Filantropsku donaciju treba izuzeti od poreza

Od 2016. na revijalnim izložbama Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU) Salon mladih i Bijenale slikarstva dodjeljuje se kontrapunkt-nagrada Iva Vraneković – Vladimir Dodig Trokut – umjetnici umjetniku. Riječ je o novčanoj nagradi koju dodjeljuje Anonimni Filantrop. Dosad je isplaćeno 20.000,00 eura (neto) ili 25.000,00 eura (bruto) te dodijeljeno ukupno sedamnaest nagrada. Nedavno je u domu HDLU-a bila održana izložba dosadašnjih laureata te nagrade, simpatično nazvane: Carte blanche / ljubav na posljednji pogled / novac je vječan, a ljudski život je prolazan. Bila je to prilika da (dakako, na tajnoj lokaciji) porazgovaramo s tim tajanstvenim čovjekom.

Zašto ste počeli dodjeljivati nagradu?

Iz subjektivna i objektivna motiva. Subjektivna, jer je i meni trebalo nešto takvo kada sam bio na početku. Svaki čovjek može imati ideju, a svaki umjetnik kad se želi udaljiti od ideje da je umjetnik mora nešto napraviti u funkcionalnoj stvarnosti. Njegovo mišljenje da je nešto dobro manje je važno od strukovnog mišljenja, barem na početku, a strukovno mišljenje zanima rezultat, a ne razlozi zašto nešto nije kako je moglo biti. Tu se čovjek osjeća potpuno sam, jer mu je za ostvarenje ideje potreban novac. Kada sam bio na početku, nije mi toliko nedostajala hrabrost i ludost koliko novac. Tako reći kao klinac spremao sam samostalnu izložbu u MUO-u, prije odlaska u Italiju i Francusku, zemlje kojih državljanstva posjedujem. Radoslav Putar nije imao, da se slikovito izrazim, putra na glavi i vidio je ono nevidljivo u meni te organizirao izložbu za koju je predgovor napisala Branka Hlevnjak, a plakat napravila Vlasta Delimar. Uz druge financijske partnere tadašnji talijanski konzulat dao mi je konkretnu financijsku potporu kako bih mogao realizirati pedesetak slika srednjih i velikih formata. Na drugi ulaz te zgrade ušao sam kao đak škole primijenjene umjetnosti, a na srednji kao umjetnik, dobra proporcija za zlatni rez. Moj umjetnički put daleko je od toga da bi bio linearan. Bio je impulzivan, nalik arhetipskoj ljepoti ukradenoj bezbrižnom sladunjavom snu te stavljen u stvarnost života sa stalnim introspekcijama. Mom upisu na Nacionalnu likovnu akademiju u Parizu te poslije berlinsku Akademiju za film i televiziju prethodila je životna prekretnica, nakon treće godine studija medicine u Italiji taj sam studij prekinuo.

Anonimni Filantrop / Snimio IVAN POSAVEC

Objektivan motiv je u interaktivnom volumenu moderne i postmoderne „linearne“ povijesti umjetnosti (a i ranijih faza). Govorimo o njezinoj estetskoj i egzistencijalnoj priči, koja je zapravo nezamisliva bez filantropske prakse. U Hrvatskoj stvarnosti kulturne svakodnevice postoje mnoge asimetrije.

-----------------------

Laureati Kontrapunkt nagrade Vladimir Dodik Trokut,
Iva Vraneković, umjetnici umjetniku: Grgur Akrap, Lora Elezović, Lucija Jelić, Luka Kušević, 
Marija Matić, Mak Melcher, Andrea Musa, Pavle Pavlović, Lea Popinjač, Jurica Pušenjak, Josip Rončević, Đuro Seder, Andrej Tomić, Sara Salamon, Hrvoje Spudić, Melita Fliger

----------------------- 

Nagrada koju dajete želi ostvariti i društveni odjek?

