Zajedništvo Matičinih matica

Sto osamdeset i jedno ljeto prošlo je otkako je 10. veljače 1842. udaren temelj Matici hrvatskoj – najdugovječnijoj kulturnoj instituciji naše zemlje i naroda. S tim je povodom, u dvorištu Palače Matice hrvatske, otkrivena i bista grofa Janka Draškovića, osnivača i prvog predsjednika toga književnog i kulturnog društva, koju je izradio akademski kipar Stipe Sikirica. O prvom predsjedniku govorio je današnji predsjednik MH Miro Gavran.

Pet Matičinih predsjednika: Stjepan Damjanović, Stipe Botica, Igor Zidić, Josip Bratulić i Miro Gavran / Snimio MIRKO CVJETKO

„Draškovićeva Disertacija, tiskana daleke 1832. godine u Karlovcu na hrvatskoj štokavštini, po mišljenju mnogih povjesničara najvažniji je spis ilirskog pokreta i prvi politički spis Hrvata na narodnom jeziku u tom razdoblju. U Disertaciji je Drašković iznio jasan politički i gospodarski program hrvatskoga narodnog preporoda, a 14. srpnja 1838. počela je djelovati Čitaonica ilirska, koja je postala sjedište književnog i političkog života iliraca. Upravo je Janko Drašković čitaonici darovao svoju bogatu književnu zbirku i bio njezin najvažniji materijalni podupiratelj. Iz Čitaonice ilirske izniknuli su Narodni muzej, Gospodarsko društvo, Narodno kazalište i opera, Akademija znanosti i umjetnosti te ono što je za nas najvažnije – 10. i 11. veljače 1842, prigodom zasjedanja osme glavne skupštine društva Čitaonice, na prijedlog grofa Janka Draškovića osnovana je Matica ilirska, današnja Matica hrvatska, čijim je prvim predsjednikom on postao“, rekao je predsjednik Matice hrvatske Miro Gavran, dodavši da grof Drašković nije zaboravljen.

Gavran: Drašković je upalio naš nacionalni plamen, a danas bi nas potaknuo na reforme

„On je upalio hrvatski nacionalni plamen na kojem su se generacije Hrvata sve do danas grijale i nadahnjivale. Da je danas među nama, vjerujem da bi nam grof Janko Drašković poručio da je za naš identitet i našu opstojnost od presudne važnosti naša kultura i naše gospodarstvo, naša znanost i naša prosvjeta, ali i razborito promišljanje političkog djelovanja, koje mora uvažiti postojeće okolnosti, ali ih mora nastojati i izmijeniti, ni na trenutak ne gubeći iz vida dobrobit cjelokupnoga hrvatskog naroda. Vjerojatno bi nas potaknuo na hrabrije reforme i podučio nas kako da, čuvajući tradiciju, iskoraknemo na pravi način prema budućnosti“, rekao je Gavran.

Grof Drašković bio je dobrotvor, a i izradu njegova poprsja financirali su isto tako dobrotvori – Branko Roglić, Ilija Tokić, Ivo Delonga, Sveučilište u Zagrebu te Ivica Jakić. Idejni su začetnici podizanja poprsja akademik Anđelko Akrap, član Glavnog odbora Matice hrvatske, i profesor emeritus Stipe Botica, bivši predsjednik Matice hrvatske. Spomenuti je dvojac na poziv predsjednika Gavrana otkrio poprsje prvoga predsjednika Matice hrvatske Janka Draškovića (1770–1856).

Svečano je obilježavanje potom nastavljeno predstavljanjem knjige bivšega Matičina predsjednika Igora Zidića Jesmo li živi? Polemike, rasprave, govori, 1967–2014. O knjizi su govorili akademik Stjepan Damjanović, sociolog Ivan Rogić Nehajev, glavni urednik Matičina nakladništva Luka Šeput i sam autor Igor Zidić, koji je, kao i Matica, rođen 10. veljače. Obilježavanju Dana MH ove godine prisustvovalo je svih pet živućih Matičinih predsjednika: aktualni Miro Gavran te Stipe Botica, Stjepan Damjanović, Igor Zidić i Josip Bratulić.

