Emotivan vlak smrti

Predstava Final Act, u prijevodu Posljednji čin, monodrama je glumice Lucije Barišić, ujedno autorice komada. Naslov predstave aludira na umiranje kao čovjekov posljednji čin, završnu igru života u kojoj je poraz neizbježan. Monodrama je premijerno izvedena u prosincu prošle godine nakon, kako autorica eksplicitno kaže u predstavi, višegodišnjeg rada s kojim je počela 2019. nakon smrti majke i djeda u razmaku od nekoliko mjeseci. Ističe da se odlučila za tu temu zato što je odmalena prati kroz život, što će doći do izražaja tijekom komada nizanjem brojnih anegdota s lajtmotivom smrti. Predstava je prema tome njezin način suočavanja sa smrću kako bi pronašla smisao i/li svrhu, ali i prihvatila neizbježnost vlastite smrtnosti i smrtnosti dragih osoba.

Izmjena komičnog i ozbiljnog tona odvija se u gotovo prirodnu ritmu zbog čega jedan sat proleti kao vjetar / Snimio Zvonimir Ferina

Predstava se izvodi u maloj dvorani Miško Polanec u Zagrebačkom kazalištu mladih, što pridonosi intimnom ugođaju ispovijedi kojem glumica teži u svojoj monodrami. Od početka se nonšalantno ruši „četvrti zid“. Naime, po ulasku gledatelja, protagonistica nam srdačno maše i pozdravlja nas dok privodi kraju slaganje fotografija, crteža, rekvizita i papirića u krug po sredini pozornice. Taj se krug sastoji od ceduljica s ključnim riječima i dragim citatima poezije, privatnih obiteljskih fotografija te izgledom podsjeća na Tumblr dashboard ili moodboard, mapu dosadašnjeg života i inspiraciju za zadanu temu. Simpatična je dosjetka kada se neki od papirića zalijepi za bosu nogu uz komentar da se taj pojam ili rečenica „lijepe“ za nju dok se kreće po pozornici i teško ih se oslobađa. Na sceni glumici prave društvo i dva glazbenika, Luka Žužić na kontrabasu i Tomi Novak na klavijaturama, prateći glumicu tijekom izvedbi kao glazbena pozadina i podrška kada pjeva blues hitove čiji se tekstovi uvelike uklapaju u temu smrtnosti i nošenja sa životnim tegobama.

Prva je postaja na putu autoričina suočavanja sa smrću osnovna škola, mjesto gdje se osjećala ugroženo i nije voljela pohađati nastavu. No istodobno se tamo prvi put susrela s glumom i kazalištem kada se učlanila u dramsku skupinu, gdje je zahvaljujući učiteljici koja je vodila skupinu upoznala beskrajne mogućnosti kazališne igre. Tragikomična je priča o njezinu prvom sprovodu, koji nije bio pravi, već igra odnosno pretvaranje. Na ideju razrednika koji je „ubijao“ svaku zabavu i veselje, na dan školskih maškara njezin je razred bio maska sprovoda. Osim što je ideja i njezina realizacija prilično morbidna za djecu trećeg razreda osnovne škole, Lucija Barišić otkriva kako tada, kao i većina druge djece iz njezina razreda i njezine dobi, nije znala što je to sprovod ili umiranje pa joj je majka morala pomoći pripremiti se za „ulogu“. Nezadovoljna idejom da se neće moći kreativno izraziti (jer se za sprovod odijeva decentno), odluči se maskirati u vampira. Jedna od najkomičnijih scena svakako je očijukanje s publikom i traženje odabranika kojeg zove „bebačem“, gdje se glumica uspješno poigrava i spremno improvizira. Istovremeno pokazuje dobar osjećaj za ozbiljan ton, primjerice u jednostavnoj i realističnoj inscenaciji bolničke čekaonice s bolesnom majkom ili opisivanju taktilne ljepote zagrljaja ukradenih od majke na samrti. Potištenost i žalost polako mijenja u tople slike zamišljenoga velikog stola za kojim ima mjesta za svakoga njezina ili zamišljanje roditelja koji plešu i vesele se s njom na pozornici, što je efektno dočarano skladnim promjenama svjetla (oblikovao Marino Frankola).

Lucija Barišić samopouzdana je i sigurna u izvedbi; otvorena struktura monodrame traži improvizaciju i slušanje publike, u čemu pokazuje vještinu i prilagođava se reakcijama gledatelja. Zbog te otvorene strukture, intimne atmosfere i glumičina srdačna držanja, monodrama ostavlja dojam stand-up-nastupa u kojem se dobro snalazi i odgovara tipu komada kojem teži – osobnoj ispovijedi o sveopćoj temi suočavanja sa smrću voljenih ljudi i cijelim spletom emocija koji nam izaziva nečiji odlazak. Predstava je tako pravi rollercoaster (ili u prijevodu, prikladno, „vlak smrti“) emocija, iz publike se zvuci smijeha izmjenjuju sa šmrcanjem i šuškanjem rupčića. Ta se izmjena komičnog i tragičnog tona odvija u gotovo prirodnom ritmu, zbog čega jedan sat proleti kao vjetar, baš kao i samo vrijeme prema riječima glumice. Na kraju monodrame glumica uzima scenski ventilator kojim otpuhuje kolaž citata i fotografija, čime završava svoj obračun sa smrću, koju prihvaća kao činjenicu, ali energično tjera žalost i besmisao koji je prate.