Umjetničke mogućnosti znanosti

U autorskoj, voditeljskoj i kustoskoj koncepciji umjetnika Darka Fritza realizirana je odlična, edukativna i zanimljiva izložba Digitalna umjetnost u Hrvatskoj 1968–1984. Izložba obuhvaća predmete iz zbirke računalne tehnike Tehničkog muzeja Nikola Tesla, među ostalim upravo one na kojima su radili pioniri digitalne umjetnosti u Hrvatskoj. Neki su pak izlošci posuđeni iz privatnih zagrebačkih zbirki. Vremenski okvir rane digitalne umjetnosti u Hrvatskoj u ovom je projektu omeđen revolucionarnom 1968, kada je i održana prva izložba digitalne umjetnosti, i orvelovskom 1984, kada je digitalna tehnologija ušla u širu upotrebu. Uz izložbu idu i stručno napisana knjiga u izdanju na hrvatskom i engleskom autora Darka Fritza te mrežna stranica kao sastavni dijelovi projekta kojim se prvi putu mapira primjena digitalnih tehnologija u suvremenoj umjetnosti u Hrvatskoj. Darko Fritz, i sam vrstan multimedijalni umjetnik s uspješnom inozemnom karijerom, posvetio se znanstvenom proučavanju znamenitih Novih tendencija, međunarodnih izložbi održavanih u Zagrebu od 1961. do 1973, kada je Zagreb bio važno svjetsko umjetničko središte.

U živu nam je sjećanju ostala izvanredna izložba Novih tendencija koju je 2011, povodom pedesetogodišnjice spomenute manifestacije, Fritz postavio u Muzeju suvremene umjetnosti. Razlozi za obradu teme o ranoj digitalnoj umjetnosti u Hrvatskoj upravo u Tehničkom muzeju Nikola Tesla brojni su. Važno je programsko usmjerenje toga muzeja, među ostalima, interdisciplinaran pristup znanosti i umjetnosti, a upravo je to ključno obilježje digitalne umjetnosti prikazane u Fritzovoj knjizi. Naime, rana digitalna umjetnost nastaje u znanstvenim institucijama i na sveučilištima, a mnogi njezini protagonisti bili su znanstvenici ili inženjeri koji su imali pristup tada ekskluzivnoj tehnologiji. Ideje teoretičara i kritičara Matka Meštrovića iz 1963. o scijentifikaciji umjetnosti kao početku opće scijentifikacije društva uz digitalnu su umjetnost poprimile nove razmjere. Nove tendencije došle su u Zagreb, točnije u bivšu Galeriju suvremene umjetnosti na Gornjem gradu, zahvaljujući ugledu ravnatelja Bože Becka i spomenuta kritičara i teoretičara Matka Meštrovića, ali i Dimitrija Bašičevića te umjetnika Ivana Picelja.

Snimio JADRAN BOBAN

Programirana umjetnost

U Zagrebu su na pet izložbi Novih tendencija izlagali svi najvažniji svjetski umjetnici op-arta, kinetičke umjetnosti i programirane umjetnosti. Program u umjetnosti i programirana umjetnost (arte programmata), koju je teoretski elaborirao Umberto Eco česta je tema brojnih sudionika u prvoj fazi Novih tendencija, a od tada se mogla locirati i u samom softveru, računalnom programu. Četvrta izložba Tendencija održala se i u prostorima Tehničkog muzeja, a važan se segment odnosio na računala i vizualna istraživanja. U hrvatskom kontekstu Tendencije su presudne za iniciranje, prvu produkciju, prezentaciju, izlaganje, kritiku i teoriju domaće digitalne umjetnosti, kao i njezinu prisutnost u svjetskim mrežama digitalne umjetnosti i drugdje. Umjetnički pravci racionalnog pristupa prezentirani su na izložbama i simpozijima u Zagrebu i drugim središtima od 1961. do 1978. putem publikacija, časopisa bit international i kroz dinamičnu međunarodnu scenu, a u dvorcu Brezovica održavale su se konferencije na koje su dolazili vodeći teoretičari novih tendencija u suvremenim umjetničkim tokovima.

