Združenost sakralnog i svjetovnog

Na Dan sv. Lucije 13. prosinca prošle godine otvorena su vrata Klovićevih dvora, za po nekima, kontradiktornu sakupljačku cjelinu biskupa Đure Kokše, amblematična naslova Pečat vjere, trag umjetnosti. Biskup Kokša većim je dijelom života prošao kroz previranja totalitarnih sistema u kojima je živio (Molve, 1922–Zagreb, 1998). Trebalo je proći više od pola stoljeća (1978) da bismo na istom mjestu, nekad Muzejsko-galerijskom centru, mogli zaviriti u dio Zbirke koju je sakupila eksponirana osoba našega klera. Povod za izložbu bila je biskupova stota godišnjica rođenja. Svoju sakralnu karijeru započeo je filozofsko-teološkim studijem u Zagrebu te nastavio u Rimu na Gregoriani odredbom Alozija Stepinca. Radio je također kao pomoćni zagrebački biskup. Boravio je uglavnom u Rimu, s prekidima, od 1942. do 1980, kada ga je umirovio Ivan Pavao II. Vjerojatno je najvažnije njegovo višegodišnje obnašanje dužnosti rektora Zavoda svetog Jeronima u Rimu, kojem je upornošću i zalaganjem te osobnim značajem uspio nadjenuti nacionalno osviješteno nazivlje – Hrvatski zavod sv. Jeronima.

Pogled na postav s djelima sakralne tematike / Snimio Goran Vranić

Mnogo pitanja
i još više prijepora

Đuro Kokša bio je istaknuti teolog, pisac, kolekcionar, knjižničar i kao što je prigodom otvaranja izložbe naznačio pomoćni biskup Ivan Šaško, svojevrsni lučonoša jer se u biskupovu nastojanju uvelike isticala nit svjetlosti, svojevrsna nit vodilja, personifikacija djeteta Isusa na Bogorodičinim rukama. Već je u promotivnom materijalu izložbe, s pravom, posebno istaknuta vrlo uspjela kompozicija kasnobaroknog slikara G. A. Petrinija naslova Sveta obitelj s malim Ivanom Krstiteljem. Zanimljiv je to barokni sklop gdje nam od Majke Božje okrenute leđima, nonšalantno začešljane kose, teče svjetlosna nit provlačeći se njezinim rukama do naručja sv. Josipa, u kojem leži radosno djetešce Isus, kojega pak motri ozaren, nježnoputan dječak Ivan. Nadalje, u svojem pozdravnom govoru Šaško naznačuje kako je Zbirka usko povezana sa životom i cjelokupnim djelovanjem mons. Kokše, jer „govor istinske umjetnosti“, kaže Šaško, „govor je preobražajne snage koja živi od susreta svjetla i sjene.“ Jer doista bez svjetla ne možemo vidjeti, no tamo gdje ima svjetlosti ima i tame – svaka svjetlost ima svoju sjenu. Tu svagdanju mijenu na djelima Zbirke Kokša dobro nam predočavaju brojne slike sakralne tematike, posebno iz baroknog razdoblja, pa tako i djelo Poklonstvo kraljeva francuskog umjetnika Jeana Restouta, slikarevo jedino u našoj baštini. Kustosica izložbe Danijela Markotić podijelila je Zbirku u četiri cjeline: Djela starih majstora, talijanskih, francuskih, engleskih, nizozemskih slikarskih škola koje nam predočuju teme Novog zavjeta; Djela inozemnih umjetnika 20. stoljeća; Djela hrvatskih umjetnika 20. stoljeća; Djela hrvatskih umjetnika naivne umjetnosti. U cijelosti kako navode i tumače djela autorice Darija Alujević, Ana Biočić, Sanja Cvetnić i već navedena Danijela Markotić, Zbirka se ponajviše profilirala za biskupova/rektorova dugogodišnjeg bivanja u Italiji (1959–1980). Ta kolekcija, nastajući pola stoljeća, prolazila je kroz raznovrsna tumačenja, osporavanja, nerazumijevanja pa i tračeve našeg pučanstva, novinstva i vjernika, gdje se ponajviše istraživalo da li je u vlasništvu obitelji, da li Crkve, zašto se ne pokazuje javnosti, zašto napokon nema prostora u kojem bi bila trajno izložena. Bilo je mnogo pitanja i još više prijepora.

