Upute za preživljavanje (ne samo) mladim piscima

Čitateljska publika koja ne posuđuje knjige, već ih kupuje (ili nabavlja na druge načine) veliku pažnju posvećuje uređenju svojih polica i rasporedu literature. Knjige tako raspoređuju po boji korica, žanru, abecednom redu ili po vlastitom nahođenju i svjetonazoru. Posljednjih sam godina, u svojoj kućnoj biblioteci, posebnu policu namijenio za knjige kojima se, s vremena na vrijeme, trebam vratiti. Rijetko nabasam na takve naslove, ali proteklog sam tjedna, baš na tu policu, odložio i Pisma mladom piscu proslavljenog irskog pisca s američkom adresom Columa McCana. Knjiga je izvorno objavljena 2017, a hrvatsko nam je izdanje, u prijevodu Tomislava Kuzmanovića, prošle godine donijela Fraktura. Riječ je o svojevrsnu epistolarnom romanu, kratku (154 stranice), u kojem se McCann uhvatio procesa i smisla pisanja, kao i svih popratnih nedaća s kojima se književnik, ili onaj koji to nastoji postati, suočava kada sjedi pred praznom hartijom. Prve rečenice kažu: ,,Nitko vas ne može savjetovati, nitko vam ne može pomoći, nitko, prije sto godina rekao je Rilke u Pismima mladom pjesniku. Postoji samo jedan način. Uđite u sebe.“ Tu Rilkeovu tezu McCann brani u sva 52 pisma koja redom započinju epigrafima, tj. citatima poznatih književnika i umjetnika, što je mene, kao velikog Stendhalova ljubitelja, dodatno nagnalo da knjigu pročitam u mahu.

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2022.,
s engleskoga preveo Tomislav Kuzmanović

Prije svega, neka vas sam naslov djela ne zavara. Niti je ovo štivo isključivo za mladost, niti je isključivo za pisce. Riječ je o vlastitom iskustvu velikog, suvremenog književnika u kojem svatko može pronaći ne samo nešto za sebe nego i sebe sama. Obrađujući teme kao što su problem prve rečenice ili čitanja naglas, istraživanje ili interpunkcija, pa sve do važnosti čitanja i same književne industrije, McCann jezgrovito i lakonski obuhvaća sva pitanja s kojima se književnici suočavaju. Iako je riječ o svojevrsnim memoarima, odnosno zapisima iz vlastitog iskustva, knjigu treba doživljavati kao niz predavanja pametnog i duhovitog profesora. U pismu naslovljenu Zašto pričati priče u epigrafu stoji misao Tobiasa Wolffa: ,,Pričanje je bijeg iz zatvora sebe i vodi u najveću avanturu – pogled na svijet očima drugoga“; a McCann piše: ,,Zašto pričamo priče? Zašto imamo duboku potrebu da jedni drugima pričamo ono što je i stvarno i izmišljeno? [...] Zato što nam je pun kufer stvarnosti i zato što imamo potrebu stvoriti nešto što još ne postoji. Priče i pjesme stvaraju ono što tek treba doći. [...] Književnost može biti oslonac ili uporište protiv očaja. Je li to dovoljno? Naravno da nije, ali to je sve što imamo.“

Neka su pisma duža, neka kraća, neka više, a neka manje korisna, a sve ih resi bridak i duhovit autorski rukopis prijateljske i ohrabrujuće ruke, a iz svakog od njih vrište dvije poruke koje u životu često zaboravljamo. Prva je – nema odustajanja, a druga – valja grijati stolicu. Zaprepastilo bi te, kaže autor, koliko pisaca ne čita, osobito starijih koji vjeruju da samo njih treba čitati. ,,Mladi pisac mora čitati. Čitati i čitati i čitati. Avanturistički. Promiskuitetno. Neprestano. Zvuči tako jednostavno. Ali nije. Nije čak ni pojednostavljeno. [...] Slušaj me, mladi pišče, smiješno je reći da nemaš vremena otvoriti knjigu. Suludo je tvrditi da je knjiga predugačka. Nemaštovito je ne okušati se u najtežem djelu koje možeš pronaći. [...] Ako ne čitaš – osobito kako bi došao do onoga što je navodno teško – nikada nećeš naučiti kako vlastito pisanje održati na životu. I zato, kreni.“

McCann je karijeru započeo kao novinar u dnevnim novinama The Irish Press, a djela su mu prevedena na više od četrdeset jezika. Dobitnik je mnogih internacionalnih priznanja za književni rad, a njegov je kratki film Sve u ovoj zemlji mora nominiran za nagradu Oscar. Pored svega navedenog, a što je za ovu knjigu važno, predaje kreativno pisanje u sklopu programa MFA Hunter Collegea. Godine 2019. gostovao je i u Hrvatskoj na Festivalu europske kratke priče. Rad sa studentima, i njihove brige u kojima je viđao i one svoje, ne samo kao profesor nego i kao kolega i supatnik, nagnao ga je da napiše ovu knjigu kako bi njima pokazao – ako već ne put, zasigurno smjer u kojem bi trebali ići. Za prvu će rečenicu reći: ,,Prva ti rečenica mora rastvoriti grudni koš. Mora posegnuti unutra i zdrobiti ti srce. Mora ti se učiniti da svijet više nikada neće biti isti“, a za posljednju: ,,Natipkati zadnju rečenicu – upamti, mrlje krvi mnogo su vidljivije od suza – ne znači doista i završiti knjigu. Knjiga se može pisati godinama, ali čak i kada je napisana još je treba završiti. Strpljenja i upornosti, molim. Strpljenja, rekoh.“

Zadivljujuća je iskrenost i vjera s kojom piše, kao i njegov jezik koji je prevoditelj pametno iščitavao, a još pametnije preveo na hrvatski; uveseljavaju njegove misli, infantilne kao i književnost sama, a čitajući je, vlastita se ruka umara prepisujući sijaset korisnih misli koje je u Pismima mladom pismu McCann podijelio s publikom. Na kraju autor piše: ,,Književnost nas podsjeća da život nije već zapisan. Mogućnosti su nebrojene. Iz svog obračuna s očajem stvori sićušan tračak ljepote. Što više odabereš vidjeti, to ćeš više i vidjeti. Na kraju, jedino što vrijedi činiti ono je što ti možda može slomiti srce. Samo bjesni.“