Na izložbi u Tehničkom muzeju Nikola Tesla izloženo je svih devet objavljenih brojeva časopisa bit international. U Zagreb su dolazili i izlagali Talijani Alberto Biasi, Enzo Mari, Getulio Alviani, Bruno Munari, Lucia di Luciano i Marina Apollonio (svi pripadnici Ecove struje programirane umjetnosti); iz Njemačke grupa Zero iz Düsseldorfa (Günther Uecker, Otto Piene i Heinz Mack) te Hartmuth Bohm i Manfred Schröder, iz Belgije Marc Adrian, potom Mađari koji žive i djeluju u Parizu - veliki umjetnik i „otac“ op-arta Victor Vasarely te Nicolas Scheffer - Venezulanac Jesús Rafael Soto, Argentinac Julio Le Parc, Brazilac Waldemar Cordeiro (izlagao kompjuterski generirane crteže, portrete amazonske domorodačke djevojčice Fabiane), a od hrvatskih umjetnika tu su Vladimir Bonačić (doktor fizike s Instituta Ruđer Bošković) i članovi neoavangardne grupe Exat ‘51 Ivan Picelj, Aleksandar Srnec i Vjenceslav Richter.

Kasnije se izložbama pridružio i Miroslav Šutej. Picelj je oblikovao sve plakate za izložbe Novih tendencija u prepoznatljivu stilu nizova čistim primarnim bojama obojenih kružića i linearnih mreža. Darko Fritz od nule je počeo istraživati digitalnu hrvatsku umjetnost. Računala su se počela upotrebljavati u vizualnoj umjetnosti početkom 1960-ih, prvo u Zapadnoj Njemačkoj i SAD-u. Tada je inaugurirana Computer Art. U ljeto 1968. u Londonu je otvorena Cybernetic Serendipity, prva u nizu velikih izložbi o računalnoj umjetnosti i kibernetici. Dan nakon otvaranja izložbe u Londonu u Zagrebu je otvorena izložba Kompjuteri i vizualna istraživanja, kao početak međunarodne manifestacije Tendencije 4 (1968–69), gdje su prvi put izloženi takvi radovi hrvatskih umjetnika. Većina autora rane digitalne umjetnosti nisu bili obrazovani umjetnici, nego znanstvenici ili inženjeri koji su se ponijeli svojim kreativnim impulsima te počeli stvarati umjetnička djela, poput Vladimira Bonačića, Vlatka Čerića i Vilka Žiljka, pionira računalne grafike.

U svjetskim su razmjerima poznati i važni umjetnički obrazovani protagonisti digitalne umjetnosti Tomislav Mikulić i Miljenko Horvat. Mikulić se obrazovao na likovnoj akademiji i paralelno na studiju elektrotehnike, a arhitekt Horvat djelovao je u suvremenoj umjetnosti kao fotograf i konceptualni umjetnik te pridruženi član grupe Gorgona. Andrija Mutnjaković i Velimir Neidhardt arhitekti su koji su upotrebljavali digitalne tehnologije u arhitekturi i urbanizmu 1960-ih i 70-ih. Na izložbi su i radovi strojarskog inženjera Nikole Šermana, stručnjaka za dinamiku i regulaciju procesa energetskih postrojenja. Jedan je od znanstvenika koji je stvarao grafike na strojevima, i koji je od 1969. do 1971. napravio seriju nenamjenskih računalnih crteža kao odmor od rada na doktoratu, kao hobi. Digitalnom grafikom iz hobija se bavio i filmski klasik Nikola Tanhofer.
U širem kontekstu kreativne uporabe digitalnih tehnologija važan je prvi robot u Hrvatskoj, također izložen na ovoj izložbi, koji su 1961. konstruirali Branimir Makanec i Grupa kibernetičara.