Danas pouzdano znamo da se Zbirka čuva u Zagrebačkoj nadbiskupiji, njome upravlja Ured za kulturna dobra, čiji je predstojnik mons. Vlado Mikšić. Od sveukupno sedamsto djela nastalih između 16. i 20. stoljeća koja čine Zbirku sada je izloženo dvjesto.

Zasigurno maksima Đure Kokše Deus et proximus est – Bog je u bližnjima – ponajbolje definira sakupljeno, posebice onaj prvo navedeni dio Zbirke – geslu se pridružuju brojna djela u kojima se lijepo reflektira navedena bližnjost, kako u već citiranu djelu, o tom fenomenu svjedoči i Guercinov Sv. Toma apostol, snažne karakterizacije lica talijanskog podneblja. Ostajući na istom tlu navodimo prelijepu Madonu iz razdoblja manirizma Bogorodica u molitvi Pompea Batonija, koja zrači posebnim kolorističko-svjetlosnim efektom, zatim djelo nizozemskog autora Bartolomeusa Sprangera Ecce homo, apartna chiaro-scura na Kristovu toraksu ili pak dva bakropisa uvijek intrigantna G. B. Piranesija.

Velika imena renesanse
i baroka

Kao vršilac dužnosti rektora Hrvatskog zavoda sv. Jeronima Kokša je prolazio i kroz vrlo teška razdoblja, posebno u vrijeme poraća kada je izbio svojevrsni skandal glede putovnica svećenika koji su bili vezani radom za Italiju, a srcem za domovinu. Vigilantibus iura – prepiska između klera i nekih svjetovnih osoba, objavljivana u Hrvatskoj reviji, dovela je do raskola, u odnosu Vinka Nikolića, glavnog urednika Revije i Joze Kljakovića, slikara i pisca, dok se pak sam rektor Zavoda nalazio u posebno neugodnoj poziciji kada su komunističke vlasti osporavale kleru posjedovanje putovnica. Bilo je to teško, traumatično razdoblje mučnih previranja i optužbi s raznih strana.

Pogled na postav s djelima svjetovnog karaktera

Đuro Kokša sveukupno je obnašao niz važnih funkcija i prije dolaska na mjesto rektora rimskog zavoda u Hrvatskoj biskupskoj konferenciji i Biskupskoj konferenciji Jugoslavije, također bio je član Braće Hrvatskog Zmaja zmajskog imena Zmaj od Krbuljina (brijeg u rodnim Molvama). Hrvatsku crkvenu povijest predavao je na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, obnašao je dužnost predstojnika za kulturu, umjetnost, arhive i knjižnice. Danas se njegova bogata knjižnica nalazi također u vlasništvu Zagrebačke nadbiskupije.

Kokšina obraćanja vjernicima sustavno su objavljivana u raznim nakladama: Hrvatska revija, L osservatore romano, Glas Koncila, Chiesa Sistina, Chroatica ecclesia i drugdje. U učestalim je govorima o hrvatskoj književnosti sustavno negodovao i upozoravao na nedostatnu nacionalnu osviještenost hrvatskih intelektualaca. Bio je aktivan u vrijeme Domovinskog rata zbrinjavajući pet tisuća Hrvata s Kosova u Voćinu i Dulovcu. Glede ostavštine Zbirke, koja se najvećim dijelom stvarala za vrijeme boravka i rada u Rimu, potrebno je navesti još slavnih imena iz renesansno-barokne povijesti umjetnosti koja je danas prezentiraju: A. Carraci, L. Giordano, J. Bassano. Izložena djela solidni su radovi velikana talijanske umjetnosti tog doba. Ovdje moramo navesti da se pokušava izjednačiti vrijednost ove Zbirke starih majstora s onom koja čini u Strossmayerovu ostavštinu. Nalazimo da to nije nužno pa ni ispravno, čak nam se ti pokušaji čine pomalo neukusnim, i držimo da su umjetnine sve do potresa 2020. izložene u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti ipak u cjelini većeg i značajnijeg opsega.

