Voli te paun iz Amarcorda

***

Na prozoru čujem otkucaje male bubamare.

Ljubav moja koju sam sazdala od biserne kiše leži u grobu iz kojeg niču

makovi, paradajzi, suncokreti.

Danas su sve biljke na tvome grobu bile pune inja.

Nosila sam holter i srce mi je kucalo kao da nije moje, ali djeca pored tvog groba igrala su na pikule, pušila i jela smoki.

Pala je kiša s olujnim vjetrom.

Nikla je magnolija velika i nezaboravna oko tvojih pluća.

Došao je Chagall.

Gatala sam mu iz dlana.

Skinula sam se gola i valjala se u cvijeću tvog počinka.

***

U supermarketu kupujem pidžamu kao pas, kao lane, kao paradajz,

 kao mula koja sada pleše nebom.

Recite mi što je noć, što je nebo?

Bosonoga Sendi skuplja kamenčiće na plaži.

Žuta, crna, vrela, crvena.

Ej, sunce! Bit ću ti ogledalo! Tamno, prozirno, skromno.

Bit ću ti veliki cvijet na reveru, pustinja, ikona, pas tragač, voda, vila, oblak, dijete, konjak.

Odlazim!

Ja nemam ideju, ali imam veselje poput ringišpila što se okreće.

Zbog jedne moje ljubavi htjela sam imati pješčani sat od sto godina,

nisam spavala šest dana.

Onda sam upoznala vranu koja mi je živjela na ramenu.

***

Slažem puzzle na kojima su pijanci, prostitutke,vagabundi i labudovi.

Čujem kliktanje djece i škripu starog ormara.

Ližem marku za pismo s praznim listom papira

na kojem je otisak od moga ruža.

Letim nebom, zapinjem o semafore, dimnjake i dunje.

Ustima od mramora ljubiš moje srce

zamrznuto u snijegu i ledu.

Ležim rasuta između neba i mora.

Plačem, vičem, trčim, žvačem stari bombon,

Peglam veš, jašem konja.

Uzimam metlu i skupljam samu sebe.

***

Tvoje oči su duga

i špekule.

Tvoja hrana je nikotin, dim i nebo.

Mirišeš na usahle ljiljane.

Piješ pivo s momcima i igraš rulet. Nikad nisi pogodila niti jedan broj, a intuicija ti se klanja na balkonu na kojem rano ujutro hraniš vrapce.

 Ti si zelena, ti si bijela, ti si dvotočka u svemiru.

Sama, zatvorena, vesela, tužna, prelaziš preko krovova razapeta na jarbolu.

Biser i pupoljak.

Dolaziš u nevrijeme, kasniš u podne.

Jedeš sardine, proučavaš note.

Malena, malena, koja često sumnjaš u život, bacaš kamenčiće u more.

Prosijedu kosu puštaš da ti raste, donosiš pisma i spokoj ljudima nemirna srca.

Igraš se monopolijem, kartama, šahom i tuširaš se dva sata i stvaraš poplavu.

Misli i osjećanja kao da si mjesec.

O luno, luno... čuvaj svoje beznadno kraljevstvo!

Paun iz Amarcorda te voli!

Bez kemijske

Kada bih zbog tebe pisala pjesme, zbor Crvene armije bi zašutio.

Kad bih zbog tebe navukla kapu za skrivače, dala bih ti poljubac u nos i u usne od krokodila.

Kad... kad...

Ne marim za autima, ni za prikolicama.

Hoću da plutamo u avionu,

da slijećemo na našu zemlju među makove, s čajem od đumbira, s leptirovim krilima.

Kako ne shvaćaš?

Idemo na Bali,

volimo Majakovskog,

volimo bambus,

 volimo oblake,

 volimo magle u brodolomu!

***

Moj tata se prosvijetlio usred lifta

i sjeo ispod kestena.

Vrapci su na njegovim čakrama savijali gnijezda,

a ribe su se mrijestile oko njegovih stopala.

Vojni orkestar svirao je nemilice. Mala djevojčica

čupala mu je obrve i piškila pored njega.

Ljudi su se kladili koliko dugo će bit nepomičan.

Na glavi mu je narasla mahovina, a djeca su ga skinula do gola,

doktori su mu opipavali puls i srce.

