Zagorka nam i danas ima što reći

Marija Jurić Zagorka nedvojbeno je radom na različitim društvenim područjima zaslužila da joj se posveti više od nekoliko redaka u povijesti hrvatske književnosti, premda to nije doživjela. Uz Ivu Hergešića, koji je napisao predgovor Gričkoj vještici 1963, autoričinim se životom i radom podrobnije bavio Stanko Lasić, objavivši 1986. knjigu Književni počeci Marije Jurić Zagorke (1873–1957). Uvod u monografiju. Centar za ženske studije 2007. pokrenuo je kulturno-znanstvenu manifestaciju Dani Marije Jurić Zagorke, a 2009. za posjetitelje je otvorio Zagorkin Memorijalni stan u Zagrebu na Dolcu 8. Rezultat je više znanstvenih radova objavljenih o spisateljičinu djelokrugu. Kazališni interes za Mariju Jurić dokazala je 2011. i predstava Ivice Boban Zagorka u zagrebačkom HNK-u, u kojemu je praizveden najveći broj Zagorkinih djela. Osim romansijerskog i novinarskog rada, Zagorka se posvećivala i dramskom pisanju, a to je područje njezina rada, uz iznimku napora Maje Hribar Ožegović u analizi Zagorkinih jednočinki, do sada manje istraženo.

Prizor iz predstave Zagorka Ivice Boban u zagrebačkom HNK-u 2011. / Snimio Sanjin Strukić / Pixsell

Razlog tomu je vjerojatno što od danas poznatih Zagorkinih napisanih i izvođenih dramskih djela nijedno nije tiskano sve do 1973, punih stotinu godina nakon njezina rođenja i šesnaest godina nakon smrti, kad je Nikola Batušić objavio Jalnuševčane u knjizi Pučki igrokazi XIX. stoljeća u ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti.

Na udaru kritike

Dramski opus Marije Jurić Zagorke kronološki pripada u 20. stoljeće, ali stilski je nedjeljiv dio hrvatskih dramskih djela nastalih potkraj 19. stoljeća. Na pregledanim rukopisima uočavaju se različite žanrovske odrednice koje je Marija Jurić upisivala pod naslove svojih djela pa se tako može naići na „glume“, „vesele igre“, „šale“, „lakrdije“, „pučke drame“ i „historijske drame“. Zagorkin dramski opus mnogim obilježjima nastavlja tradiciju austrijsko-bečkoga kazališnog i dramskog života koji je odlikovalo pučko kazalište u kojemu su se izvodili pučki komadi, o čemu je iscrpno pisao Marijan Bobinac.

Dok su se, primjerice u Beču, pučki komadi izvodili u prigradskim kazalištima, u Zagrebu su u istoj zgradi izvođeni stilski oprečni komadi. Kad je riječ o pučkom komadu, nerijetko se kao prvo obilježje, s obzirom na estetska mjerila, spominje njegova pripadnost niskom stilu pa su se na Zagorku nerijetko obrušavali kritičari predbacujući autorici i kazališnoj upravi nedostatak ukusa. Vladimir Lunaček posebno se oštro izjasnio o provincijalnosti Gričke vještice i odlukama kazališne uprave: „Dok se ‘Grička vještica’ čita od Selske ceste do Laščine, od Mikulića do Resnika, dotle ona ni sa umjetnošću ni sa književnošću ni sa kulturom u užem smislu nema nikakvih dodirnih točaka. No posve je nešto drugo, kad se ona iznosi na pozornicu. Kazališna uprava i Laščina jednog su onda ukusa.“ Među osobama od ugleda bilo je i ljudi koji su podupirali i promicali Mariju Jurić, primjerice biskup đakovački J. J. Strossmayer, koji se pobrinuo da Zagorka uđe u uredništvo Obzora, te Stjepan Radić i Fran Supilo, a uživala je i naklonost češkoga političara T. G. Masaryka.

