Cijena neprocjenjivog

Ova će godina zasigurno, premda je tek na početku, ostati zapamćena po iznimnom umjetničkom događaju, izložbi nizozemskoga slikara Johannesa Vermeera van Delfta (1632–1675). Otvorena je 10. veljače i trajat će do 4. lipnja 2023. Očekivano zanimanje za izložbu baroknog majstora koja se održava u Rijksmuseumu u Amsterdamu s malim brojem radova (28 slika malog formata) potvrđuje se i činjenicom koju posebno ističu organizatori. Prije otvaranja izložbe prodano je više od dvjesto tisuća ulaznica.

Velike izložbene projekte svjetskog značaja pomno pripremaju muzejske promidžbene strategije, što je u duhu vremena postala uobičajena i dobro razrađena praksa. Vermeerova izložba potvrđuje takav pristup. Ne samo da je za najavljivanje izložbe bio angažiran popularni engleski glumac, pisac i televizijski voditelj Stephen John Fry nego se, između ostalog, u promidžbenom videu izložba promovira i riječima Pietera Roelofsa, ravnatelja odjela slikarstva i skulpture amsterdamskog muzeja. Ono što se čini ipak pretjeranim u Roelofsovu predstavljanju Vermeerove umjetnosti jest tvrdnja da je nizozemski genij bio „prvi redatelj“ zato što je ,,stvarao filmske scene i kadrove mnogo prije nego što je film rođen“. Ta tvrdnja izrečena u funkciji promoviranja vrhunske izložbe jednostavno ne stoji. Naime, u prirodi je likovnog medija da se svaka slikarska kompozicija prije i poslije Vermeera ,,režira“. Svaki umjetnik u procesu rada likovnim elementima pažljivo komponira ono što će prikazivati njegova slika.

Djevojka s bisernom naušnicom
kao mamac

Premda jedinstvenoj izložbi majstora nizozemskoga zlatnog doba nedostaju dvije važne slike, Slikar u atelijeru iz Kunsthistorisches Museuma u Beču i Čipkarica iz pariškog Louvrea, izložba će nedvojbeno ostvariti očekivanja organizatora. U najavama posebno su apostrofirana dva majstorova remek-djela, Djevojka s bisernom naušnicom i Mljekarica, „zvijezde“ amsterdamske izložbe. Zanimljivost i popularnost prve slike krije se u zagonetki tko je lijepa djevojka koja nas promatra s izrazom nevine blagosti. Po nekim tumačenjima riječ je o slikarevoj trinaestogodišnjoj kćeri Mariji. (Neki talentiranu slikarevu kćer drže autoricom pojedinih slika pripisanih Vermeeru.) Slavnu je sliku dodatno popularizirao roman iz 1999. američke spisateljice Tracy Chevalier na osnovi kojeg je 2003. snimljen uspio film, a poslije napravljena i kazališna predstava, što je iskorišteno u muzejskoj reklamnoj kampanji. Uz navedene činjenice postoji još jedan mamac. Slavna slika, poznata i kao „nizozemska Mona Lisa“, posuđena je iz muzeja Mauritshuis u Haagu samo do 30. ožujka, jer matični muzej nerado ustupa slavnu i amblematsku umjetninu.

Johannes Vermeer van Delft, Alegorija slikarstva, ulje na platnu, 1671/74.

U kontekstu fenomena umjetničkog biznisa i spektakularnih aukcija slikarskih djela postavlja se pitanje koje uvijek intrigira ljubitelje umjetnosti. Koliko su Vermeerova djela vrijedila za umjetnikova života, a koliko vrijede danas? Znamo da je slikar umro u financijskim poteškoćama ostavivši jedanaestero djece (četvoro od petnaestoro je umrlo) i ženu koja je zapisala: ,,Zapao je u takvu depresiju i letargiju da je u roku od jednog i pol dana izgubio zdravlje i umro.“ Tragične pojedinosti iz umjetnikove biografije također pridonose interesu za izložbeni projekt jednostavno i efektno nazvan Vermeer. Slikar iz Delfta za vrijeme svoga kratkog života završio je, smatra se, malen broj slika, što je pokrenulo plimu krivotvorina uz podatak da je „zaboravljeni majstor“ potkraj 19. stoljeća otkriven na pravi način, u punoj vrijednosti svog slikarskog genija. Interes za njegova djela samo je rastao. Kad bi se pojavio nepoznat umjetnikov rad, bio bi to svojevrsni povijesni događaj.