Zastupljenost djela akademskih umjetnika i naivne umjetnosti

Autorice izložbe pak podcrtavaju stanovitu jednaku zastupljenost djela akademskih umjetnika i djela naivne umjetnosti. Nama se pak čini pomalo dvojbenim, što Kokša kao rođeni Podravac nije sakupio vrednija, odnosno reprezentativnija djela naive. U tom segmentu izložbe izdvajamo rad Mirka Viriusa Prosjak u selu, djelo maleno dimenzijama ali doneseno posebnom poetikom koja odlikuje velikoga neškolovanog umjetnika malobrojna opusa i kratka života. Ovdje bi se također moglo pridružiti djelo manjih dimenzija Matije Skurjenija, nadrealnom poetičnošću, dok je primjerice ulje na staklu Ivana Lackovića Croate jedno od tipičnih lackovićevskih zimskih ugođaja. Ivan Rabuzin zastupljen je tek grafikama, dok su djela Ivana Večenaja iz kasnije faze stvaranja. Čini mi se da se rad Mije Kovačića Raspelo izdvaja tehnikom i sumarno donesenim likom Krista u blijedoplavičastoj gami. Svakako je tu i najvažniji kipar naive Petar Smajić predstavljen s nekoliko figura, no izdvajamo Ženu na magarcu, koja se ističe čistim naivitetom i dražesnom kompozicijom.

Od talijanske umjetnosti 20. stoljeća nalazimo niz zanimljivih djela: Mario Sironi, Alegorijska figura,  Rrnato Gutuso Ivan i Marija po Grünewaldu, Umberto Bocconi, Apstraktne forme a ističemo brončanu skulpturu Giacomo(a) Manzu(u) Kardinal, kojem se pridružuje bakropis istog autora i istog naslova. U tom odjeljku, kako ga nazivaju autorice, Djela inozemnih umjetnika, ističu se impozantna skulptura u bronci Ernsta Barlacha Švapski Bog Otac i sugestivno Rottluffovo djelo snažne geste, također u bronci.

Djela istaknutih hrvatskih umjetnika

Umjetnost 20. stoljeća u Hrvatskoj prezentira niz važnih imena domaće povijesti umjetnosti, od tipičnoga Medovićeva pejzaža lavandinih tonova, ističemo portret dame istog autora naslova Olga Modec, bukovčevskog nježnog kolorita, posebice u dijelovima puti ove zanimljive žene. Mirko Rački predstavljen je trima radovima, od kojih ističemo Udvaranje, tamne game, gdje se susreću žena i zakrabuljeni muškarac na stubištu s balustradom. Kuća u Pokuplju Zlatka Šulentića ističe se snažnom gestom i ugaslom gamom. Lijep je rad Frane Šimunovića, tankoćutna naslova Sputana prut, u kojem nalazimo sve tipičnosti tog autora dalmatinskog zavičaja. Izdvajamo pak reljef Ivana Meštrovića Djevojka i starac, s dvama likovima koji na dojmljiv način isprepleću ruke na omanjoj površini bronce uokvirene odebljim drvenim obrubom. Suptilan je kip Marina Studina Flautistica elegantno postavljenog lica mlađe žene i tek samo naznačena glazbala, dok se kiparski rad Ivana Sabolića Dvije žene s koritom ističe po apstrahiranosti detalja, uspješno donesenih obličja žena kao i korita na njihovim glavama. Tu su još brojna djela drugih autora: Joze Kljakovića (dva motiva s mora), Gabrijela Jurkića (slikoviti bosanskohercegovački pejzaž), Dulčića (Sv. Juraj na konju), Raspeće Mire Vuce odlikuje posebnost kompozicije koju čini samo lik raspetog u poliesteru.

Zbirka je otvorena za javnost u najljepše, predbožićno vrijeme, (otvorenje je bilo 13. prosinca, dan kad se sije pšenica) u to lijepo doba Došašća, o stogodišnjici rođenja za nacionalnu  baštinu značajne osobe – svećenika, teologa, biskupa, rektora, ljubitelja knjiga, pisca, a ovdje kolekcionara umjetnina s potpisom, gdje se sakralne i svjetovne teme nižu u zajednici lijepih umjetnosti.