Bauer je bio najbolji hrvatski pripovjedač filmskih priča

U izdanju Hrvatskoga državnog arhiva nedavno je kao četvrta knjiga edicije Riječ iza slike objavljena knjiga snimanja filma Martin u oblacima redatelja Branka Bauera. Uz samu knjigu snimanja objavljeno je nekoliko popratnih tekstova, među kojima i emotivan nostalgijom obojen i dijelom autobiografski tekst Bauerova kolege i prijatelja Rajka Grlića. O ediciji Riječ iza slike, u kojoj se ritmom od jednog izdanja godišnje objavljuju knjige snimanja hrvatskih filmskih klasika, opširno će biti riječi u sljedećem broju Vijenca. U ovom donosimo kratki razgovor s Rajkom Grlićem o filmu Martin u oblacima i o njegovu privatnom i profesionalnom odnosu s Brankom Bauerom.

Rajko Grlić i Branko Bauer u Motovunu 1999. / iz privatnog arhiva Rajka Grlića

S Brankom Bauerom imali ste specifičan odnos, o čemu često pišete, a u tekstu uz knjigu snimanja filma Martin u oblacima nazvali ste ga maverickom. Zbog čega, odnosno je li taj detalj povezan s time što se na Motovun Film Festivalu tradicionalno dodjeljuje nagrada Maverick?

Kauboji maverickom nazivaju grlo stoke koje želi ići samo, koje ne želi s ostalima, koje bira samostalan put. Pa se to doslovno prenijelo i na ljude koji u umjetnosti idu svojim putem. Bauer je bio vrlo osamljena osoba u hrvatskoj kinematografiji. Nije se pretjerano družio s filmom, niti se film s njim pretjerano družio. On nije pripadao u ta društva, imao je neki svoj put čovjeka koji je slučajno dospio na film. U Jadran filmu radio je razne poslove, počeo je snimati dokumentarce i na kraju se našao u igranom filmu. Bio je samouk, čovjek kojeg je zanimalo pripovijedanje priča i koji je po mom mišljenju najbolji pripovjedač filmskih priča kojeg je Hrvatska imala.

Za Bauera kažete da je bio dostojanstveni tihi gospodin i veliki znalac umijeća režije, odnosno pripovijedanja filmskih priča. Kažete i da je bio i ostao vaša najveća slabost među hrvatskim redateljima. Zbog čega? I koliko je on prema vašem mišljenju cijenjen i valoriziran u korpusu hrvatskog filma?

Mislim da je njegov film Tri Ane vrh hrvatske kinematografije. Neorealistički trenutak koji se u tom filmu dogodio bio je uistinu fantastičan. Bauer je autor plejade sjajnih filmova, čovjek velika znanja koji je znao i odlično komunicirati s glumcima, i jedan od vrlo rijetkih režisera koji je u filmovima mogao sjajno kontrolirati drugi i treći plan i igrati se s njima. Imao je određene osobine koje su rijetke i koje je znao iskoristiti u različitim žanrovima. Radio je filmove u kojima se nikad nije ponavljao, što mi je također bilo drago. Išao je iz filma u film u drukčije filmske vrste, iz komedije u tragediju, pa u melodramu, u dječje filmove... Jednostavno je isprobavao i istraživao, izbjegavajući ponavljanja.

Zanimljiva je vaša autobiografska crtica o prvom susretu s filmom Martin u oblacima, još tijekom njegova snimanja, kao i pri kasnijim gledanjima. Koliko vam je taj film bio važan u tinejdžerskoj dobi, a kakvim ga doživljavate danas?

Već dugo ga se ne usuđujem pogledati, ali svakako ću to jednom učiniti u miru. Igrom slučaja u ono sam vrijeme živio pored nekadašnjeg Lenjinova, a današnjeg Krešimirova trga, i jednog predvečerja prolazio sam kroz park u kojem se snimala jedna scena. Dvoje ljudi sjedilo je na klupi, upalila su se svjetla, bilo je mnogo galame... i odjednom se sve utišalo, a u toj tišini nešto se događalo. Godinu poslije u tadašnjem kinu Partizan na Kvatriću gledao sam film Martin u oblacima. Vidio sam tu scenu i bio oduševljen time što sam i ja na neki način kao klinac suigrač u tom filmu. Ne znam je li ta epizoda svjesno ili podsvjesno utjecala na to da sam se poslije počeo baviti filmom, ali moj prvi dodir s filmom svakako je bio Branko Bauer. U kasnijim godinama povremeno sam se i družio s njim. Istra nas je spojila, jer je njegov otac imao kuću u Motovunu, a mi smo onamo dolazili pisati scenarije, slaviti i slično. Kad sam pokrenuo Imaginarnu akademiju u Grožnjanu, on je dolazio i prikazivao svoje Tri Ane. Uspio sam i u tome da se kino u Motovunu nazove po njemu, kino Bauer.