Digitalne instalacije
na robnoj kući

Važan je Vladimir Bonačić, doktor fizike s Instituta Ruđer Bošković. On je potkraj 60-ih svoje prve vizualne radove napravio osciloskopom, kojim je omogućio prikaz vektorskih crteža, crteža linijama, a ne pikselima. Linijskim pisačem kreativci su ispisivali slike slovima i znakovima. Polutonovi digitalno obrađenih fotografija ili računalno generiranih slika ispisani su odabranim slovom ili simbolom s linijskog pisača. Tom su se tehnologijom služili u svojim prvim digitalnim slikama početkom 1970-ih Vilko Žiljak i Vlatko Čerić. Mnogi su se koristili grafičkom tehnikom sitotiska, ili ofseta, kojim se otisak crno-bijelih predložaka računalno ispisanih grafika mogao dalje fototehnikama i tiskarskim tehnikama reproducirati u široku spektru boja na željenoj vrsti i veličini papira. Picelj je računalnu bušenu traku obrađenu kamerom tiskao tradicionalnim tiskarskim tehnikama, Horvat, Mikulić i Žiljak računalnu su grafiku naknadno otiskivali u boji na papiru sitotiskom, ofsetom ili tiskom na svili.

Bonačić, Petek i Mikulić sekvence digitalnih slika prikazanih na osciloskopu ili ekranu te snimane fotografijom (Bonačić) ili filmskom opremom (Petek, Mikulić) pretvaraju u apstraktne, opartističke u kinetičke slike. Vladimir Bonačić dimenziju je vremena, ostvarenu spregom tehnologije računalno generirane slike i fotografskog medija, elaborirao serijom digitalnih svjetlosnih i audiovizualnih objekata nazvanih „dinamički objekti“, svojevrsnih skulpturalnih ekrana koji sadržavaju i izvođačku dimenziju vremena. Ti objekti stvaraju i izvode ritmične slike Galois-polja koja su Bonačiću bila nepresušan izvor inspiracije u znanstvenom i umjetničkom radu. On ih je proučavao u vezi sa svojim radom na korijenima polinomnih jednadžbi. Galois je razvio teoriju kojom je povezana teorija polja s teorijom grupa. „Analizom analize“ pokazao je da rješenje nerješivog možemo postići i izvan poznatog – u nepoznatom – omogućimo li promjenom mišljenja nov pristup spoznajnom procesu. U znanstvenom i umjetničkom radu Bonačić je razvio vlastitu, originalnu metodu proučavanja Galois-polja. Osmislio je i izrađivao posebna custom-made računala i custom-made ekrane oblikovane za potrebe umjetničkih radova. Stvorio je i svjetlosne dinamičke objekte; DIN.PR18 je računalno generiran svjetlosni objekt, 1969. privremeno postavljen na pročelje robne kuće Nama na Kvaternikovu trgu, a dvije godine potom – otkad djeluje u sklopu bcd-cybernetic art teama, čiji su članovi još bili programer Miroljub Cimerman i supruga, arhitektica Dunja Donassy – na istu Namu na Kvaternikovu trgu postavlja svjetlosnu instalaciju DIN.PR16, a na Namu u Ilici svjetlosnu instalaciju DIN.PR 10. Istodobno je postavio još jednu svjetlosnu instalaciju na pročelje Kreditne banke Zagreb (danas Zagrebačka banka) na Trgu bana Jelačića.

Na izložbi su i vrlo zanimljivi nacrti te fotografije Privrednog, Kulturno-prosvjetnog i Socijalno-zdravstvenog vijeća Stare gradske vijećnice koje je projektirao u kontekstu svoje „kinetičke arhitekture“ arhitekt i teoretičar arhitekture Andrija Mutnjaković. On je prvi arhitekt koji je projektiranju upotrebljavao i digitalne tehnologije, a za njim ubrzo i Velimir Neidhardt, američki student. U dvoranama Stare gradske vijećnice Mutnjaković je ostvario total-design. Stropovi triju dvorana oblikovani su trodimenzionalno, elipsastih oblika nalik na valove te izvedeni u obojenom poliesteru. Svaki strop i svaka dvorana dizajnirani su zasebno i različito, ali po srodnim principima, uspostavljajući dojmljiv vizualni sustav. Mnoštvo je vrlina odlično koncipirane i realizirane izložbe, koja donosi mnogo novih spoznaja, kako široj publici tako i struci.