Da, jer u Hrvatskoj, kao što sam već rekao, nema onoga oko čega se moderna i suvremena umjetnost vrte, a to je filantropija. Ili individualna, jednog čovjeka, ili krupnih korporativnih subjekata. U Hrvatskoj sam zatečen teškom stvarnošću umjetničkog djelovanja. Ta asimetrija u svojoj uzročno-posljedičnoj ekspanziji, energiji, i metastazama, deformira mnogo toga. Najviše nukleus umjetničkog bića čovjeka koji zapravo, ako maknemo sve kamuflaže, jasno otkriva da živimo u svijetu koji je sve više intelektualno, financijski i etički škrt. Postoji vrlo aktivno Ministarstvo kulture i troše se velika sredstva za kulturu, ali sustav je, ako ne griješim, samu sebi svrha; a mogao bi ostvarivati otvoreniji i nekonvencionalan dijalog s umjetnicima, koji i stvaraju ono što se zove kultura i što je pod ingerencijom toga ministarstva. Vrlo je ekstremno da za tu nagradu znaju samo oni koji je dodjeljuju i koji je primaju. Izostanak je medijske pažnje potpun. Kao da zaboravljamo da na svim festivalima imamo službene nagrade i takozvane neslužbene, koje ravnopravno dijele pažnju medija. Unatrag trideset godina takva praksa posve se afirmirala u svijetu. Dapače mnogo takozvanih neslužbenih nagrada svojom neobičnom agilnošću otima lavovski dio pozornosti.

Sada možemo ići u više smjerova, ali pratit ću vašu misao. Kako bi to bilo kad sustav ne bi bio sam sebi svrha?

Pa sustav može raditi sa svijetom kakav jest i sa svijetom kakav bi mogao biti…

Otišli smo predaleko. Što želite od sustava?

Ono što je baza svega, a to je fair play.

Konkretizirajte mi to malo.

Postoji otkupna i filantropska nagrada. Kada nešto kupimo, radi se o trgovini. Kada se radi o filantropiji, ti daješ, odnosno doniraš umjetnosti, na financijski i intelektualni način. Umjetnik dobije novac i ostaje mu rad. Za sada u našem pravnom sustavu postoji ugovor o donaciji koji je okvir za sve: za donaciju novca, automobila, nekretnine, ljudskih duša, boljih sudbina i tako dalje. Kultura bi trebala imati smisla za specifičnosti i nijanse. Upravo je suptilnost snaga kulture i specifičnost istoimenog ministarstva. Zbog toga bi bilo normalno kada bi filantropska donacija, kao na primjer nagrada umjetniku, bila izuzeta od poreznih davanja državi. Samim time nagrada bi imala mogućnost za nadogradnju i efikasnije profiliranje te unapređenje principa pluralizma i jednakosti šanse. Također je vidljiv iz altruističke perspektive prostor za poboljšanje kako akutne tako i kronične situacije za realizaciju principa: značaj lokalnog za afirmaciju standarda globalnog.

Kako je to riješeno u drugim zemljama?

Kako u kojoj zemlji, ali uvijek u korist umjetnika i umjetnosti. U slučaju nagrade koju dodjeljujem nema trgovine ni reklame ičega osim same filantropije, pa mislim da onda ne bi trebalo biti ni poreza. Postoji recentni slučaj iz Francuske koji dobro ilustrira što je filantropija. Prije nekoliko godina Bernard Arnault otvorio je privatni muzej moderne i suvremene umjetnosti. Zbog velikih poreznih olakšica koje je ostvario u tom pothvatu francuska ministrica kulture upitala je tom prilikom – tko je tu zaista filantrop, on ili država koja ga oslobađa poreza? Naime, sama izazovno lijepa i velika zgrada koštala je 800 milijuna eura. Zakon o filantropiji za takvu investiciju u kulturi oslobađa ga 60 posto troškova. Što znači da je „uštedio“ 460 milijuna eura. Na to joj je on odgovorio da je njegova zbirka nešto što će ostati u javnosti, generacijama nakon njegove smrti, te da zgrada i muzej nakon 55 godina prelaze u vlasništvo grada Pariza.

Iz postava nedavno održane izložbe Carte blanche, ljubav na posljednji pogled / Novac je vječan, a ljudski život je prolazan u Galeriji Bačva u Domu HDLU-a

Da, ali stalna prisutnost u javnosti znači i dizanje vrijednosti te zbirke i time uvećanje njegova osobnog bogatstva i bogatstva njegove obitelji.

Može se i na takav način gledati. Bilo kako bilo, tako se stvara kulturna vrijednost i cjelokupna kultura. Spomenuo bih i velikog umjetnika s ovih prostora, srpskog slikara Vladimira Veličkovića, koji je školovanjem povezan sa Zagrebom, a životom i međunarodnom karijerom s Parizom. On je također djelovao filantropski i pomagao je mladim umjetnicima. Svakako treba spomenuti i najvećega filantropa u Hrvata, biskupa Josipa Jurja Strossmayera.

