Ženska samosvijest

U moru konceptualnih albuma, ispunjenih pjesmama kroz koje se provlači ista tematska nit, uvijek se isticala posebna podvrsta: break up-albumi, nadahnuti traumatičnim raskidom romantične veze. Povijest je puna takvih ostvarenja, snimali su ih Dylan i Springsteen, Nick Cave i Marvin Gaye, Adele i Björk... čini se da popisu nema kraja.

I na domaćoj sceni katkada se pojave djela koja u bitnim dijelovima zvuče kao kreativna posljedica mučnih rastanaka. Među njima je drugi album mlade kantautorice Lu Jakelić, Šesto čulo (Croatia Records, 2022), koji sadrži naslove poput Blijediš, Dužna sam ti barem ovu pjesmu i Sjene: „Ponekad se vratim u naš stan / Kao slijepac zvukom još te osjećam / Oči se u mraku naviknu na sve / Al’ nisu još uspjele na / Naše proklete sjene.“

Izd. Croatia Records, Zagreb, 2022.

Album joj je osigurao dvostruku nominaciju za Porin, a nastao je u dva tjedna u ležernom ugođaju okolice Đurđevca, odakle autorica i sama potječe. Zvučna slika kombinacija je akustičnog popa, indie-folka i mainstream-rocka. Premda je (za svaki slučaj) ubačeno i nešto kompromitirajućih „estradnih“ elemenata, Šesto čulo u cjelini zvuči decentno i komunikativno pa je odmah po izlasku zasjeo na vrh najprodavanijih hrvatskih izdanja.

U velikom dijelu Lu Jakelić prototip je onoga što obuhvaća pojam kantautorstva u najčišćem obliku. Riječ je o (pod)žanru koji su ranih 1970-ih afirmirali James Taylor, Carole King, Neil Young i nezaobilazna Joni Mitchell – ukratko, autori koji sami pišu i izvode svoje pjesme uz oskudnu pratnju, najčešće u kombinaciji gitare ili klavira i povremene diskretne ritam-sekcije. Kantautori se nikad nisu ustezali od društvenih komentara, ali su svoje pjesme (prema definiciji iz studiozno napisane knjige The Cambridge Companion to The Singer-Songwriter) većinom „skladali iz ispovjedničke pozicije, razotkrivajući svoju intimu, unutarnja promišljanja i osobna previranja“.

Duh kantautorske poetike u našim uvjetima još održavaju vitalnim ženski izvođači. O Luciji Lu Jakelić (koju neki kritičari u preveliku zanosu uspoređuju s Carole King) trenutno se najviše govori, ali ona je tek najvidljiviji izdanak žilave i snažne scene. Orijentacijom na elitnu indie-rock-publiku i strano tržište, glazbenice s „engleskim“ pjesmama poput Bad Daughter (dvostruka ovogodišnja dobitnica nagrade Rock&Off) i Mary May – a njima valja pridružiti i muškog protagonista Ivana Grobenskog, koji je lani potpisao solidan album Apocalipstick – unaprijed su pristali na slabiji odjek kod šire publike. Zagrebačka kantautorica Miriiam, sklona Dylanu, Bowieju i Paulu Simonu, također pjeva na engleskom jeziku, ali njezin prvijenac Call Me Up (odnedavno i na vinilnom formatu) melodijskom ljepotom zaslužuje mnogo više od sužene popularnosti u indie-undergroundu.

Miriiam bi u ulozi najdarovitije nove nade mogla naslijediti Eliot Alma. Iza neobičnog pseudonima krije se Mimi Šerbedžija, kći poznatog oca, nomadska duša, kantautorica rođena u Londonu, ali s iskustvom nakupljenim i u Los Angelesu, Rijeci i u Liverpoolu, gdje je diplomirala na McCartneyjevu Institutu za scensku umjetnost. Premda se tek treba dugoročno dokazati, njezin nastupni EP Eliot Alma – zasad u digitalnom obliku, snimljen u Engleskoj u suradnji s kolegama s Akademije – svrstava je u red najperspektivnijih imena moderne hrvatske kantautorske scene.

Bez obzira na komercijalnu strategiju ili na odabrani jezik, svi kantautori, domaći ili strani, dijele jednu osobinu: introspekciju kao „sredstvo“ za riskantno poniranje u vlastitu nutrinu kako bi – sebi i publici – artikulirali sve što ih pokreće. „Ponekad mi se čini da nemam odgovora na to kakav je album. Za mene, to je osobna cjelina u koju stane život koji se događa putem“, pojašnjava Jakelićeva u nedavnom intervjuu, dodajući da njezine pjesme jednostavno govore o ljudskim odnosima, ljubavnim i svim drugim.

Kantautorski žanr kontinuirano se, dakako, oslanja na tradiciju dugu (više od) pola stoljeća, ali to ne umanjuje njegovu vrijednost. O tome dovoljno govori činjenica da je uz neznatne varijacije opstao toliko dugo. Njegovi izražajni alati ostaju isti – klavir, gitara, vokal, povremena ritam-sekcija – i potpuno su imuni na tehnologiju. Zapravo, u kontekstu suvremenoga popa kantautori su možda jedini preostali analogni otok u sve agresivnijem digitalnom moru. Njihova potraga za ljudskim u svakome od nas nemoguća je na bilo koji drugi način osim „organskog“. Zato su teme o rastanku tako omiljene kantautorskoj duši – vječne su i pogađaju sve naraštaje bez obzira na stupanj tehnološkog napretka.

I kao što (kako je netko primijetio) „ne morate biti iz elizabetanske Engleske da biste cijenili Shakespearea“, tako niste morali odrasti u posthipijevskoj Americi da biste spoznali emotivne dvojbe Joni Mitchell u pjesmi River iz 1971. Teško je opisati oduševljenje koje je tom skladbom (u posve neformalnu razgovoru) potpisniku ovih redaka jednom iskazala Nina Romić. Nakon dulje stanke upravo se oglasila singlom Jedini dom, refleksivnom baladom koja, kaže autorica, „govori o putovanju. Putovanju prema sebi.“ Pjesma najavljuje novi album Jezero, koji je pak „osobna priča o uronu ispod površine i pronalasku vlastitog svjetla.“ Teško je pronaći bolju definiciju ispovjedničkog, duboko osobnog karaktera kantautorskog pisma.

Zaokružujući trenutni presjek domaće ženske singer-songwriter-scene, bilo bi nepravedno ne spomenuti uspješan početak solo karijere bivše pjevačice Gustafa Barbare Munjas te izostaviti album Prvi koraci (Croatia Records, 2022) mostarsko-zagrebačke glazbenice Pave. Ako ništa, zbog iznimne skladbe Kraj mene, očito skrojene po uzoru na moderni country-soul-klasik Chrisa Stapletona Tennessee Whiskey. Pava ima dovoljno dara i sjajne uzore – zasad dovoljno kao dodatni argument o živosti poetike koja će, čini se, publiku i glazbenike jednakom snagom privlačiti i za pedeset godina.