U tom smislu Vermeer je imao svog „dvojnika“ u osobi slikara Hana van Meegerena, sjajnoga falsifikatora njegovih slika i najvećeg krivotvoritelja 20. stoljeća. Meegeren je toliko usavršio svoje umijeće i pronikao u način slikanja nizozemskog majstora da su ti vrhunski falsifikati, nakon što bi ih stručna kritika proglasila autentičnima, skupo prodavani. Poznat je slučaj s Večerom u Emausu, koju je povjesničar umjetnosti Abraham Bredius proglasio „Vermeerovim remek-djelom“. Slika je na aukciji sredinom prošlog stoljeća, preračunato u današnju vrijednost novca, bila prodana za četiri milijuna dolara. Može li se stoga postaviti opravdano pitanje, nema li možda i izložba u Amsterdamu vrhunsku krivotvorinu?

Vermeerova Djevojka s bisernom naušnicom (1665) posuđena je iz muzeja Mauritshuis u Haagu

Je li umjetničko djelo roba?

Ono što stoji i uz ovaj prvorazredni svjetski umjetnički događaj i njegovo višestruko značenje u društvenom i kulturnom smislu jest kapital. Velike svjetske izložbe – poput holivudskih filmskih spektakla koji mjere uspješnost prikazivanja po tjednim bilancama kinoblagajni – računaju na profit koji će im donijeti ono u što se ulaže novac, a što je samo po sebi vrijednost. Kako bi rekao Emil Cioran, „demon se ugnijezdio u novcu“. Sve u vezi s Vermeerom bit će unovčeno. To jest logika korporativnog kapitala, koja se odnosi i na područje umjetnosti. Osim falsifikata replike slavnih slika također imaju visoke cijene, što je uostalom dokazano na prodajama svjetskih aukcijskih kuća. (Replika takozvane Hekkingove Mona Lise iz 1950. prodana je za gotovo tri milijuna dolara.)

Vermeerov slučaj podsjetio me na spektakularnu prodaju  slike Salvator mundi pripisane Leonardu da Vinciju 2017. Slika je postigla cijenu od 450 milijuna dolara u njujorškoj aukcijskoj kući Christie’s. Svjetska je javnost bila zadivljena kako je Spasitelj svijeta, premda sumnjive atribucije, uz to na tajnoj lokaciji, u vlasništvu saudijskog prestolonasljednika Ben Salmana, postigla rekordnu cijenu. Umijeće umjetničkog biznisa svake se godine potvrđuje nekom senzacijom postignutih cijena starih ili suvremenih slikarskih majstora. Do koje je mjere posao s umjetninama mračan i dvojben, pokazuje komentar napisan uz prodaju toga sumnjivog Leonardova djela: „Slavna i misteriozna slika postala je simbol agresivne mješavine novca, moći i geopolitičkih igara.“ Tema ovog teksta potaknuta Vermeerovom izložbom nisu falsifikati, nego plasiranje kapitala koji se najsigurnije oplođuje ulaganjem u umjetnine i spektakularne izložbe poput amsterdamske. Paradoksalno, po logici kapitala novac je vredniji od umjetnine u koju se ulaže. Potvrđuju li to, primjerice, Van Goghovi Suncokreti? Cijena im neprekidno raste. Ako je umjetničko djelo kao estetska kategorija u stanovitom smislu roba, jer se nalazi na tržištu, onda mora imati oblik valorizacije potvrđen upravo u novcu.

Mudra trgovačka izreka glasi: „Roba nema cijenu, nego je ima vrijeme.“ Sjetimo se svojevremene pomame za Bukovčevim slikama u Hrvatskoj ili Petra Lubarde u Crnoj Gori i za naše prilike senzacionalnih cijena koja su njihova djela tada postizala. Ipak umjetničko djelo jest i bit će ona kategorija koja nadilazi materijalnu dimenziju svojom posebnosti. Koliko se god strategije tržišta usavršavale i koliko se god rušili aukcijski rekordi, umjetničko djelo u osnovi ograničava moć kapitala. To je stoga što je vrhunsko umjetničko djelo neprocjenjivo.