Plakat najizvođenijega Zagorkina teksta Jalnuševčani / Izvor: Digitalni repozitorij HAZU

Pučki teatar

Osnovna obilježja pučkoga komada, kako ih navodi Bobinac, bila bi lokalna mjesta radnje, likovi iz nižih društvenih slojeva, dijalektalni i kolokvijalni jezik te određeni politički i didaktički ciljevi. Nikola Batušić govori o pučkom kazalištu kao o „amalgamu pisca, sredine i gledaoca“ koji je Zagorka tako spretno i zabavno ovjeravala „tipološkim značajkama svojih osoba“. Marija Jurić u tom je smislu pučka dramatičarka, no uvijek valja imati na umu da svaki od njezinih komada svoje dramaturško težište ostvaruje na nekom od obilježja, a Jalnuševčani su najbliži paradigmi pučkog komada.

Novi roman „gluma“ je u jednom činu, tekst je nažalost izgubljen, ali poznato je da je praizveden 8. siječnja 1901, isti dan kad i druga gluma, Što žena umije, koja bi se mogla odrediti kao društvena komedija iz građanskog sloja. Pučkom komadu približava je poučnost o načinu održanja braka ženskom lukavošću, kao i likovi iz srednjega građanskog sloja. Dvije godine poslije, 19. veljače 1903, svoju praizvedbu na sceni doživljavaju čak tri djela, U lovu, vesela igra u 2 čina, Nesretna Ilica, vesela igra u 1 činu te Ustrijelit će se, šala u 1 činu. U drugom navedenom djelu ponovno je riječ o braku, i radnja se ponovno odvija u građanskom sloju društva, a muževo nepovjerenje, uzrokovano pakošću druge žene, supruga pretvara lukavošću u povjerenje. Zrcalna slika događa se u trećem komadu praizvedenu istog dana, a riječ je o hirovitoj supruzi koja prijeti da će se ubiti jer joj muž ne dopušta put u Opatiju. Sličnom temom autorica se pozabavila i poslije napisavši Intermezzo, komediju u 1 činu, praizvedenu 16. siječnja 1908, gdje okosnicu stvara ponovno ženska lukavost koja muža sprečava da počini preljub. Svi ti komadi odlikuju se salonskom uglađenošću i strateškom raspoređenošću likova u dva tabora koja se sukobljavaju na razini dramske situacije.

Radništvo i socijalni problemi

U tom nizu didaktičnih i sentimentalno-satiričnih komada ističe se dramolet u 1 činu, Filip Košenski – praizveden 19. ožujka 1904. – u kojemu se Marija Jurić okreće problematici radništva i njihovim socijalnim problemima. U tom se dramoletu autorica ne libi iznijeti u javnost problem izrabljivanja radnika i njihova zavisnoga socijalnog položaja. Atribut pučkoga u podnaslovu sadrži Evica Gubčeva, pučka drama u 5 činova praizvedena 18. ožujka 1905. Riječ je o Seljačkoj buni i Evici, Gupčevoj djevojci koja se pokazuje iznimno hrabrom, odlučnom i pametnom ženom koja je sačuvala ženstvenost i odana je zaručniku, ali tragično skončava život, radije od vlastite nego od neprijateljske ruke, tako da Evica poprima karakteristike prave tragične heroine. U tom je tekstu Zagorka dala maha mašti i stilski je ostala vjerna sentimentalnom pristupu u gradnji likova, znatno intervenirajući u stvarni historijski tijek zbivanja u doba seljačkog ustanka. Uočljive su aluzije na suvremenost i kritika mađarske hegemonije. Marija Jurić spretno se poslužila povijesnim događajem oko kojega je satkala novu priču stavivši u središte jaki ženski lik. Nakon godinu i pol, 10. studenoga 1906, praizveden je Petrica Kerempuh, lakrdija s pjevanjem u 5 slika, a autorstvo dijele Marija Jurić i Slavko Amadej Vodvarška. Na sceni se pojavio poznati kajkavski komedijaš koji se narugao suvremenicima, društvu i političkoj uskogrudnosti.

