodi Nietzscheov stih „Weh dem der keine Heimat hat“ (Jao onome tko nema domovine) iz popijevke Vereinsamt, koju je 10. listopada iste godine skladala u Janovicama. Druga Dorina prisna prijateljica bila je Rosa Lumbe Mladota (sestra njezina budućeg supruga) koju je posjećivala također u Češkoj, u Kosovoj Hori. Ipak, bez formalne diplome, potpunu slobodu za kojom je čeznula nije mogla ostvariti, jer je bila materijalno ovisna o obitelji koja joj je omogućavala skladanje. U pismu Maksimilijanu Vanki govori o toj velikoj slobodi koja joj nedostaje i dodaje: „Kakva šteta što sam rođena kao kontesa!“ I na kraju, posljednji počinak izvan obiteljske grobnice posljedica je i konačno ostvarenje iskoraka koji u životu nije uspjela ostvariti.

Trebamo li se zapitati, kako shvatiti njezino oproštajno pismo suprugu Ottomaru von Lumbeu, pisano 29. listopada 1922, u šestom mjesecu trudnoće?

To je, unatoč intimnoj oproštajnoj intonaciji, najvećim dijelom racionalni prijedlog podjele ostavštine, uz upute o sudbini djeteta, ako ona ne preživi, i savjet suprugu da ne ostane sam nakon njezine smrti. Izgleda da ju je pri pisanju tog opsežnog teksta vodila potreba za redom i organizacijom, koju prepoznajemo u klasičnim vrstama koje je komponirala. Jer s druge strane, nekako istodobno, sve do neposredno uoči poroda, koji će za nju biti koban, ona je marljivo organizirala buduće izvedbe svojih djela, uključivši Simfoniju, koju je u Budimpešti trebao izvesti dirigent Emil Ábrányi, i izveo je 22. travnja, nekoliko tjedana nakon skladateljičine smrti. Znači da je željela dalje živjeti, da je gledala u budućnost.

Što vam smeta u recepciji umjetnice?

S jedne strane recepcija njezine glazbe ima ideološki uvjetovanu povijest. No ostavimo li to zasad po strani, žao mi je što u napisima o njoj katkada prevladava senzacionalistička crta, što se ističu neki osobni biografski momenti, uz pretjerano istraživanje intime. Oni naravno nisu zanemarivi, jer su na neki način utkani u njezinu glazbu (ne tako izravno kako se može činiti), ali čitatelju nužno odvraćaju pozornost od onoga što je bitno.

Mislim, također, da je posljednjih godina njezinom međunarodnom afirmacijom ostvaren i iskorak iz „ženske glazbe“, jer se njezino ime posve normalno i ravnopravno pojavljuje na koncertnim programima uz muške skladatelje. Cijeloga je života željela slobodu, pa oslobodimo je i mi konačno senzacionalizma i posvetimo se samo glazbi, jer ona još krije mnoge izazove.

Što vama znače Našice?

Našice njeguju s posebnom i trajnom pažnjom uspomenu na život i djelo skladateljice. Kultno mjesto Dore Pejačević, dvorac s njezinom sobom i glasovirom zrači uspomenama, premda su u njemu sad i drugi sadržaji. Skladatelj Ivo Malec pisao mi je da je u tom dvorcu boravio dok je služio vojni rok, i ne sluteći koja je duhovna elita tu prebivala. Oko dvorca prostire se prostrani park i jezero s paviljonom gdje je skladala, tu je franjevačka crkva u kojoj je krštena i vjenčana, a napokon i grob. Izabravši ga na samom se kraju vidljivo distancirala od obitelji. A u glazbenoj školi Kontesa Dora trajno živi njezina glazba koju izvode mladi. Ta glazba ima tako bogatu strukturu, da funkcionira i u raznovrsnim obradbama, pa tako i složenija djela postaju pristupačna mlađim uzrastima.

Što dalje?

Istraživanja još predstoje, osobito analiza harmonije i boje, a posebno orkestracije. Mladi najavljuju novi znanstveni skup i knjigu, koju iščekujem sa zanimanjem. Mnogo je toga za analizu u njezinoj glazbi, i svaki novi naraštaj ima pravo na novo motrište.

Možete li za kraj navesti neku misao iz pera Dore Pejačević?

Da, jedan od manje istrošenih citata iz „opro­štajnog“ pisma suprugu, poruka je koja i danas vrijedi za sve ljude:

„Neka Bog dade da Ti naše dijete (ako bih Ti ga ostavila) bude na radost, – da postane istinski, otvoren, veliki čovjek: – utri mu putove, no ne sprečavaj nikad da spozna patnju koja oplemenjuje dušu, jer samo će kroz nju postati čovjekom.“