Jeo je zvijezde i zoru.

Učenici su po njemu pisali imenice, krave su pored njega levitirale. Turisti su mu bacali koje kakve stvari.

Jednog je jutra skočio u more.

Košute su pjevale, bijeli oblaci su se valjali po zemlji, niklo je

nekoliko tisuća vrsta voća, a u daljini na horizontu

tromjesečna beba svirala je violinu.

***

Vita je napisala prijavu i izgubila je

u poljupcu koji je rasvijetlio noć, oborio nekoliko stabala,

promijenio vodostaj rijeke, pospješio natalitet

i pronašao put izgubljenoj rodi, svirka orkestra razbila

je salu. Padalo je povrće s neba.

Botticelli je naslikao novu sliku. Udovice su napravile trajnu,

krijesnice su se kupale u Dunavu.

Nomadi su pronašli tisuće dukata.

Tutankhamon je poludio i njegov je pljesak odjekivao danima.

Usahnule masline dale su ploda za pola vijeka. Liz Taylor se sretno zaljubila, golubovi su pjevali šlagere na San Marcu, Ivica i Marica odletjeli su u Padovu.

Bomba je usmrtila djevojčicu,

Profesorica je spužvom obrisala pjesmu.

Mrtva

Žuti leptiri te nose preko rijeke

zlokobna pjesma pastira

splavar te ne bi odnio

noć je obavila tvoje tijelo

tijelo koje je nekoć pjevalo, plesalo, zvonilo, plakalo i disalo

 prpošno primalo muškarce u krevet s medvjeđim uzorkom na poplunu za zveket novaca

širila si smijeh od kojeg si bila ovjenčana grlicama, crvendaćima i oblacima

kristalna pjesma vrabaca

muk

sad barke prolaze ne
osvrćući se

zlatna ti je kosa kao sarkofag, a pelud se topi po tvojim mekim grudima

svijetloplave ribe okruniše ti glavu, kao da si vitraj

s druge strane rijeke dječačić u šilt-kapi ti maše

***

I sve dok pišem pjesme u ovom ponoru laži i beznađu svakog slova, ja snivam samo jedan stih koji leti zrakom, razbuđuje usnule ptice, vraća sjaj zvijezdama i svira neku melodiju iz davnina po strunama srca i toreadorskim igrama.

Lili

Nije kriv ni Majakovski, ni pruge na pidžami, ni sedam patuljaka.

Sve je ostalo nevidljivo zajedno s posjećenim drvećem.

Te tvoje plutajuće slobodne aktivnosti i srdele koje vonjaju na

moju pokojnu baku. I to smeće na Jakuševcu

gdje svakih pet godina luduje trešnja.

Nema te kadulje koja može isprati dolazak poljupca

palog anđela.

Reci mi, reci mi, Lili, hoćeš li sa mnom pod vlak da se

skrasimo nakon Mezopotamije?

Naš dom traje gomilu stoljeća, snoviđenja, tremora, suicida,

proljeća tenora, očevidaca, hapšenja.

Lili, jedan osmijeh tvog djeteta u igri košarke!

Šarolika ptico lelujavih nebeskih krila,

pošalji jednog dana to pismo.

Ja ću ležati negdje blizu tamo gdje sam zamislila

da sam rođena.

Češljugari spavaju, zvijezde se sa broda nemilice

iskrcavaju.

Lili, ti si bila kraljica Olimpijskih igara.

Kugla u tvojoj utrobi, noću dok te sanjam,

porađa svemir.

***

Imaš vrat od baršuna i tramvajsku kartu do svratišta.

Povedi me na polja gdje se djeca smiju,

gdje dimnjačari plešu, a ciganke igraju balet.

Povedi me sa sobom kad se pojavi duga, kozice mala s neškolovanim sopran glasom.

Povedi me da zajedno jedemo šećernu vunu, da mi se smiješ u njedra.

Povedi me helikopterom da gledamo kako se rijeka ulijeva u more.

Povedi me kamo hoćeš.

Mogu ti biti malena da me nosiš u tobolcu kao klokanica.

Prestani žaliti školjke, ribe i žabe.

Sagradi krletku za moje srce, pjevat ću ti kad ti bude milo.

