Prva dama hrvatskoga nakladništva

Trebao sam ovo napisati mnogo ranije, još prije godinu dana, kada je 16. veljače 2022. preminula Matičina dugogodišnja glavna urednica Jelena Hekman. Nekako se očekivalo da ja to napišem, ili možda Igor Zidić (barem sam ja tako očekivao od sebe)… dvojica njezinih suradnika i autora s kojima je u posljednjih nekoliko desetljeća intenzivno surađivala. I napisala, i uredila, i objavila na desetke knjiga i mnoštvo tekstova, telefonski razgovarala s obojicom u redovnoj verbalnoj ophodnji gotovo svaku večer, i tako desetak i više godina, o ljudima u kulturi i politici i njihovim navikama, boljim i gorim običajima naše književne struke, licemjerju i poštenju, lošim karakterima i blagim značajevima.

Jelena Hekman bila je tajnica uredništva Matičine biblioteke Pet stoljeća hrvatske književnosti od 1971. do 1978, a od 1991. do kraja 2009. tajnica za nakladništvo i glavna urednica izdanja Matice hrvatske

Odlazak u mirovinu potkraj prvoga desetljeća 2000. zamijenila je još žešćim radnim angažmanom: još sam tu, gospodo, radim kao i prije, radim i više jer jedino tako znam, jedino to hoću i mogu. Uređivanje knjiga kao sudbina. Zašto mislim da smo možda baš nas dvojica trebali prvi napisati sjećanje na Jelenu, na „ženu kakve nema“, da andrićevski parafraziramo? Zato što je se obojica, kad god se čujemo ovih mjeseci Igor i ja, redovito sjetimo i pročistimo još jedno epizodno sjećanje na njezin život, na zajedničke dane, radosti i nevolje. Još je mnogo toga od Jelene među nama. Predobro smo je poznavali, Igor mnogo dulje i više, naraštajno su bliski uostalom, a ja opet i dovoljno i nedovoljno, posve neposredno i drukčije. To nam nekako spada u obligatorni red, u onaj fragment našeg života koji jedva da postoji bez slaganja istih slova, redaka i stranica, Jelena i Igor kao moji duhovni i praktični mentori, majstori od knjiga i svoga zanata, a ja njihov, i po godinama i svemu drugome, pratitelj, učenik u mnogočemu, kreativni oponašatelj s ambicijom da ponešto i sam doprinesem, da dadnem svoj zapis urbi et orbi, s nekom svojom kutijom olovnih slova.

Moćni ukoričeni
redci

Što je život bez sjećanja, dalo bi se sitno filozofirati i biti patetičan, ali naposljetku dosta se toga u izmjenama dana i noći svodi na natopljene fraze, ako ne već na neki pretrpljeni krik nemoći ili uglavnom ipak uspio i smislen redak za čitanje, kao nastavak čežnje i nastojanja da i sami postanemo pisci i da nas čitaju. Jelena je htjela da se njezine uredničke knjige čitaju, jer je predobro znala što su i koliko su moćni ukoričeni redci, dobra stara tvarna knjiga s mirisom grafičke boje, naročitom teksturom papira i trajnim uvezom. Bez obzira što je obožavala laptope i tablete, mobitele i ostala tehnička čuda koja je nemilice kupovala, jer joj ni čitanje s ekrana nije bilo uopće mrsko.

Kada netko koga nikada prije niste vidjeli, a jedva da ste za njega i čuli (a on još manje za vas) ponudi da vam bez ikakvih uvjeta objavi prvu knjigu, tada je posrijedi svakako neobična i dragocjena situacija, nešto što kao početnik u prostoru praktične književne struke i kulture niste očekivali. Neobična i dragocjena: i eto nas opet kod spomenutih natopljenih i lakomislenih fraza, ovaj put o tome kako mislite da se samo vama događaju doista izvanredne stvari. Da se samo u vama pokrenuo osjećaj neopisiva ponosa i sreće jer je netko važan u tako važna nakladnika primijetio da vrijedite i da to što radite ima smisla. A taj koji vam je to rekao upravo i vidi smisao svoga posla da i vama, kao i tolikim drugima, putem otisnutih slova i ukoričenih stranica, pokaže kako je pisanje, opisivanje i tumačenje ono najbolje što vam se može dogoditi, uz rođenje vlastita djeteta najljepši trag koji ostavljate iza sebe.