U dvorištu Matice hrvatske svečano je otkriveno poprsje prvoga predsjednika MH grofa Janka Draškovića / Snimio DANIJEL HRGIČ

Igor Zidić – sudionik ključnih hrvatskih promjena

Luka Šeput rekao je da je Zidić, ugledni povjesničar umjetnosti i književnik, bio i čelnik središnjih nacionalnih kulturnih ustanova – Matice hrvatske i Moderne galerije. Kao urednik društvenih, likovnih i književnih časopisa – Hrvatskoga tjednika, Života umjetnosti, Kola, Zidić je vrlo često pisao i govorio o ključnim društvenim i kulturnopolitičkim pitanjima našega vremena, rekao je Šeput, dok Rogić Nehajev ističe da su Zidićeve rasprave i članci često imali polemički naboj, bilo da su se tematski bavili suvremenom hrvatskom umjetnošću, bilo nacionalnim pitanjima za vrijeme Hrvatskoga proljeća, bilo problemima i krizama što su se pojavili nakon formiranja samostalne države.

Proslava Matičina rođendana okupila je brojne članove i dužnosnike MH te uvažene goste / Snimio Marko Lukunić / PIXSELL

Akademik Damjanović potvrdio je da je, u Zidićevim društvenim i kulturnopolitičkim esejima, vidljiva njegova kunsthistoričarska erudicija te zavidno stilističko i retoričko umijeće. ,,U njima se Zidić predstavlja kao pisac ključnih zbivanja hrvatske povijesti druge polovice 20. stoljeća, a njegovi su eseji dani iz vizure jednog od najaktivnijih i najagilnijih protagonista suvremene hrvatske kulture“, zaključio je Damjanović. Slavljenik Zidić, koji je pozdravljen višeminutnim aplaudiranjem, obratio se okupljenima.

„Pedeset godina u Matici i trideset i nekoliko izvan nje dovelo je do pitanja Jesmo li živi? A što je to pitanje u odnosu na ono Jesmo li bili? Bili su tu i Etruščani pa ih više nema. Bili su i Iliri. Mi smo, možda, još manji narod, a opstali smo dugo i duže od nekih brojnijih i jačih naroda. Kada se pitam kako je to bilo moguće, onda se uvijek vratim na ono da smo imali neki gen borca, da smo imali gen da se ne volimo predavati, i kad sve izgleda izgubljeno. To je isti onaj gen koji nas danas sili da bodrimo Ukrajinu, odnosno one koji imaju srca pa makar i malo tehnike nedostajalo. To je i naša sudbina. Pogriješit ćemo budemo li zaboravljali sebe u drugima i ne budemo li reagirali i budemo li otkazivali pomoć Ukrajini. Kako ćemo sutra pogledati u lice tim istim ljudima koji su nama pomagali kada nam je to bilo potrebno? Ta, neka moralna odgovornost, nešto je od čega ne mogu odstupiti, premda znam da nije moderno, ali vrijedi se za to boriti. Uvijek će doći neka nepredviđena nagrada za to, a naša nagrada je golema, iako zapravo izgleda skromna – mi jesmo i postojani smo. To je golemo pravo u svijetu u kojem postoje veliki medvjedi koji nastoje pojesti onog malog ili manjeg.“

Zidić: Jesmo li živi pitanje je koje si moramo stalno ponavljati

Jesmo li živi? To je pitanje koje postavljam sebi i svakome od vas. Moramo ga stalno ponavljati, dodao je Zidić i naglasio: „Orao maše velikim krilima, a kolibrić malim, ali i kolibrić ostaje u zraku. Treba od tog nešto naučiti i pomiriti se s tim. Biti malen ne znači biti beznačajan. Mi smo svoju značajnost pokazivali na mnogo načina. Ne obiljem likova, nego obiljem načina. Funkcija svakog živog bića jest opstanak, a mora se opstati časno i dostojno. To je težak posao, ali vrijedi ga obavljati. Za kraj, zašto ne bih napravio ono što su napravili i svi prije mene – citirao Zidića? ‘Ne mogu vjerovati da mi je cijeli radni vijek protekao što na istočnoj, što na zapadnoj strani Zrinjevca – najdirljivijeg, najsadržajnijeg urbanog parka ovih prostora Lijepe Naše. Čime sam to zaslužio? Ni sa čim, kažem samome sebi. Jednostavno, imao sam sreće.’“

U sklopu obilježavanja Dana MH HRT je prikazao i dvadesetominutni dokumentarni film redatelja Leona Rizmaula nastao pro­šle godine o 180 godina od utemeljenja MH, dok je od 9. do 15. veljače na Trgu Josipa Jurja Strossmayera bila postavljena izložba Hrvatskoga povijesnog muzeja i Matice hrvatske 18 ti je desetljeća tek autora Josipa Brlekovića, Petre Braun i Ane Filep.

U glazbenom dijelu programa nastupila je pijanistica Eva Goreta.