Slike otete iz kandži đavla

„U 23 godine vidio sam toliko erupcija da me nije briga i ako sutra umrem.“ Jedna od posljednjih javnih izjava Mauricea Kraffta (1946–1991) izrečena je pred kamerom japanskoga televizijskog novinara, u podnožju vulkana Unzen na otoku Kyushu 2. lipnja 1991. Dan poslije Maurice Krafft i njegova supruga Katia Krafft (1942–1991) uistinu će poginuti pod Unzenom, kao žrtve snažne erupcije koja će ih zasuti piroklastičnom lavinom, mješavinom plinova, pepela i skrućene magme izbačenih iz vulkana, koji brzaju i do sto metara u sekundi, a žare s 300 do 500 stupnjeva Celzija. Piroklastika, pojam iskovan od grčkih riječi pŷr, vatra, žar i klásis, klastos, lomljenje, razlomljen.

Krafftovi, Francuzi, on geolog, ona geokemičarka, za svoga su djelovanja postali svojevrsne zvijezde vulkanologije, najviše zbog toga što su marno i ustrajno kamerom i fotoaparatom pohranjivali sve svoje pustolovine i istraživanja, a gotovo su neprestano pratili erupcije diljem svijeta, pri čemu su odvažno prilazili tik do aktivnih vulkanskih grotla. To je omogućilo i oblikovanje iznimnih kadrova, ali posve je očito da su oboje bili uvelike nadareni za filmsko (Maurice) odnosno fotografsko (Katia) fiksiranje onoga što je bilo pred njima.

Izvor: IMDB.  

Tijekom desetljeća, novinari i znatiželjnici mnogo su ih puta, dakako, pitali nije li ih strah kročiti aktivnim vulkanima, a oni su mnogo puta odgovorili niječno, tako da navedena izjava Mauricea Kraffta dan prije no što je poginuo nije u tom smislu bila iznimka, osim što se slučilo da se tada kobno obistinila.

Krafftovi su, uz znanstvene radove, objavili brojne znanstvenopopularne knjige te knjige fotografija i sudjelovali u izradi namjenskih filmova za prevenciju posljedica vulkanskih erupcija. Njihove snimke često će se vidjeti u raznim televizijskim i inim slikopisima što se bave vulkanima ili se dotiču te teme, upravo zbog toga što su najslikovitije i zapisane na samim poprištima, a nerijetko će se i pokoji odsječak takva filma osvrnuti na njih i njihov rad.

U godini 2022. Krafftovima su u cijelosti posvećena dva cjelovečernja dokumentarna filma: Vatra iz dubine: Rekvijem za Katiju i Mauricea Kraffta (The Fire Within: Requiem for Katia and Maurice Krafft) američko-njemačkog veterana Wernera Herzoga i Ljubavna vatra (Fire of Love) američko-kanadske filmašice Sare Dose, potonji nominiran za Oscar u kategoriji cjelovečernjeg dokumentarnog filma. Oba se najvećma oslanjaju na arhivski materijal, onaj koji su snimili sami Krafftovi, i ponajprije nastoje predstaviti izvanrednu dojmljivost zabilježenoga njezinim fotoaparatom i njegovom kamerom. Premda je Maurice Krafft znao pripomenuti da nije filmaš, nego vulkanolog koji dokumentira svoje pothvate u svrhu boljeg razumijevanja djelovanja vulkana, Herzog, čovjek nesklon hvali i laski, u svojoj posveti izrijekom izražava golemo divljenje njegovu smislu za vizualno prenošenje uzbuđenja i opčinjenosti začudnim, velebnim prirodnim pojavama. „Oni su umjetnici koji nas, gledatelje, prenose u područje čudesne ljepote. Uspjeli su se spustiti u inferno i oteti slike iz kandži sama đavla. Veličanstvene slike. Tajanstvene i zapanjujuće originalne. Ne bi trebalo reći ništa više. Možemo ih samo gledati sa strahopoštovanjem.“

Oba filma donekle su biografska, no nisu usredotočena na pomnije informiranje ili dublje zagledanje u život i karijeru protagonista, niti u, primjerice, njihove znanstvene domete i doprinose, načine na koji su dobivali sredstva od sponzora ili, pak, u njihovu privatnost. Herzog, rekosmo, u Vatri iz dubine otvoreno veliča čaroliju pokretnih slika te kao polazište zauzima stajalište filmaša puna udivljenja prema kolegama po zanatu. Sara Dosa u Ljubavnoj vatri, upućeni smo već i naslovom, predstavlja ljubavnu pripovijest dvoje zaljubljenika u vulkane, erupcije i piroklastiku koje je upravo ta strast zbližila i međusobno. Različito od rekvijemski sudbonosna, tek krišom duhovita i zabavna Herzoga, Sara Dosa pokoji odsječak nastoji ugoditi blago humoristično, gotovo dopadljivo, no uvijek s mjerom, nikad površno i neukusno. Oba djela slijede približno istu kronologiju, organizirana su u tematskim ili lokacijskim nizovima, vođena izvanprizornom naracijom, mnogo polažu na ritam i na glazbu, nude podjednake uvide i ponajviše plijene neobičnom privlačnošću izvorne građe iz ostavštine Krafftovih.

Blisko srodni, umnogome nalik jedan drugomu, različiti onoliko koliko su različite autorske osobnosti na istom putu – Herzog stupa iskustvom prekaljena vojnika, svjesna teškog bremena svekolikosti postojanja, Sara Dosa cjelinu oplahuje mjericom lepršave poetičnosti i snatrenja – Vatra iz dubine i Ljubavna vatra zanimljivi su filmovi, svaki za sebe, ali i kao slučajan par.