Knjige, knjige, to su bila Jelenina djeca. Koliko ih je samo u Matičinoj knjižari poredano i složeno, po bibliotekama, po područjima humanističkih struka. Na stotine njih, na stotine i do tisuće, toliko ih je ostavila iza sebe, jer bilo je godina kada je tiskala jednu knjigu tjedno.

Najbolje od hrvatskih
pisaca

A kakve su to knjige bile i kakve to knjige jesu i danas!? Ono najbolje od hrvatskih pisaca i stručnjaka svih humanističkih profila, najbolje iz ove sredine koja tako lako pristaje na zaborav… Boriti se jakom, teškom, oporom i radosnom knjigom protiv zaborava, to je bio posao Jelene Hekman. I dati svima priliku da pokažu što znaju, napose dati priliku mladim autorima kakav sam i sâm bio kad mi se u Matici hrvatskoj pojavila prva knjiga uoči Božića 1996: na tu otvorenu, liberalnu i demokratsku uredničku zamisao svatko je ostajao i začuđen i pomalo postiđen – kako ona to misli, tko to njoj dopušta, zar se smije tako? A sada smo već kod situacije u kojoj jednu ženu i njezinu snažnu osobnost supostavljamo rodnim sučeljavanjima koja su Jeleni, pouzdano znam, upravo išla na živce.

Nije podnosila aktivizam bilo kojeg tipa i da bi je ikada štitile i branile kojekakve udruge civilnoga društva, recimo. Sama u muškom svijetu, bez pseudofeminističkih fraza, bez potpore dežurnih demokrata, građanske inicijative i medijskih dušebrižnika: sama žena, još razvedena, s jednim djetetom, u muškom tradicionalističkom svijetu naviklu na žensko udvorništvo i podcjenjivačke poglede. Pa i Jelena je samo žena, lako ćemo s njom! A koliko ih se samo prevarilo, koliko ih je moralo uzmaknuti, kolike su samo sjednice Matičina predsjedništva i glavnoga odbora u raznim sastavima svjedočile o snazi karaktera, jasnoći pogleda, čvrstoći ljudske odlučnosti i uredničkog koncepta da se tiska i promovira samo ono najbolje, da se supstrat zrelog intelekta ne rastopi, da se mladi talenti ne rastvore u čekanju i da ova slavna hrvatska nakladnička kuća postane ogledalo moderne i pametne Hrvatske.

Umnogome ona to i jest, otporima usprkos, baš zato što je tako teže, tako će biti kako sam zamislila.

Obično se hoće reći za takve posebne ljude da su teški karakteri, da s njima nije lako raditi, da su nešto poput usijanih glava… ali jasno je valjda svima da to govore isti oni koji se boje marljiva, dosljedna i poštena rada, koji se boje snažnih ženskih ličnosti. Svaka je njezina urednička knjiga očitovanje iscrpne radne skale, napinjanje struna do kraja, ponekad i bjesomučno traženje boljeg i boljeg i boljeg rješenja…, pa skrušeno vraćanje na prvotne verzije, ali sve se mora pokušati, uređivanje knjiga je, baš kao i lektura, trijebljenje kukolja bez kraja da bi se u jednom trenutku ipak stalo i pristalo, u nagodbi sa samim sobom, da bolje vjerojatno i ne može.

Tako je mislila, radila i objavljivala Jelena Hekman, godinama, vjerna svojim postavkama da je knjiga svetinja, a rad na njezinu objavljivanju najvažnija stvar na svijetu. Posao je nosila kući, fotelje i kauči, podovi i stolovi bili su zatrpani novim rukopisima… A što je to Jelena objavila, koga je dovela pod krov Matičine palače? Sve što se može zamisliti da vrijedi u hrvatskoj znanosti o književnosti, povijesti umjetnosti, filozofiji, klasičnoj filologiji, lingvistici i povijesti u posljednjih tridesetak godina… Perjanice su bile odmah vidljive, glavna urednica je u svom uredu, u sobama koje je nekoliko puta mijenjala s jednoga na drugi kraj Matičine palače, primala i otpravljala najvažnije protagoniste hrvatske humanistike i kulture, popis bi bio predug, bolje je i ne započinjati.