Kad već razgovaramo o novim zgradama muzeja, zar je drsko ili neargumentirano da se npr. problematika prostornog deficita NMMU-a u Zagrebu riješi potpuno novim iskoracima? Tako bi se dvije potrebe spojile u rješenje koje još nikada nije u svijetu napravljeno. Bio bi novitet i svjetska senzacija da se problem novoga nacionalnog  stadiona i NMMU-a riješi istim jedinstvenim arhitektonskim građevinskim rješenjem na temelju međunarodnog natečaja. U nogometu ima mnogo novca i potencijalne publike i ostvarila bi se maksima o kojoj sva vodstva takvih muzeja u svijetu sanjaju ili si razbijaju glavu, kako doći do nove publike i kultivirati društvo.

Iva Vraneković uvijek je poticala na kreativne aktivnosti i na umjetničke utopije. Zahvaljujući ovoj nagradi ona živi i prisutna je na likovnoj i kulturnoj sceni i nakon svoje smrti. Što se tiče Trokuta, on me podsjeća na velike, ali u kulturnom sistemu neafirmirane francuske umjetnike, anarhiste u duši. Njegova ideja Antimuzeja jedinstvena je u svijetu i vidljivom svemiru

Zbog čega želite ostati anonimni?

Zato da se na elegantan intelektualan način pomiču granice, ali više one u nama nego one izvan nas – jer mislim da su najveće stvari na svijetu kolektivu dane anonimno. Mi smo toliko čudesno zapravo nezaustavljivi koliko upravo ovo maloprije izrečeno shvatimo, jer smo time vrlo blizu praskozorja čovječanstva, a istovremeno još bliže našoj budućnosti u kojoj se već zrcali naša prolazna sadašnjost. Pored sustava koji bi trebao pomagati kolektivu, trebali bi postojati i osviješteni pojedinci koji to čine. Zapravo oni postoje, imate jedan primjer koji upravo s vama razgovara. Samo ih treba stimulirati, a ne destimulirati.

Nagrada nosi ime dvoje hrvatskih umjetnika. Recite nam nešto o tome.

Iva Vraneković bila mi je prijateljica i lucidna kolegica. Zajedno smo planirali vrlo konkretne međunarodne projekte s konkretnim muzejima i datumima u glavnim gradovima zemalja europskog kontinenta. Prethodnica za takve mogućnosti u umjetnosti bila je jedna moja nagrađena izložba od 120 slika srednjih i velikih formata koju je svojevremeno u Parizu otvorio predsjednik francuskog senata i ministar za kulturu. Drugi dio te izložbe kao work in progress trebao je novu startnu poziciju imati u glavnom gradu najnovije članice EU. Kada sam Ivi rekao da trebamo čekati da RH uđe u EU, ona je lucidno odgovorila da odmah to idemo raditi. S Ivom se dogodilo što se dogodilo, te se taj umjetnički dvojac nije realizirao. No izložba se s drugom stvarnošću u međuvremenu realizirala u Umjetničkoj galeriji BiH u Sarajevu, u Modernoj galeriji Podgorice i u Muzeju Grada Beograda – sa zagrebačkim predznakom. Iva je uvijek poticala na kreativne aktivnosti i na umjetničke utopije. Zahvaljujući ovoj nagradi ona živi i prisutna je na likovnoj i kulturnoj sceni i nakon svoje smrti. Što se tiče Trokuta, on me podsjeća na velike, ali u kulturnom sistemu neafirmirane francuske umjetnike, anarhiste u duši. Ali njegova ideja Antimuzeja jedinstvena je u svijetu i vidljivom svemiru. Ako je istina mjerilo za poštenje, onda je Trokut bio mjerilo koliko je sustav kulturnog teritorija u kojemu je živio i doživio svoje posljednje dane i noći do besvijesti ravnodušan.

Antimuzej nasuprot antisvijetu, antimuzej nasuprot anticivilizaciji, antimuzej nasuprot žabokrečini, antimuzej nasuprot beskrajnoj indiferentnosti i bezobzirnosti.

Vladimir nije umro onog dana kada su to objavili. Toga su se dana probudili i mediji i počeli pisati pametne stvari – tako ni svemir nije dovoljno prostran za hvala, a kamoli introvertno ljudsko srce.

Vladimir je umirao onda kada su ga već godinama stereotipno odbijale sve relevantne izložbene institucije, kako je volio reći – A-kategorije. Ali o toj smrti nitko nije obavještavao jer ne obavještavaju mediji o onima koji dobiju odbijenice, već o onima koji dobiju dobijenice.

