Zvončar od kolijevke do groba

Kad zatrubi Antonjski rog 17. siječnja, pa sve do pokladnog utorka, šire područje Kvarnera utone u peto godišnje doba, vrijeme karnevala i pokladnih običaja. Maškare su duboko utkane u identitet Rijeke i riječkog prstena, gdje već desetljećima organizirano kreću u ophode Rukavački zvončari, Pehinarski feštari i gospoda, Halubajski zvončari, Zametski zvončari, Brgujski zvončari, Zvonećanski zvončari, Griški krabunosi, Grobnički dondolaši, Krasičarske maškare, Žejanski i brežanski zvončari, Munski zvončari, Zvončari Frlanije, Lako ćemo, Krimejski feštari, Mesopustari Kraljevice, a pojavljuju se nove ili se obnavljaju stare maškarane udruge. Njima se često pridružuju i pokladne zajednice iz Gorskog kotara (Crnoluški pesniki i Mesopusno društvo Pauše iz Delnica), Senjske maškare i istarske pokladne družine (Medulinske maškare, ovčari i mačkare Katuna Lindarskog, Maškare u Kašteliru i Labincima, maškare Rovinjskog sela, Buzetske maškare). Zapravo, popis je gotovo neiscrpan jer se i u najmanjim mjestima pojavljuju zvončarska udruženja.

Zaštita UNESCO-a

Možda su najzapaženiji upravo zvončari, a to je potvrđeno i upisom te tradicije na listu nematerijalne baštine UNESCO-a. Oni su nezaobilazni dio Riječkog karnevala, ali tek nakon što se deseci zvona čuju u Matujskoj zvončarskoj smotri ili okupljanjima na Halubju i Grobniku. Buka, ples, goleme životinjske maske, zvončari zaogrnuti ovčjim kožama, u rukama im sjekire i toljage, sve je to dio karnevalske baštine koja danima obilazi sela i mjesta riječkog zaleđa – i svakoga podsjeća da je zimi kraj i proljeće je pred vratima. U minulim vremenima karneval je upravo imao takav razlog: ritualni i stravični plesovi koji prizivaju bogove plodnosti, tjeraju zle duhove, štite stoku od uroka. Valja ipak naglasiti da se zvončari razlikuju od maškara upravo po razlogu postojanja – ne samo za zabavu, nego zbog vrlo duboke povezanosti sa zavičajem i vrlo usko definiranom lokalnom zajednicom.

Snimio Davor Puklavec / PIXSELL

Mnoge su i raznolike zvončarske skupine, a grubo se dijele na one u zapadnoj Kastavštini, koji nose kape s papirnatim ukrasima (krabujosnice) i ne skrivaju lice (vjerojatno zbog raznih zabrana talijanskih vlasti, osobito tijekom Drugoga svjetskog rata) i one u istočnoj Kastavštini i Grobinštini, koji imaju velike maske s rogovima. I jedni i drugi nose velika zvona na leđima i oko pasa (po običaju, tri velika zvona), zbijaju se u zvončarsko kolo i plešu pod zvižducima komandanta. Ne nedostaje jela i pića, a pojedine postaje na zvončarskim pohodima postale su legendarne. Neke skupine obilaze od vrata do vrata svoje mjesto, dok druge poduzimaju ophode u kojima posjećuju sva sela u okolici.

Među brojnijim zvončarskim skupinama su Halubajski zvončari, koji imaju više od tristo članova na području Kastva i Viškova. Slijede ih Zametski zvončari i Grobnički dondolaši. Zvončari su snažni, moćni, zdravi, ponos su obitelji, no suočavaju se i s nenadanim poteškoćama svojstvenim suvremenom dobu. Primjerice, postaje sve teže nabaviti dobru ovčju kožu koja nije gruba i koja odgovara modernim ekološkim uvjetima. Ponekad se postavlja pitanje uloge žena u zvončarskim skupinama s obzirom da je tradicionalno zabranjeno ženama nositi zvonca ili se prerušiti u zvončare. Doista, čak i ženske likove u nekim karnevalskim povorkama obnašaju isključivo muškarci. Ipak se običaji poštuju i baština se održava koliko je god bliže izvornosti.

Živa tradicija

Demografske promjene imat će utjecaja i na zvončare. Već sada zapaža se opadanje broja zvončara u nekim mjestima, što zbog smanjena interesa mladih, što zbog odlaska u veće gradske sredine ili izvan Hrvatske. Ipak, čini se da je zvončarska tradicija (barem zasad) dobro očuvana i prenošena novim generacijama u obitelji, koja ima veliku ulogu u tome hoće li se netko ostvariti kao zvončar i razviti ljubav prema običaju. Mlađi zvončari imaju jače izražen osjećaj važnosti i činjenice da su viđeni u društvu u kojemu žive, pa se vraćaju za vrijeme pusnih dana u svoje mjesto. Uloga starijih zvončara tu je presudna jer se samo slijedeći njihov primjer može pravilno tumačiti i odvijati tradicija, s obzirom da ne postoji nitko drugi koji bi mlađima prenio znanje i mot, pokret, ponašanje, povijesno iskustvo. Ipak, mlađi su ti koji će zasjati na ophodima i velikim povorkama, jer zvončar prije svega mora biti fizički sposoban.

Zvončarska izvornost ponekad je pod upitnikom, pa se postavlja i pitanje autorskih prava i autohtonosti zvončarske baštine, osobito kada je riječ o novim zvončarskim skupinama koje nemaju traga u prošlosti. Među mnogim zvončarima strast za tim običajem ne jenjava nakon pokladnog utorka, kada se spaljuje Pust, a zajednica utone u četrdesetodnevnu korizmu, koja je upravo nastupila. Oni ostaju zvončari 365 dana u godini, nastojeći izgraditi osebujan identitet i ponos, koji se odražava i u lokalnim govorima, koji se ponekad razlikuju od sela do sela (da ne govorimo o vlaško-rumunjskim govorima Muna i Žejana). Iako postoji nekoliko zavičajnih muzeja i zvončarskih zbirki na širem području Rijeke i riječkog prstena, zvončarsko nasljeđe nije muzejska baština koja se jedva održava na životu, već živa tradicija, što je i drugi naziv za nematerijalnu kulturnu baštinu i jedan od najvažnijih preduvjeta za ulazak na prestižnu UNESCO-ovu listu.