Sve vrijeme jednoga grada

Vrijeme Grada, novi roman Veljka Barbierija, već je peta knjiga koju je pisac posvetio svome rodnom gradu Splitu i rimskom caru Dioklecijanu, iz čije je palače nastala splitska gradska jezgra. Nisam siguran je li autor potkraj minulog stoljeća, kad je objavio „povjesnicu“ Split: roman staroga grada (1997), prvu knjigu toga petoknjižja, bio zamislio neki budući ciklus; a ako i jest, vrlo je vjerojatno da nije planirao baš pet knjiga. Naime, godine 2006. pojavila se romansirana biografija Dioklecijan, koja je u javnosti dobro primljena (a dobila je i Matičinu nagradu August Šenoa), ali je autor njome bio nezadovoljan pa je već nakon dvije godine objavio njezinu bitno proširenu inačicu Ja Dioklo Jupitrov sin. Potom je, kao četvrta knjiga toga tematskog ciklusa, objavljen roman Sfinga (2019), a najnovije Barbierijevo djelo, Vrijeme Grada, ponovo je inačica, i to već spomenute „povjesnice“ Split: roman staroga grada.

Izd. Školska knjiga, Zagreb, 2022.

Što se tiče statusa inačica, valja reći da se oba prerađena teksta toliko razlikuju od prvih varijanata da ih možemo smatrati novim, samostalnim cjelinama. Tako je u prvom slučaju novi tekst romansirane biografije cara Dioklecijana dvostruko duži od prototeksta – dopisana su brojna nova poglavlja, stara su u manjoj ili većoj mjeri preinačena i proširena, uvedeni su novi likovi, nove teme i nova zbivanja. A kad usporedimo Split: roman staroga grada i njegovu inačicu Vrijeme Grada, razlika među njima čini se još izrazitijom nego u onom prvom slučaju, jer se iskazuje i na više razina. Odmah se npr. uočava da u novoj verziji nema više likovnog materijala – obilja presnimaka zanimljivih gravira i ilustracija koje su se prirodno uklopile u knjigu iz 1997. (naravno, i ovo izdanje, s obzirom na karakter biblioteke u kojoj je objavljeno, ima argumente „za“ i legitimitet). Kako piše Damir Pešorda, autor pogovora Barbierijevoj novoj knjizi, preinake su vidljive osobito na kompozicijskoj razini; u novom romanu zadržan je isti glavni junak i pripovjedač, personificirani Grad Split, ali su mu dodana još dva „glasa“, Dioklecijanov i Sfingin; tako je povremenim dijaloškim dionicama donekle neutralizirana monotonija pripovjedačeve monološke „vremenske ispovijesti“ (pričanje o povijesti grada), nepouzdane i osobne, ali iskrene, „jer se ne ispovijedam svećeniku ili bogovima koji na me vrebaju iza koprene krjeposti, već samome sebi! Ja, posljednji Dalmatinac jučerašnjeg svijeta!“ Još je nešto jako važno napomenuti. Split: roman staroga grada završava Sfinginim „epilogom pomirenja“, koji ipak otvara neku nadu, a u romanu Vrijeme Grada, u kojem se Grad Split ponekad pita „jesam li ja ipak možda smrtan“, tajnovita i pogubna Sfinga otvoreno poručuje Gradu: „Zbogom! Ne ćeš dugo!“ Kao da se u tom urliku skupio sav bijes jednog svijeta koji ubijaju pandemije, ratovi i potresi.

Barbierijevo Vrijeme Grada okvirno možemo odrediti kao povijesni roman (historijsku metafikciju), u kojem se sažima povijest Splita od Dioklecijanovih kasnoantičkih vremena, preko srednjovjekovlja i novog vijeka pa do današnjih dana. Ali tomu moramo dodati da je pisac tu zahtjevnu mozaičku sliku – koja obuhvaća znamenite ličnosti, važne političke događaje, ratne pohode i bitke, vjersku problematiku, epidemije bolesti, kulturna i umjetnička zbivanja – složio od elemenata različitih književnih vrsta, žanrova i pripovjednih tehnika. U drugom dijelu romana, što se narator više približavao novijim vremenima i njegovim kontroverzijama te žurio da događanja sažme u što kraće odlomke, to se češće u tekstu počinju javljati autoreferencijalni iskazi: „Bojim se u tim trenutcima da bi pripovijedanje, bremenito događajima i sjećanjima, moglo opet postati preteško za tanki led koji bi me mogao progutati. Ipak, obično mi polazi za rukom da se spasim iz takve nevolje. I to tako da po svojoj volji izdvojim neki događaj, koji možda nije općenito važan za moje trajanje, ali koji je važan meni, Gradu Splitu, i mojem kamenom kosturu. Tako katkad prebirem po velikim zbivanjima i ljudima, a onda ih opet miješam s malim i navodno nevažnim. Na toj osnovi pokušat ću se osloboditi kaveza sjećanja i trajanja te sâm nastaviti svoju ispovijest.“

Barbieri je na zanimljiv način, postupno i uvjerljivo, ispričao i priču o tome kako se Split počeo pretvarati u kršćanski i sve više hrvatski grad: „Preobražaj nije bio iznenadan i nagao, kako se čini iz mojega pripovijedanja. Moj antički i romanski karakter, a osobito stil života tako prikladan staromu Sredozemlju, živi u meni od mojega nastanka do danas, ali stapanje pučanstva u kojemu je broj Hrvata stalno rastao, oblikovalo je svijest o široj pripadnosti, odredilo moj položaj za vjekove koji su tek dolazili. (…) Postao sam tako pretežito hrvatski i katolički grad tek kad su moji građani i Crkva prihvatili mnogoznačnost mojih korijena, uklopivši je u otvorenu mnogoobraznost. Srećom, zablude i zamke isključivosti na vrijeme je uočila i moja Crkva te je stoljećima vladao mir u sjeni ojačala kaptola.“

Dijelovi romana koji su prošireni i preinačeni i oni koji su dopisani da bi ispovijed Splita stigla do naših dana, te sve to nanovo posloženo, donose nam sasvim iznenada novo, izazovno štivo.