On i Tomislav Pinter bili su prvi dobitnici nagrade Maverick za 50 godina (nagrada se dodjeljuje za kinematografsku hrabrost i širenje granica filmskog izričaja, op. a.). Činilo mi se da je on tada bio potpuno nepoznat hrvatskoj filmskoj kritici, ali je srećom nekoliko tada mladih kritičara s njim razgovaralo, pa je nešto od toga i ostalo. On kao režiser nikad nije bio „u modi“, imao je svoje dostojanstvo i vrlo rano je prestao snimati. Teško je dolazio do filma, pogotovo u Hrvatskoj, tako da je posljednjih dvadesetak godina snimao serije Salaš u Malom Ritu, Zimovanje u Jakobsfeldu i još neke. Jednostavno je djelovao izvan Hrvatske, što je velika šteta. Bio je rodom Dubrovčanin, ali pravi zagrebački gospodin, a u kinematografiji rijetko srećete gospodu. To je polje u kojem je teško biti dostojanstven, a njemu je to uspijevalo, što me uvijek impresioniralo.

Zanimljiva je paralela koju povlačite između Martina u oblacima i remek-djela Apartman Billyja Wildera. Što je ono što povezuje ta dva filma?

Ponajprije stan kao tema obaju filmova, kao prostor življenja. Kod Wildera je protagonist čovjek koji zahvaljujući stanu zadržava posao, jer ga ustupa pretpostavljenima za sastanke s ljubavnicama, a kod Bauera su protagonisti dvoje mladih ljubavnika koji očajnički žele krov nad glavom. No mnogo više od stana filmove povezuje ljubav obojice autora prema likovima, kao i blagi, odmjereni cinizam koji gledatelji previše ne osjećaju. To je ono što bih nazvao nekakvim touchem srednje Europe, ako se tako uopće može kazati. Wilder je bio Bečanin, a Bauer Zagrepčanin u doba kad je Zagreb pripadao srednjoj Europi, ili joj je barem želio duhovno pripadati. Danas to više i ne želi. Te su mi se paralele nametnule i kad sam prvi put u New Yorku gledao Apartman, a poslije sam otkrio i da je još netko negdje o tome pisao.

Među vašim brojnim susretima s Bauerom, i privatnim i poslovnim, spominjete onaj iz 1983, u emisiji iz serijala Most generacija karikaturista Davora Štambuka, na tadašnjoj TV Zagreb. Tada vas se Bauer i privatno prilično dojmio.

On je u nastupima njegovao blagi gospodski cinizam, koji ga je držao na distanci od ljudi. To nije bilo ništa napadno, već neprimjetne fine nijanse. Ja potječem iz građanske obitelji pa otprilike znam kako to funkcionira. On je imao to u sebi, pa kad bi vas pustio iza paravana kojim se ograđivao upoznali biste beskonačno topla, zanimljiva, znatiželjna, mogao bih reći čak i zafrkanta, čovjeka koji se volio šaliti i koji je volio život.

Može li se reći da ste ne samo dodjeljivanjem nagrade Maverick Branku Baueru nego i prikazivanjem njegovih filmova u Grožnjanu i Motovunu na neki način u određenoj mjeri ispravili nepravdu koja mu je bila nanesena marginalizacijom tijekom minulih desetljeća?

Mislim da je u tom kontekstu teško i nezahvalno nešto nazvati nepravdom ili pravdom. Kod nas se lako i brzo zaboravljaju ljudi. Netko tko je nešto postigao strašno brzo nestane. Mi ne znamo ništa graditi na tradiciji, jer svakih dvadeset ili pedeset godina sve uništimo i krećemo iz početka. Smatramo da je sve prije bilo bezvrijedno, nemamo „u krvi“ potrebu za očuvanjem tradicije, a ja vjerujem da se filmovi grade na filmovima. Da ono što radim ima prapočetke u nekome tko je to radio prije mene. Zbog toga mi je žao što Zagreb nema kinoteku, pa stasaju generacije i generacije koje ne znaju što se u filmu događalo prije dvadeset godina. Nitko ne zna za Branka Bauera i njegove filmove jer se oni jednostavno nigdje ne mogu gledati. Tako generacije odrastaju u potpunom nepoznavanju vlastite prošlosti. Ne znam je li to namjerno ili slučajno, ali je strašno. Jedna je od svrha motovunskog festivala i bila da ljude koji su zaboravljeni u hrvatskom filmu pokuša vratiti i kazati im hvala. Da im se omogući da dostojanstveno odu sa scene, a ne da posramljeni sjede u nekom kutku.

Jedna od lekcija koju vas je Bauer podučio je ona da bi on, kad ne bi znao kamo usmjeriti kameru, jednostavno ubacio krupni plan glumice ili glumca. Je li vam ta poduka koristila u radu?

(smijeh) Ne mnogo, nisam to radio. Mislim da mi je to rekao baš kad smo razgovarali o zanatu. On je bio jedan od rijetkih ljudi koji je znao zanat. Rekao mi je da kad proba scenu izvesti na određeni način, ali mu ne ide, onda stavi krupni plan i nekako riješi situaciju. To su tehničke stvari, ali su vrlo zanimljive i brojni su ih režiseri radili. Na kraju, nadam se da će netko jednom negdje početi sustavno prikazivati filmove Branka Bauera, jer to je mnogo važnije od ovakvih razgovora o njemu.