Filip Lukas pred narodnim sudom

Kada je 2017. nadležni sud Republike Hrvatske poništio presudu narodnog suda iz 1945, prema kojoj je Filip Lukas proglašen krivim i osuđen na smrt, činilo se da će se o tome hrvatskome znanstveniku i intelektualcu te dugogodišnjem predsjedniku Matice hrvatske moći govoriti na temelju relevantnih povijesnih izvora i u kontekstu vremena u kojemu je živio i radio. Pa ipak se Lukasovo ime našlo među četiri imena u „Prijedlogu/inicijativi vijeću gradske četvrti Peščenica-Žitnjak radi podnošenja prijedloga za preimenovanje Ulica Vladimira Arka, Filipa Lukasa, Ivana Šarića i Antuna Bonifačića“, koji su 20. prosinca 2022. podnijeli Ernest Herzog iz Svjetskog židovskog kongresa, potom Vesna Teršelič iz udruge Documenta, Ivo Goldstein, koji sebe u svojim radovima katkad naziva „skrupuloznim historičarom“, povjesničar Hrvoje Klasić te pravnik i ekonomist Erol Šehu.

S obzirom na njegov sadržaj s visokom se vjerojatnošću može pretpostaviti da je „obrazloženje“ svojevrsne optužnice protiv Lukasa napisao Ivo Goldstein. Pretpostavka je da je temelj „obrazloženja“ ono što je Goldstein napisao u knjizi Holokaust u Zagrebu, objavljenoj 2001. u suautorstvu s ocem Slavkom Goldsteinom. Dio teza iz te knjige Ivo Goldstein ponovio je i u knjizi Židovi u Zagrebu 1918–1941. iz 2004. Po svoj se prilici poslužio i knjigom Višeslava Aralice Matica hrvatska u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj iz 2009, koja se temelji na magistarskom radu kojemu je slučajno ili ne mentor bio upravo Ivo Goldstein.

Bista Filipa Lukasa u Matici hrvatskoj, rad Ivana Paleke / Snimio MIRKO CVJETKO

Neutemeljen pamflet

Evo što stoji u tom obrazloženju:

Filip Lukas (1871–1958), geograf, predsjednik Matice Hrvatske od 1928. do 1945. godine.

Godine 1943. potpisuje kao glavni urednik u ime nakladnika Glavnog ustaškog stana svojevrsni enciklopedijski priručnik Naša domovina, svezak 1 i 2. Lukasova djela itekako su odraz njegovih veličanja Pavelića, ustaša i NDH. Njegov zbornik Naša domovina, u prvom svesku donosi Pavelićevu sliku i nosi naslove „Hrvatska zemlja – hrvatski narod – hrvatska povijest – hrvatska znanost“. Zbornikom inače prikazuje uspjehe ustaštva. Zanimljiv je i njegov govor na sjednici Matice hrvatske održane 29. IV. 1941. koji je završio poklikom ‘neka Bog ispuni poglavnikove i naše želje i neka živi ostvaritelj nove Hrvatske dr. Ante Pavelić’. Od kraja dvadesetih godina do smrti bio promotor ideologije ‘krvi i tla’, ekskluzivnog hrvatstva i rasne teorije. Svojim je javnim djelovanjem izravno pridonio stvaranju atmosfere progona u kojoj će genocid nad Srbima, Židovima i Romima u NDH uopće biti moguć, a za vrijeme rata otvoreno je podržavao ustaštvo i nacizam i njihove genocidne politike.

Polje svojih stručnih interesa – geografiju i geopolitiku – Lukas je upregnuo u dokazivanje rasnih i sličnih teorija, gradeći teze o „narodnom duhu“, „krvnom naslijeđu“, odnosno „krvnoj čistoći“ na radovima tadašnjih nacističkih ideologa. Vremenom će ih napuštati, mijenjati i upotpunjavati, nastojeći ponajviše dokazati rasnu razliku između Hrvata i Srba. Poznate osobe iz hrvatske povijesti karakterizirao je negativno ukoliko nisu bile „čiste hrvatske krvi“. Umjetnike koji su odbili prihvatiti fašistoidne umjetničke koncepte, smatrao je nemoralnim izdajnicima koji zaslužuju mržnju, jer se „svaki pravi patriot ne može i ne smije oteti preziru spram ljudi koji iz egoističkih motiva ostavljaju svoj narod i rade protiv njega“. Lukas će na zagrebačkom sveučilištu biti jedini profesor koji će u svibnju 1941. podržati izbacivanje s posla matematičara, svoga kolege, Židova Vladimira Vranića.

