Straničnici iz Drenja

Po knjigama koje čitam sada ili sam ih čitala nekoć porazmjestila sam razglednice koje su mi slali dragi ljudi s putovanja ili jednostavno iz svojih mjesta tek kao znak života i sjećanja. Mnogih od tih ljudi više nema, na mojim je policama s knjigama sve više sjete i žala, uz ostalo i zato što znam da će sve to moje dugo skupljano blago uskoro završiti na stovarištu papira. Ne kopam po njima prečesto, no tu i tamo zatreba mi neka potvrda, pa posegnem za kojom knjigom, a iz nje ispadne pokoji materijalni dokaz negdašnjega sjećanja i – zašto ne reći? – ljubavi. Jer sve su to bila ničim iznuđena javljanja koja mi nitko nije morao poslati, a ipak ih je poslao. Osim starih razglednica, u knjigama su na mjestima gdje sam stala s čitanjem ostajali i drugi znakovi, lezecajheni (njem. Lesezeichen), vrpce od papira, tkanine ili kože kao znakovi gdje sam prekinula čitanje. Danas se pomalo udomaćuje i izraz straničnik, a sva je prilika da je i moj švapski lezecajhen već smijenjen od sveengleskoga bookmarkera. Nekoć smo takve predmete izrađivali u školi na ručnom radu, pa tako još imam jedan izvezen nekim bodom na tkanini, a na kraju vise dva kožnata srdašca (crveno i plavo) sa četiri kružića u kombinaciji tih dviju boja.

Zašto sam upravo prustovski zapela za te straničnike? Zato što me upravo oni vode u Drenje. Što je Drenje, gdje je Drenje? Općina u sjeverozapadnom dijelu Đakovštine, petnaestak kilometara od Đakova, na obroncima Krndije, u Osječko-baranjskoj županiji. Ima i poštanski broj: 31418 i svoj dan, 20. travnja. U općini je oko 2700 stanovnika u dvanaest naselja, a samo Drenje ima ih 583. Ime je dobilo po drvetu drenu, što se vidi i u općinskom grbu, koji se sastoji od dvije srebrne grede i tri drvolika oblika na zelenoj podlozi. Dvanaest tako dobivenih likova simbolizira dvanaest naselja te općine.

Jedan od straničnika koji su napravili drenjanski osnovnoškolci

Drenje je odvajkada bilo okrenuto budućnosti, a to znači prema naobrazbi, jer još od 1850. ima osnovnu školu. Osnovao ju je znameniti susjed iz Đakova, biskup Josip Juraj Strossmayer, taj Eseker koji je bogato obdario cijelu sjevernu Hrvatsku darovima koje i danas iskorištavamo. Pučka škola u Drenju bila je otvorena kao župska škola, a danas je ondje moderna škola s gimnastičkom dvoranom, useljena 2013/14. godine. Ima 169 učenika, dobro organiziranu kuhinju i cijela odiše brigom za učenike, u čemu obilno prednjači ravnatelj Darko Čota (od 2010/11), koji budno pazi i na to da obroci budu cijenom pristupačni svakom učeniku. Upravo su me u tu školu o Danima hrvatskoga jezika pozvali u ožujku 2018. marni nastavnici i vodstvo škole, smještene – a ni to nije valjda slučajno – u ulici još jednoga hrvatskog zaslužnika, Ljudevita Gaja, na broju 28. Muž me pita: pa zar ti moraš držati predavanja baš u svakom selu? Odgovaram: pa tko će ići onamo ako neću ni ja? Putovanja u ta mjesta nisu uvijek lagodna, no iz njih kući ne dolazim razočarana. Zapravo budem ganuta nekom djetinjom pažnjom kojom me ondje obasipaju.

Putovala sam autobusom do Đakova, gdje me na autobusnoj stanici dočekao ravnatelj i svojim autom odvezao u Drenje. Učenici su bili dobro pripremljeni na moj dolazak, potrudili su se izvesti i kraći igrokaz na neke teme iz mojih knjiga, što je jasno upućivalo na mar profesora da učenike upoznaju s osobom koja im dolazi u goste. Nije to bio i jedini znak pažnje. Za moj dolazak pripremali su se očito dugo, jer su djeca izradila više straničnika na koje su napisala nešto iz povijesti svoje škole, pa o Danima hrvatskog jezika i sve to lijepo plastificirala da straničnici što dulje traju.

Među njima je i jedan upućen baš meni (21 x 5): HVALA, Dani hrvatskog jezika u OŠ Drenje 20. ožujka 2018. Na poleđini su napisali Čuvajmo hrvatski jezik!, uz Shopping = kupovina, Happy hours = vrijeme nižih cijena, e-mail = e-pošta i sl. Vidi se da su ih profesori dobro upoznali s onim što radim. I tada, kao i sada, mogu se rasplakati na takvu pažnju. Djeca tadašnjih viših razreda već su napustila svoju matičnu školu, raštrkala su se po bližoj ili daljoj okolici kao rakova djeca, možda su se već i udaljila od svoje prve škole, no možda će je (kao i ja sve svoje škole) pamtiti cijeli život. U njihovoj školi, koja misli na sve, nahranili su me grahom iz učeničke kuhinje, jelom koje su jeli i učenici i zaposlenici. Prije predavanja, čim sam došla s puta, ponudili su me piroškama iz svoje kuhinje, za koje je ravnatelj izračunao da mogu biti i dvostruko jeftinije od onih u pekarnicama, pa učenici ne moraju letjeti pod odmorom po skuplje. U školi im je sve jeftinije i kvalitetnije.

Od Drenja nisam vidjela mnogo, jer je obližnje Đakovo (koje me nije zvalo, nego se prikrpalo drenjskoj školi) poželjelo da i ondje u Gradskoj knjižnici održim istoga dana predavanje, pa me agilni ravnatelj odvezao i onamo. Predavanje djeci viših razreda osnovne škole stubokom se razlikuje od predavanja građanstvu, tako da su to bila dva potpuno zasebna predavanja. Ni jedno mi nije teško palo. Ipak, predavanja u Đakovu jedva da se sjećam, a gostovanje u drenjskoj školi pamtim i pamtit ću. Ima neke sjete u tim našim malim mjestima, koje budem svjesna uvijek kad se iz njih vraćam. Znam da su i oni koji su me ispraćali na đakovačkoj autobusnoj stanici još dok sam sjedala u autobus bili već u svojim svakidašnjicama: što dati čeljadi za večeru, što im skuhati za sutrašnji ručak, jesu li sve domaće zadaće napisane, sve školske ispravljene. Pa ipak, neki dojmovi traju dulje od drugih. Ovaj tekst o Drenju dokazuje da mi se ono uvuklo duboko pod kožu. A od mjesta vidjela sam samo školu. Valjda to i jest ono najbolje.