Tuga i strast oprečno doživljeni

Izašla sam iz riječkog Kazališta s neriješenim osjećajima, začuđena što ne znam reći baš ništa konkretno o izvedbi koju sam gledala – premijeru baleta Čajkovski, u koreografiji Cayetana Sota. Mnogo je toga bilo vrhunski izvedeno, zadivljujuće osmišljeno i prezentirano, ali nedostajalo mi je one uvijek prisutne emotivne komponente koja me obuzima dok gledam baletne umjetnike.

Pred nama se prostirala neobična priča, audiorečenice iz nepoznatih pisama velikoga Petra Iljiča Čajkovskog, protkanih njegovom vječnom, divnom glazbom, ali to nisu bila svima poznata djela, već pomno odabrani komadi koji zanimljivom koreografijom govore o skladatelju kao osobi.

Čajkovski cijeloga života žudi za stvaranjem, u čemu ga koči njegov pedagoški rad i pripreme za njega, pa proživljava tešku duševnu krizu. I tada u njegov život ulazi Nadežda v. Meck, imućna ljubiteljica umjetnosti, posebno glazbe, koja je razumjela njegovu potrebu za nezavisnošću pa mu je stavila na raspolaganje šest tisuća rubalja godišnje, i godinama mu ih isplaćivala uz uvjet da njihova jedina veza bude opširno dopisivanje, što je poslije postalo dragocjen izvor za upoznavanje Čajkovskog kao čovjeka i umjetnika. U to vrijeme nastaju četvrta simfonija, opera Jevgenij Onjegin, violinski koncerti, koncert za klavir i orkestar u G-duru, klavirski trio u a-molu. U jednom od pisama svojoj pokroviteljici Čajkovski piše o svojoj četvrtoj simfoniji: „…ta kobna moć koja priječi da težnja za srećom dođe do cilja i ljubomorno nadzire da blaženstvo i mir ne budu potpuni, bez oblaka; poput Damoklova mača visi ona nad glavom i neprekidno, postojano truje dušu. Ona je nepobjediva, nju nećeš nikada svladati. Ne preostaje ti drugo već da se pomiriš i predaš neplodnom tugovanju.“

Plesači su kao uigran ansambl odlično funkcionirali, njihova su tijela bila poput savitljive gume / Snimila Fanni Tutek-Hajnal

Čajkovski je bio nesretan jer je bio homoseksualac, a to se u njegovo doba moralo skrivati, što se iz nekih njegovih pisama i dalo iščitati. Njegova glazba, glazba romantične epohe, prepuna je tuge, mraka i rastrganosti između svjetla i tame, između onoga što se smatralo prihvatljivim i onoga što je on osjećao kao svoju osobnu prirodu, pa se kao takav pokoravao sudbini, sumnjajući, tugujući i kudeći se. Sve se to ocrtavalo i osjećalo u njegovim djelima, a koreograf Soto snažno je to podcrtao osebujnom i tehnički zahtjevnom koreografijom, koja je na trenutke više sličila akrobatskoj gimnastici s ponekim baletnim proplamsajem.

Plesači su kao uigran ansambl odlično funkcionirali, njihova su tijela bila poput savitljive gume, rastopljena na podlozi, uvijena oko tijela partnera, snažno izražavajući detaljima pokreta i plesa očaj, nerazumijevanje, tugu, nemoć, ali i beskrajno snažno prepuštanje trenucima ljubavi i davanja. Izvedba je tamna, kostimi su crna, tanka koža pripijena uz tijela plesača, pozornica je gola, crna, otvorena u dubinu, sa spuštenim cugovima, jedini su rekvizit spojena 22 stolca, koliko je i plesača (na ovoj izvedbi 21, zbog bolesti jedne od plesačica), a jedino je svjetlo bijelo, hladno i toplo, koje se usmjeravalo na skupinu plesača ili par koji je u određenom trenutku pričao priču tijelima, uzvicima, kricima, brojanjem, stvarajući impozantne slike uigranih pokreta. A sve to popraćeno krasnom glazbom Čajkovskog, zborskom liturgijom, serenadom, elegijom, violinskim koncertima, mazurkom, stavcima simfonija, barkarolom. Jedna posjetiteljica je na izlasku iz kazališta rekla – „bilo je zaista neobično i plesački izuzetno dobro, ali ne bih to došla pogledati još jednom“.

Čajkovski traži maksimalan fizički napor, zahtjevno memoriranje i koncentraciju umjetnika punih sat vremena bez stanke, izvođači su pokazali kako zajedništvo K-HNK (Konzorcij hrvatskih narodnih kazališta), ovoga puta u koprodukciji s Baletom HNK-a u Zagrebu, gradi neke nove putove umjetnosti.