Obrazloženje je takvo kakvo je, a u nastavku valja razmotriti u njemu iznesene objede na Lukasov račun. Držim da se one u dobrom dijelu temelje na poluistinama koje same po sebi mogu zvučati uvjerljivo. One također sadrže i etikete za koje držim da više priliče rječniku političkoga komesara iz 1945.

Neobrazloženo etiketiranje

Svakako treba reći da Lukas nikada nije pripadao Ustaškoj organizaciji i kasnijem ratnom ustaškom pokretu, a nikada nije obnašao bilo kakvu dužnost u sustavu vlasti NDH ili u sustavu spomenutog pokreta. Prva od optužbi iz obrazloženja jest ona da je Lukas uredio „svojevrsni enciklopedijski priručnik Naša domovina, svezak 1 i 2.“ Čini se ipak da pisac obrazloženja nije nikada imao prigode vidjeti taj „priručnik“, odnosno zbornik kako je nazvan, jer je na temelju njegova sadržaja teško, a rekao bih i nemoguće napisati da „prikazuje uspjehe ustaštva“. Jedino što je točno jest da je u tome zborniku na početku objavljena Pavelićeva slika, a pisac (po svoj prilici I. G.) točno je identificirao Glavni ustaški stan kao nakladnika. U NDH je inače bio običaj, kao i prije u doba Kraljevine Jugoslavije, da se u sličnim izdanjima, osobito u udžbenicima, objavljuju slike državnih poglavara. Kao što mnogi od onih u čijim su knjigama do 1941. objavljivane slike kralja Aleksandra i kasnije kralja Petra II. nisu bili slijepi obožavatelji „kralja i otadžbine“, tako ni mnogi od onih u čijim su izdanjima u doba NDH objavljivane slike Pavelića nisu zbog toga bili ustaše.

Bilo bi zanimljivo vidjeti gdje je to točno u zborniku Naša domovina pisac obrazloženja vidio „prikazivanje uspjeha ustaštva“ s obzirom da se ono na više od 2000 stranica oba sveska zbornika tek usputno spominje na nekoliko mjesta. U tom bi se smislu „najustaškijim“ tekstom u tome zborniku mogao smatrati prilog Josipa Horvata Ocrt političke poviesti Hrvata objavljen u 2. svesku, u kojemu su međuratno ustaštvo i uspostava NDH spomenuti na „čak“ dvije i pol stranice. Podsjećamo da je Horvat 1945. ostavši u Zagrebu prihvatio novu komunističku vlast i unatoč spomenutom tekstu objavljenu u zborniku, a i nekim drugim tekstovima, nije dobio zabranu rada i objavljivanja nego je nastavio s publicističkim radom.

Navod u obrazloženju da su navodno „Lukasova djela itekako (…) odraz njegovih veličanja Pavelića, ustaša i NDH“ treba shvatiti kao neobrazloženo etiketiranje i blaćenje njegova rada, odnosno njegove misli. Bilo bi očekivano da će tako ozbiljna optužba biti šire obrazložena, no od toga ništa. Pa ni iz knjige Višeslava Aralice koja je s obzirom na Goldsteinovo mentorstvo očito bar djelomice nastala pod njegovim utjecajem ne može se izvući tako pojednostavljen zaključak. Pritom treba reći da je svojedobno bilo javno objavljenih stručnih recenzija Araličine knjige koje su upozoravale na pojednostavnjeni prikaz nekih Lukasovih djela i stajališta. U novije je vrijeme raščlambu Lukasovih misli u sklopu svoje knjige Nikada više Jugoslavija: intelektualci i hrvatsko nacionalno pitanje (1929.-1945.) napravio Stipe Kljaić, no u njoj nema ni traga pojednostavnjivanju kao u spomenutu obrazloženju, a djelomice i u Araličinoj knjizi.