Ako je za vrijeme njegova života sistem kulture ignorirao svoju šansu da Vladimiru napravi poštenu izložbu u gabaritima njegove osebujnosti, neka nikako ne dopusti da njegova tzv. smrt bude za njega jednako nevrijedna kao što je bio i njegov život. Ispravite nepravdu! Napravite retrospektivu.

Na kraju jedno pitanje za bolji početak. Da li su za vas pozicije, stereotipi, mjesečne plaće i spektar odbijenica što ste mu ih dali i potpisali vredniji od onoga što je radio za vrijeme života i od onoga što nosimo u svojim srcima kao riječ, osmijeh, pogled, jednom riječju kao uspomenu na našeg Vladimira? Imao je istovremeno mladost i mudrost starosti.

Ako imate osjećaj nelagode, slušajte svoju savjest i učinite nešto veliko za čovjeka koji je hrvatsku kulturu učinio još većom. Ako ne učinite ništa, vi ste već živi mrtvaci i Hrvatska s vama samo gubi; i ono najmanje i ono najveće što vjekovima nosi u sebi i u vama.

 On je persona izoliranog stvaraoca, a i Iva i on kao da personificiraju poruku umjetnicima: vidite kako možete teško nadrapati! Ali usprkos svemu, život je lijep i zanimljiv, a umjetnost je još ljepša i zanimljivija ako se ostvariš i kao umjetnik, jer je to tvoja životna i svemirska istina u svijetu i na planetu na kojem si rođen i postojiš.

Sponzorirani sadržaj – objavu članka
financirao je Anonimni Filantrop

Iz kataloga izložbe Carte blanche, ljubav na posljednji pogled /Novac je vječan, a ljudski život je prolazan dosadašnjih laureata Kontrapunkt nagrade Vladimir Dodig Trokut, Iva Vraneković – umjetnici umjetniku, Galerija Bačva, Dom HDLU, 26. I– 19. II.

Kultura obogaćuje svijet

Preko ove izložbe i laureata Kontrapunkt nagrade Iva Vraneković i Vladimir Dodig Trokut – umjetnici umjetniku očigledno je da su nove zakonske odredbe itekako potrebne za stvaranje poticajne okoline za razvoj filantropije među osviještenim pojedincima u Republici Hrvatskoj. Nažalost, i nakon sedam godina, još smo na sablažnjujuće skromnim počecima misije koju si je zadala Kontrapunkt nagrada. Ta je misija prijeko potrebna, kako umjetnicima, tako i za održiv kulturni sustav u Republici Hrvatskoj te poštivanje vladavine prava.

Za aktualnu situaciju zakonodavac kao obrazloženje navodi da se donacije privatnih osoba za nagrade tretiraju kao drugi dohodak, što onda uključuje i plaćanje poreza te doprinosa za javno zdravstvo i mirovinski sustav.

Argument zakonodavca zaobilazi činjenično stanje i istinu, jer ne radi se ni o kakvu zapošljavanju umjetnika, a još manje da mu je filantrop poslodavac, što je i lako dokazivo.

Dakle, s pravnog i moralnog stajališta, to je suprotno od pravnog i moralnog, te je kao takvo nemoguće i zabranjeno tolerirati, a još manje upotrebljavati u vladavini prava i pravnoj državi.

Molimo zbog toga izvršnu vlast da problematiku filantropije riješi prije i izvan paketa novog Zakona o umjetnicima. U ovom trenutku nije ispravno hvaliti filantropiju već izvršnu vlast da je učinila sve što je moguće za taj akutan problem. Bilo bi to korisno i lijepo, kako za umjetnika tako i za održiv kulturni sustav, jer bi to, između ostaloga, pridonijelo pozitivnijem ozračju za umjetničko stvaralaštvo. Umjetnici stvaraju umjetnost kako bi učinili svijet ljepšim i boljim mjestom za čovjeka, dajući na taj način i smisao kulturi kao takvoj.

To su fokus, misija i javni apel ove izložbe, koja laureate Kontrapunkt nagrade stavlja u ulogu protagonista, dajući konkretnu argumentaciju za bolje uvjete filantropije u Republici Hrvatskoj. Jer, suprotno od financija, kultura jedina obogaćuje svijet... U ime žirija Kontrapunkt nagrade i moje osobno ime – hvala!