Duhovna i kulturna baština korizme

Nalazimo se već u korizmi, koja je počela Pepelnicom ili Čistom srijedom. Ona je za mnoge Hrvate postala istovjetna s posipanjem pepela. Taj je običaj na kršćanskom Zapadu važan i opstao je i kod većine kršćana reformacije. Tko prati vijesti, mogao je pročitati da je američki glumac i producent, ponosni katolik, Mark Wahlberg davao ove Pepelnice intervju na televiziji sa znakom križa, koji mu je ostao od pepeljenja. Američki luterani, anglikanci i metodisti od 2007. izlaze na ulice za Pepelnicu i pepele svakoga tko je spreman sudjelovati u svečanom činu na licu mjesta. Taj običaj prihvatili su i katolici, pa smo također mogli čitati ovih dana kako je irski katolički biskup Alphonsus Cullinan u Waterfordu na ulici pepelio vjernike. U Hrvatskoj još nismo vidjeli takav pristup Čistoj srijedi, ali tko zna, vremena su zanimljiva.

Procesija Za križen na Hvaru upisana je na Popis nematerijalne svjetske baštine UNESCO-a / Snimio Ivo Čagalj / PIXSELL

Korizma ili četrdesetnica (latinski quadragesima) vrijeme je pripreme za Uskrs koje traje četrdeset dana, u kojem je naglasak na postu i molitvi. U suvremenoj Hrvatskoj korizma je postala sinonim za odricanje. U jednom trenutku, oko Pepelnice, kada su se otvorile dnevne novine, iskakale su poznate i medijske face i pisalo je čega su se planirali odreći na četrdeset dana. Uglavnom, ljudi se pokušavaju osloboditi pušačkih navika, znatan dio ljudi smanji konzumaciju alkohola, jede se manje čokolade, pokušava se zdravije živjeti. Teško je (i zapravo nepotrebno) suditi jesu li baš uvijek motivi duhovne prirode, ali tradicija odricanja i posta duboko je utemeljena u cijelom kršćanstvu. Na Istoku post može trajati čak 48 dana.

Od apostolskih uputa do Gospina plača

U najranijem kršćanstvu doba pripreme za Uskrs poklapalo se s pripravom nekrštenih odraslih za krštenje, praksom katekumenata, što je opstalo i danas. Jedan od najranijih kršćanskih spisa Didache (Upute apostolske), iz prvoga stoljeća, spominje post pred Uskrs. Tomislav Janko Šagi Bunić (čiju su stogodišnjicu rođenja 2. veljače svi u hrvatskoj javnosti uspješno zaboravili) tako piše: „Didahist naređuje da se prije krštenja održi post. Postiti mora krstitelj i krštenik i neki ‘drugi’ (7, 4); značajno je, da se za krštenika predviđaju eventualno i dva dana posta. Tu je sadržana klica kasnije razvijene neposredne priprave katekumena za krštenje, koja je trajala kroz cijelu korizmu (u to vrijeme korizmenog posta još nema u Crkvi).“ Već Nicejski koncil 325. spominje razdoblje od četrdeset dana pripreme za Uskrs, a potkraj toga stoljeća već se posti po 40 dana. Danas je za katolike propisan post na Pepelnicu i na Veliki petak, dok je nemrs rezerviran za preostale petke. Jedan od najpoznatijih francuskih propovjednika ranoga srednjega vijeka, utjecajni biskup Cezarije iz Arlesa (5. i 6. stoljeće) traži pak odricanje na svim područjima. Šagi Bunić piše: „Uostalom, u svojim propovijedima je tražio da se vjernici cijelu korizmu pripremaju za uskrsnu pričest, zahtijevajući od oženjenih vjernika bračnu uzdržljivost kroz cijelu korizmu.“

Pučka prikazanja muke Kristove čudesno su se održala od srednjega vijeka do danas u hrvatskom narodu / Snimio Ivo Čagalj / PIXSELL