Bizarne optužbe
bez povijesnih činjenica

Što pak reći na primjedbu iz „obrazloženja“ da je „zanimljiv“ Lukasov „govor na sjednici Matice hrvatske održane 29. IV. 1941. koji je završio poklikom ‹neka Bog ispuni poglavnikove i naše želje i neka živi ostvaritelj nove Hrvatske dr. Ante Pavelić›.“ Kako Lukas devetnaest dana nakon uspostave NDH nije imao kristalnu kuglu koja predviđa budućnost, prilično sam siguran da nije mogao znati kakav će biti razvoj događaja i da vrlo brzo nakon toga neće više istupati sa sličnim riječima. Nekoliko dana nakon toga ide naime prva njegova kritika nove vlasti izrečena u strahu od gubitka Dalmacije, a poznato je da se Lukas poslije još više distancirao od vlasti predviđene poglavnikom Pavelićem. Zbog toga bizarno zvuče optužbe iz „obrazloženja“ da je za „vrijeme rata otvoreno (…) podržavao ustaštvo i nacizam i njihove genocidne politike“. Uklapaju li se u tu bizarnu optužbu Lukasove riječi na jubilarnoj skupštini Matice hrvatske 18. srpnja 1943, kada je rekao da „svaki nacionalizam ima pozitivnih i negativnih strana; pozitivnih ukoliko svaki narod hoće da ostvari slobodu i nezavisnost na svom vlastitom prostoru, da tako s njega odstrani tuđu vlast i gospodstvo (…); negativnih ukoliko svaki narod u svojoj umišljenosti ne vidi da ima uz svoje dobre osobine još i loših pa kada hoće silom da svoje loše osobine nametne drugima, događa se ono što je njemački pjesnik Grillparzer prorekao: da se ide od nacionalnosti do bestijalnosti. Ne smije se ljubav za vlastitu domovinu pretvoriti u mržnju spram drugih naroda i njihovih domovina.“ Inače je u istom govoru Lukas „propustio“ istaknuti ulogu ustaštva u međuraću. Jedino za što je Lukas znao bilo je da je „ideja vodilja Matičinih ljudi bila (…) ostvarenje hrvatskog nacionalizma, po kome Hrvati, kao i svaki drugi narod, imadu pravo, da se na svome poviestnom prostoru ujedine i postanu slobodni i nezavisni u svojoj vlastitoj državi.“

Zanimljivo je kako je Lukas u eri opće ustašizacije javnog života u NDH u drugoj polovici 1944. u predgovoru knjige Hrvatski narod i hrvatska državna misao datiranu s rujnom te godine zapisao da ga „u izticanju hrvatske individualnosti, i u posljednjem redu u težnji za slobodom i nezavisnosti, nije vodila mržnja spram Srba – jer sam se uviek veselio svakom napredku Srbije i ostvarenju njezinih opravdanih težnja.“ Također je istaknuo i da „je mržnja spram Srba bila meni uviek strana“, o čemu „svjedoči činjenica, da sam podržavao trajne družtvene veze sa Srbima, dapače više od jednog decenija gotovo dnevno drugovao s jednim profesorom Srbinom.“ U najmanju ruku pomalo neobične riječi za čovjeka koji je u „obrazloženju“ označen kao onaj koji je „podržavao ustaštvo i nacizam i njihove genocidne politike“.

Značajan dio „obrazloženja“ zauzima difamacija Lukasova rada koji je de facto sveden na to da je navodno od „kraja dvadesetih godina do smrti bio promotor ideologije „krvi i tla“, ekskluzivnog hrvatstva i rasne teorije. Svojim je javnim djelovanjem izravno pridonio stvaranju atmosfere progona u kojoj će genocid nad Srbima, Židovima i Romima u NDH uopće biti moguć, (…).“ I opet je riječ je neobrazloženom etiketiranju koje ne uzima u obzir ono što je Lukas stvarno napisao ili izgovorio. Piscu obrazloženja očito je već spomen pojmova „rasa“ ili „nacija“ dovoljan da bi ga difamirao, sudeći očito iz današnje perspektive i ne uzevši u obzir što su takvi pojmovi u doba kada ih je Lukas poput mnogih drugih tada koristio značili u konkretnom primjeru. Izjednačavanje korištenja toga pojma i nekih drugih pojmova koje je on tada u većoj ili manjoj mjeri koristio u svojim radovima s pojmovima poput nacizma vulgarno je i ahistorijsko pripisivanje današnjeg značenja pojmovima i mislima napisanima i izrečenima u posve drugom povijesnom razdoblju od sudionika koji jednostavno nisu mogli biti svjesni njihova današnjega značenja i konotacija. Dobar primjer za to je primjerice pojam ustaša, koji je još dugo u tridesetim godinama 20. stoljeća bio pojam koji je u generičkom smislu označavao ustanike i revolucionare. Danas je taj pojam izjednačen s pripadnošću međuratnoj Ustaškoj organizaciji i ratnom ustaškom pokretu, pa zbog toga primjerice i postoje prijepori oko potpore KPJ „ustaškom pokretu“ ličkih seljaka 1932, pri čemu su komunisti očito taj pojam koristili u generičkom smislu, a ne u smislu potpore tadašnjoj Ustaškoj organizaciji.