Premda je Petrica doživio razmjerno velik uspjeh, nakon Evice Gubčeve Zagorka se okrenula povijesnim zbivanjima i dramatizacijama romana pa je tako 28. lipnja 1914. svjetlo zagrebačke pozornice ugledala i Kletva, drama u 5 činova napisana prema romanu Augusta Šenoe i Josipa Eugena Tomića, a za njom su u zagrebačkom HNK-u slijedile praizvedbe dramatizacija popularnih autoričinih romana: Grička vještica, dramski prikaz u 5 slika (18. lipnja 1916), Kći Lotrščaka, historička drama u 5 slika (27. svibnja 1931), Suparnica Marije Terezije, gluma u 6 slika (1. svibnja 1932) te Gordana, historijska drama u 4 čina (29. travnja 1940). U Varaždinu su početkom dvadesetih godina 20. stoljeća uprizoreni Republikanci, a u Osijeku su 18. prosinca 1937. praizvedeni Izdajnici.

Jalnuševčani – najpoznatiji Zagorkin dramski tekst

U Zagorkinu dramskom opusu posebno mjesto zauzimaju Jalnuševčani, lakrdija u 3 čina, komad koji prema datumu praizvedbe, prvom danu srpnja 1917, kronološki samo jednu godinu slijedi Gričku vješticu, a punih četrnaest godina prethodi komadu Kći Lotrščaka. Jalnuševčani su najbliži pučkom komadu, a u tom je tekstu Marija Jurić najdublje zašla u područje društvene i socijalne satire rugajući se častohlepnim skorojevićima – a zapravo hrvatskim „jalnušima“ – kojima je bilo prenapučeno hrvatsko društvo u suton Prvoga svjetskog rata. Gradić Jalnuševac već imenom anticipira i duhovnu klimu koja u njemu vlada: zagrižljivost, častohleplje, umišljenost i niz drugih obilježja koja spretnim i priglupim malograđanima daje neodoljivu mogućnost da budu velike žabe iz jednostavnog razloga što je bara mala. Zagorka se koristi svojim omiljenim sredstvom – intrigom i ispremiješanim ljubavničkim odnosima sa svim pripadnim tajnama. U središtu je slobodoumna i vrijedna poštarica Višnja Oblaković, suprotstavljena galeriji zavidnika. Osim nje, pozitivno je konotiran i učitelj Sirotanović, ali on je prikazan kao idealist koji svoje kvalitete pokazuje samo uz Višnjinu pomoć.

Jalnuševčani su na hrvatskim pozornicama najizvođeniji Zagorkin dramski komad. U Repertoaru hrvatskih kazališta 1840–1860–1980. na popisu se pojavljuju sedam puta (za razliku od Gričke vještice postavljane pet puta i ostalih dramskih tekstova koji su postavljani pretežito samo jedanput). Hrvatski kazališni umjetnici s kraja osamdesetih i u devedesetim godinama dokazali su da Marija Jurić Zagorka i pučki komadi zaslužuju mjesto u kazalištu. Glumačka družina Histrion, koja njeguje tradiciju pučkog kazališta, na scenu je postavila pet Zagorkinih djela: četiri dramatizacije romana i Jalnuševčane. Niz je započeo Gričkom vješticom (1987. i 1994), a nastavila ga je dramatizacija Kći Lotrščaka (1990), zatim je na redu bio Vitez slavonske ravni (1992.) pa Jalnuševčani (1995) te Tajna krvavog mosta (1998), a to je nastavljeno sve do suvremenosti (posljednja Grička vještica 2018). Tek je u histrionskim predstavama, uz blagonaklonu kazališnu kritiku, Zagorkin književni rad doživio pravi procvat na hrvatskoj pozornici, a histrioni su zaslužni i za postavljanje spomenika Zagorki u zagrebačkoj Tkalčićevoj ulici, djelo kipara Stjepana Gračana. Obrati li se pozornost na godine premijera i naslove komada, a predstave Histriona nastaju u vrijeme najvećih previranja uoči hrvatskoga državnog osamostaljenja, u vrijeme rata i poraća, kad se provincijalizam na društvenoj i političkoj razini jako isticao, a socijalne su razlike bujale, bit će jasno da nam Zagorka i danas ima što reći, ali ne kao cinik, već kao hrabra i pametna žena koja Hrvatsku nosi u srcu.