Snoviti kolaži od krhotina stvarnosti

Muzej za umjetnost i obrt prije više godina pokrenuo je niz interpolacija suvremenih umjetnika u stalni postav Muzeja. Slikar Zlatan Vehabović krenuo je korak dalje, odnosno odlistao je fundus Muzeja. Dobio je pristup digitaliziranim predmetima iz svih muzejskih zbirki. Tako je postao digitalni šetač kroz fundus muzeja. Izabrao je prikladne muzejske predmete te potaknut tim susretima skladao zasebne cjeline. Izložba tog ciklusa trebala je biti postavljena u Muzeju za umjetnost i obrt, no zbog pandemije i potresa odgađana je, pa je sada, kada je MUO zbog obnove izvan funkcije, postavljena u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti. Početno je bila zamišljena kao dijalog s Muzejom, kao svojevrsni posveta uz njegovu obljetnicu. Riječ je o slikanim kolažima, sučeljavanju različitih stvarnosti, komponiranju slikovne stvarnosti. Dakle, Vehabović ono zapaženo i izdvojeno iz fundusa razlaže i slaže slijedom svojih zamisli, ostvaruje kolaž svijesti.

Kulmer, 2022.

Naslov izloženog ciklusa Atlas manjeg svijeta ponajprije kaže da to nije zemljovid prostranstava svijeta. Manji svijet u ovom slučaju svijet je muzeja, koji također ima veliku protežnost, vremensku i prostornu. Muzej za umjetnost i obrt čuva umjetnine od 14. stoljeća do danas. I, Vehabović je zaronio u ponuđeno. Kako nije povjesničar umjetnost, nije kustos muzeja, nego slikar kojega zanima slikovitost bogatog i raznolikog, a možda i tajnovitoga muzejskog fundusa, krenuo je ne na Kiteru, nego tragom tih vremenskih postaja, tražeći poticaje za svoje viđenje.

Imaginarni muzej

Vehabovićev ciklus atlas je njegova doživljaja fundusa Muzeja. Ne opisuje predmete, slika ih djelomično, naime mapira svoj doživljaj. Ti slikani kolaži sklopljeni od fragmenata istodobno su snoviti, ali i kompozicijski određeni, naime čitki. Iz fundusa muzeja izrezuje fragmente i ugrađuje ih u novu cjelinu. Bira uzorke iz zbirke keramike, pokućstva, tekstila ili, najčešće, fotografije, sučeljava ih, stvara neobične kompozicije. Pritom je i maštovit i razborit. Komponira zaigrano i usredotočeno. Tako je, u procesu percepcije te ostvarenja, parcelirani svijet vraćen u sklad djela. Dakle, muzejski predmeti, od kojih je proces započeo, zadobili su drugu funkciju. Miroslav Gašparović, ravnatelj Muzeja i autor koncepcije programa, kazao je: „Već samim njegovim (slikarevim) činom izbora taj predmet mijenja značenje. Prestaje biti muzejski predmet i postaje objekt njegova subjektivnog doživljaja. Slikar stvara svoj, osobni, imaginarni muzej.“

Vehabovićeve slike prikazuju realan prostor, a istodobno su nadrealne. Figurativne i apstraktne. U taj trodimenzionalan prostor kolažira plohe ili izreze nekih drugih prizora. Primjerice, tu je slika na kojoj Ferdinand Kulmer smireno pripaljuje lulu. No u tom istom prostoru (a to je prostor njegova atelijera na Likovnoj akademiji u Zagrebu, gdje ga je fotografirala Marija Braut 1979), blijedo je predočeno nelagodno stvorenje iz noćne more. (Taj svijet snova, pojave ljudskih zebnji, Kulmer je slikao osamdesetih godina prošlog stoljeća.) Uostalom lik umjetnika s lulom, kao i cijeli prostor njegova atelijera, prenesen je gotovo fotografskom egzaktnošću, nijansirano, sniženim tonalitetom, odnosno, kako bi sam autor rekao, „u tonskoj skali sivila“. No tu je crvena četvrtasta ploha, koja se markantno suprotstavlja tihoj ugođenosti i odlučno pomiče prizor u nadrealno koncipiranu cjelinu. To će ponoviti i u kompoziciji u kojoj je pri vrhu tamni ženski portret, naime vjerno preslikana fotografija lika koji nas gleda i time unosi nemir u mirno ozračje slike. No ti aplicirani naglasci kompozicijski su funkcionalni, odmjereno smješteni, a različitošću markantno očuđuju cjelinu. Suodnos trodimenzionalnoga prostora i plošnih izreza (jednobojnih, figuralnih ili dekorativnih), aplikacija iz nekog drugog konteksta, uvijek je odvagan, kompozicijski smislen. Vehabovićeve su slike umrežena sjećanja, pa i zahvala ljudima i djelima koja su ga zanimala, kako sam kaže, još od studentskih dana.