A što je Lukas konkretno mislio o pojmovima naroda i nacije i da ih nije temeljio na rasi pokazuju njegove riječi iz 1925. godine, kada je u radu Geografijska osnovica hrvatskoga naroda zapisao da je nacionalizam „psihično kulturna pojava“, a jezik, rasa i država „nisu ni jedan od njih isključiva značajka naroda“. Stipe Kljaić u spomenutoj knjizi na stranici 130. nadalje prenosi Lukasove riječi da su „‘značajke nacije kultura i njezine razvite psihične sile, osjećak i svijest.’ Kategorički tvrdi da narod nikako ne može biti isto što i rasa, ‘rase i narodi se razlikuju, što narodi nijesu prirodno naučne pojave, već psihično-kulturne kolektivnosti.’“

Treba navesti i razmišljanja Višeslava Aralice (na stranici 116. knjige), prema kojemu je u „Lukasa (…) čest eufemizam ‘etnobiološka komponenta’ kao tvorbeni činitelj nacije koji ga približava rasnoj teoriji. Naravno, niti tu, kao ni u njegovim mislima o fašizmu, Lukas nije izravan i nedvosmislen. Postoje u njegovu djelu mnogi pokazatelji koji ga svrstavaju u zastupnike rasne teorije, no postoje i važna mjesta na kojima se Lukas od rasne filozofije povijesti izričito ograđuje.“ Zanimljivo je da Aralica na istom mjestu upućuje na Goldsteinovu knjigu Židovi u Zagrebu 1918–1941, „gdje se u svojoj složenosti otkriva Lukasov odnos prema rasnoj teoriji“. Očito je da je u međuvremenu pisac „obrazloženja“ propustio pogledati tu Goldsteinovu knjigu, odnosno ono što je čak i Aralica nazvao složenošću prema rasnoj teoriji te je njegovu misao sveo na nacizam, „krv i tlo“.

Valja se osvrnuti i na primjedbu pisca obrazloženja kako je Lukas na zagrebačkom sveučilištu bio „jedini profesor koji će u svibnju 1941. podržati izbacivanje s posla matematičara, svoga kolege, Židova Vladimira Vranića.“ Preuzevši očito taj podatak iz knjige Višeslava Aralice, pisac „obrazloženja“ istodobno je istaknuo jedini činjenično potvrđen Lukasov grijeh. Pritom je očito ciljao na njegov odnos prema Židovima, iako Aralica nije naveo više podataka o tome slučaju. On istodobno na stranici 116. svoje knjige navodi da je u vrijeme kada je navodno tijekom tridesetih godina židovsko pitanje „u sklopu hrvatskog nacionalizma postajao jasno uobličen nizom antisemitskih stavova, u Lukasa, ali i uopće u Matičinim publikacijama takvi će antisemitski stavovi izostati.“ Aralica doduše upozorava na Lukasov tekst iz 1932. (objavljen ponovo 1944) u kojemu navodno „očito misli na Židove, stavljajući ih nasuprot ‘arijskih naroda’“, no ističe da se taj „stav“ ni po žestini ni po ponuđenome rješenju ne može karakterizirati kao antisemitski.“

Naposljetku treba navesti da spomenute optužbe iz „obrazloženja“ nisu i jedine, no opseg ovog članka ne dopušta daljnje pisanje o njima. Držim da je ono što je unaprijed izneseno posve dovoljno za spoznaju kako je „obrazloženje“ neutemeljen pamflet namijenjen ocrnjivanju Filipa Lukasa i kao intelektualca i znanstvenika, ali i kao predsjednika Matice hrvatske. Bojim se nažalost kako trenutak u gradu Zagrebu u kojemu je podnesen spomenuti prijedlog pogoduje brisanju Lukasova imena s popisa imena zagrebačkih ulica. Ukoliko se to dogodi na temelju takvog neutemeljenog „obrazloženja“, svakako bi trebalo razmisliti o donošenju zakona koji bi na osnovi stručnosti i kompetentnosti za vrednovanje pojedinih polja i osoba uredio pitanje izbora imena osoba i događaja za imena ulica te spriječio da se o tome raspravlja na temelju ostrašćenih politikantskih pamfleta.