Usvoji me. Bit ću tvoje dijete. Bit ću ti mama i tata.

Kozice plava, Chagallova sliko, stavit ću tvoj okvir na jastuk.

Dabrovo krzno

Imam prijatelja za vožnju tramvajem i prijateljicu za gubljenje naušnica,

jednu za pravljenje kartonskih piramida i planiranje budućnosti, i njih četvero,

petnaestero i sedmero koji su me naučili da između vrtića i sanatorija nema razlike.

Imam prijatelja s tetovažom ulične zebre i još jednog koji ne zna da je lopta u mom trbuhu njegovo olimpijsko zlato i fazana Grgu koji me uspavljuje kad me hvata tjeskoba

 i tik-tak bombone kad obolim na srce.

Imam i nekoliko tona grobnica za svaku vrstu pogibelji

 i nekoliko tisuća meridijana za svaku vrstu raspoloženja.

Imam negdje beskonačan broj kopija mene.

Čak dijelova kopija u jelovniku Blaisa Cendrarsa.

Imam i kopija umnoženih kopija u tisku,

u polomljenim rečenicama,

u nabrojanim molitvenim krunicama

i obaveznim sistematskim pregledima.

Imam nekoliko fotokopija.

I kopiju svih tih fotokopija.

I jedanaest prijatelja na metar kvadratni koji levitiraju

I još jedan beskonačan broj prijatelja koji sjede i mašu!

Što bi rekao Branko Cerovac za mene, „puše, pije, pleše, nestaje“

 -- -- - - --- - - - - -- - 

Začudne
šagalovske
slike

Vita Meštrović rođena je 1971. u Zagrebu. Tijekom odrastanja u umjetničkoj obitelji vrlo rano susreće se s ruskom književnošću, koja na nju ostavlja neizbrisiv trag.

Nakon završene srednje škole za kulturu i umjetnost upisuje komparativnu književnost i ruski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Paralelno se bavi i umjetničkom keramikom te ostvaruje niz uspješnih izložbi. Svoj umjetnički izražaj zadnjih godina usmjerava u pisanje poezije. Dosad su joj pjesme objavljene u časopisima Tema, Poezija i Dubrovnik te na Trećem programu HR-a. U ciklusu pjesama Voli te paun iz Amarcorda nalazimo niz narativnih pjesama u kojima autorica povezivanjem slikarstva i filma stvara začudne slike poput šagalovskog lebdenja, spaja nespojivo u pjesničkoj slagalici. Lirska junakinja rasuto je sebstvo: „Uzimam metlu i skupljam samu sebe.“ Vita Meštrović ispisuje žudnju, hiperbolički govori o ljubavi, igra se riječima, čezne, snatri. Dočarava izmjene raspoloženja, lunatičku prirodu, splin grada, a kroz urbane i snovite ambijente kreću se njezini boemski junaci. To je poezija autorefleksije i propitivanja jastva, mahnita praćenja protejskih oblika egzistencije. I to sve do mrtvila, kad se slike tijela ofeliziraju, pretvaraju u tijelo koje je nekoć žudjelo, a sada nestaje. Ima nešto u poetici Vite Meštrović što priziva bliskost s poezijom Dorte Jagić, s njezinim slikama djevojčica starica koje su ostale u nekim okvirima mladosti, lepršavosti, a opet one koje su zastale u vremenu, kao zaleđene, vječne. Dok Vita Meštrović piše, pokušava misliti na sve, a to sve su i predmeti i apstrakcije, mišljenja i htijenja. I kao da pisanjem želi obuhvatiti čitav kozmos istovremeno i tako nadići ispraznost koju uočava. U tim pokličima, usklicima, pozivima, vidi se duh ruske avangarde, želja za oslobađanjem od stega društva, istinska egzistencija i ljubav koja povezuje. 

Pjesnikinja, kaže, nema ideju, već „ima veselje poput ringišpila / što se okreće“. Upravo te kaleidoskopske slike, šarenilo, sinkretizam, mnoštvo senzacija čini tu poeziju živom, vitalističkom, odom životu kao takvu, koja nastaje dok autorica udarajući u jezični bubanj poput prethodnika, vjesnika neke zaboravljene budućnosti, čezne, viče, plače, piše, ali se ne predaje.

Darija Žilić