Portreti kao komentar
pojedinih poetika

U auli Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti dočekuje nas niz portreta poznatih umjetnika prethodne generacije, preslikanih s fotografija Marije Braut, Branka Balića i drugih fotografa. Slikani su uglavnom ujednačenim sivim tonom, te ih možemo susresti poput znanih sjena. No od tih doslovnih prijenosa s pomakom u sivo slikarski su intrigantniji ti isti umjetnici u prostoru svojih atelijera, u pametnim sobama (naslov jedne Vehabovićeve slike), s kolažiranim atributima njihovih zamisli. Te slike u slici doživljaj su štovatelja, zaseban komentar pojedinih poetika. U njihovim stvaralačkim interijerima susrećemo Marina Tartagliu, Kostu Angelija Radovanija, Edu Murtića, Antuna Augustinčića, Vladu Kristla, ili pak Maurovića u eksterijeru, na vjetrometini predgrađa.

Triptih Sveti Juraj i zmaj najreprezentativnije je djelo izložbe. Tu su fragmentirani likovi i dekorativni elementi, kao i struktura tla, sljubljeni u skladnu cjelinu. Slikar je krhotinama stvarnosti stvorio cjelovitu maštariju. U ovom ciklusu Vehabović se ne koristi samo fundusom Muzeja za umjetnost i obrt. Primjerice, slika Odoni po Lottu nastala je po slici koja se nalazi u Galeriji slika u Buckinghamskoj palači u Londonu. Portret Andrea Odonija iz 1527. djelo je Lorenza Lotta, slikara visoke renesanse. Rafinirano slikana tkanina kao i sugestivni fragmenti lica, kontrastirani s velikim zelenom lišćem, rad je visoke tehničke izvedbe našeg slikara. I u tom primjeru možemo reći da Vehabović svoje tvorbe doseže pretvorbom predloška.

Sloboda citata
i transformacija polazišta

Na izložbi, osim znanih fotografija, naime likova na njima, možemo prepoznati i druge predmete iz zbirki Muzeja za umjetnost i obrt: bidermajerske stolce, zrcalo s dekoriranim okvirom, stolac od savijenog drva, ili razbijeni keramički tanjur s cvjetnim uzorkom. Dakako, sve ukomponirano u kolaž izrezaka raznog podrijetla. Jedna slika, pak, nije kolaž. Samo cipele s vrpcama i crvenim florealnim motivom. Kod te slike možemo pomisliti na Antoinea Watteaua, primjerice na njegova Pierrota, u vrlo sličnim cipelama. No Vehaboviću nije trebao cijeli zaigrani igrokaz, bile su mu dovoljne samo te fine cipele, da ganutljivo, a slikarski vješto, dodirne uspomenu na fêtes galantes, čuvanu u muzejskom fundusu. Sve u svemu, ta djela temeljena na djelima prošlosti suvremena su po slobodi citata i transformaciji polazišta, po svojstvenom dijalogu s prethodnicima.

Zlatan Vehabović rođen je 1982. u Banjoj Luci. Diplomirao je 2006. slikarstvo u klasi profesora Zlatka Kesera. Za diplomski rad dobio je pohvalu izvrsnosti Vijeća Akademije likovnih umjetnosti. Na ALU u Zagrebu 2007. upisao je poslijediplomski doktorski studij slikarstva, a od 2016. u toj instituciji radi kao docent na Slikarskom odsjeku. Izlagao je na dvadesetak samostalnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu te sudjelovao u mnogim skupnim izložbama.

Obilazeći izložbu Atlas manjeg svijeta, očitavajući te uravnotežene sklopove, mjestimice sam tek pomislio na opasnost da dojmljivost vješte izvedbe ne potisne uvjerljivost izraza.