U srednjem vijeku cijela kršćanska Europa vrlo ozbiljno shvaća doba korizme. Kao što vidimo, svećenici-teolozi naveliko propovijedaju i pišu, stvarajući korizmene običaje. I u Hrvatskoj, pogotovo s rastom glagoljaške književnosti, koja doživljava vrhunac u 15. i 16. stoljeću prevode se djela katoličkih teologa, koja djeluju na stvaranje pučkih običaja širom Hrvatske, poput suvremene pasionske procesije na Hvaru. Za križen je upisana na Popis nematerijalne svjetske baštine UNESCO-a. U središtu je procesije koja počinje na Veliki četvrtak navečer pučka popijevka Gospin plač iz 15. stoljeća, koja se po svemu sudeći temelji na Pseudo-Anselmovu latinskom djelu Dialogus beatae Mariae et Anselmi de Passione Domini, vrlo vjerojatno nastao najranije u 13. stoljeću. Danas još traje svojevrsna borba znanstvenika za rekonstrukciju izvora pučkih korizmenih napjeva, pa tako primjerice Andrea Radošević u istoimenom radu prikazuje hrvatski prijevod navedenoga Pseudo-Anselmova djela iz glagoljaškoga Žgombićeva zbornika iz 16. stoljeća. Pučka prikazanja muke Kristove čudesno su se održala od srednjega vijeka do danas u hrvatskom narodu.

Korizmeni običaji
preživjeli reforme

U suvremenoj Hrvatskoj prva pomisao u vezi s korizmenim običajima i Velikim tjednom vodi do udruge Pasionska baština (nastala 1991), koja ove godine organizira 32. istoimene svečanosti. Običaji prikaza muke mogu se pratiti gdje god Hrvati žive, u svim dijelovima domovine (udruga je 2016. izdala zbornik Pasionska baština kajkavskih krajeva, temeljen na znanstvenom skupu u Mariji Bistrici), kao i kod gradišćanskih Hrvata u Austriji, Mađarskoj i Slovačkoj, i kod Hrvata u Vojvodini. Pobožnost Križnoga puta usko je povezana s franjevcima, koji su uvijek bili duhovni pratitelji hrvatskih vjernika u novom vijeku.

Nažalost, s promjenama života mnogi su običaji jednostavno nestali, a sreća je da su etnolozi, muzikolozi i zapisivači uspjeli sačuvati znatan dio baštine koju odnosi vrijeme. Uvijek mrzovoljan Čedomil Čekada sad već davne 1963. u svome zapisu u Službi Božjoj, liturgijskom časopisu, nostalgično zdvaja nad činjenicom da su stari korizmeni običaji nestali pred pojavom industrijskoga društva, s promjenom života, prisjećajući se nekih drugih vremena.

Doista je zanimljivo da su pučka pjevanja i običaji preživjeli sve crkvene reforme od 16. stoljeća do danas, iako je uslijedio svojevrsni pad glagoljaške književnosti. Popovi glagoljaši, pogotovo s područja gdje su vladali Frankopani i iz Istre, prigrlili su Lutherovu reformu, Anton Dalmatin i Stipan Konzul autori su prvoga hrvatskog suvremenoga prijevoda Novoga zavjeta iz 1562. i 1563, tiskana u Urachu, a jedan je od prvaka slovačke reformacije Hrvat Mihalj Radašin. Lutherova teologija križa pak u središtu ima Veliki petak, za Martina Luthera sve što znamo o Bogu, to nam priopćava Krist na križu, a taj uvid svakako izvire iz duboke pozornosti koju je kršćanski srednji vijek davao korizmi.

Drugi vatikanski koncil naglašava duhovnu pripremu za pashalno otajstvo Uskrsa, a uz pokoru i molitvu ističe važnost drugih djela milosrđa. Teško je danas čovjeku reći da je grešan, teško ga je stjerati da stane pred križ, ali svakako je ljekovito za duh, dušu i tijelo.