Njezina je urednička soba bila ono mjesto na kojem je bilo dobro biti, jer je bilo poligon razgovora, sučeljavanja, diskusija i mjerenja gdje je tko i koliko tko vrijedi. Biti kod Jelene u 1990-ima ili u prvoj polovici 2000-ih značilo je da imate što za reći, u mome slučaju: da znam slušati… već ste se osjećali povlašteno. Tako sam i ja često dolazio, i prije uređivanja Vijenca i tiskanja mojih prvih i kasnijih knjiga u Matici, a poslije toga svaki dan, baš svaki, jer navratiti u njezinu sobu bio je doista dar, mala svečanost na koju se bilo lako priviknuti. Tu sam upoznao Viktora Žmegača, Marka Grčića, Ivana Rogića Nehajeva, Slobodana P. Novaka, Igora Zidića, Dragutina Tadijanovića, Vesnu Parun, Darka Novakovića, Krunu Pranjića, Vladimira Anića, Ivu Pranjkovića, Radoslava Katičića, Nikolu Batušića, Nikicu Petraka, Floru Turner, Zdravka Zimu, Branka Despota, Radovana Ivšića, Annie Le Brunn… i još, i još, zar treba navoditi više.

Kuća poštovane knjige Hrvatskoj na čast

Ostavština Jelene Hekman vidljiva je i danas u Matici i njezinu radu: u iskrenom nastojanju da to bude kuća poštovane knjige Hrvatskoj na čast. Njezini nasljedovatelji sigurno nisu bolji od nje, ali to i ne trebaju biti. Toliko je posla za sve i svatko može pokazati što želi, može i hoće. Jeleni je bilo poprilično teško kad je morala otići u mirovinu, mislila je da će ostati glavnom urednicom još koju godinu, ali poredak tadašnjih mišljenja, zavisti i netrpeljivosti unutar Matičine kuće nije joj išao naruku. Tko poznaje dugu Matičinu povijest, taj zna da to nije bilo rijetko. Iz Matice je otišla nekako tužna, možda više sjetna, jer da nije još zgotovila posao koji je započela. No i dalje je rado pomagala savjetima i razgovorima o knjizi.

Njezin je Ex libris u Radićevoj ulici ugašen, više ne postoji. Pa ipak, oko tri stotine knjiga koje je tamo uredila i uspješno tiskala još će se dugo nalaziti u knjižarama i na mrežnim prodajnim mjestima. Govorit će mnogima, onima koji znaju slušati, kako je nakladnički i urednički posao istodobno i radost i zebnja, i nada i strepnja. Kad se to pomnoži s hrvatskim egzistencijalnim prilikama i ulaganjima u kulturu knjige, sve postaje još izraženije.

Znam da bi Jelena od svega najviše voljela, mnogo i dugo smo o tome razgovarali, da se ispod Matičina krova nastavi s radom na Enciklopediji. Već je prvi svezak iz 2015. pokazao da je povijest Matice hrvatske umnogome povijest novije hrvatske književnosti i nacionalne kulture i da jedino Matici, zbog toga što je upravo matica, pripada to pravo da ispisuje prvu korporativnu enciklopediju u nas. Bio je to njezin i projekt Igora Zidića, tadašnjega predsjednika MH, od sama začetka, ja sam ga s veseljem prihvatio kao jedan od urednika, i trebalo bi ga nastaviti. Time bismo na najbolji mogući način vratili dug Jeleninu neumornom i maratonskom, upravo avanturističkom životu s knjigom koji će, kad za to dođe vrijeme, valjati osvojiti i zasebnom monografijom o njezinu radu.

Hrvatski zaborav, to moćno oružje otupjele svakodnevnice i nezainteresiranih ljudi, nestat će samo onda ako se budemo dostojno i s mjerom sjećali i živjeli s onima kojih kao da više nema. A ima ih, toliko ih je mnogo, živi su. Knjige su moćno oružje u darovitih i otvorenih ljudi i nikada ne šute.

Gospođa Hekman, prva dama hrvatskoga nakladništva, o tome izričito svjedoči svojim djelom, među nebrojenim koricama knjiga koje je uredila i oblikovala, kojima je posvetila cijeli svoj život i na tome joj svi trebamo biti zahvalni.