Prazna razglednica nasilja

„Pitanje ‘zašto’ više ne trebaš pitati. Pitanje ‘zašto’ je iz drugog vremena“, dio je replike koju u sceni ubojstva i silovanja tek vjenčanih ženika i nevjeste izgovara Otac (Dragan Despot) u drami Ubojstvo Hanocha Levina. Izraelski dramatičar rođen 1943, a umro 1999, ostvario je velik opus od 63 dramska teksta. Jedan od njih, Ubojstvo, praizveden 1997, hrvatsku je premijeru doživio u HNK-u u Zagrebu 17. veljače u režiji Ida Rozenberga i dramaturgiji Sanje Ivić. U skladu s naslovom, drama započinje ubojstvom mladića, civila, kojeg nekoliko mladih vojnika ubija gotovo bezazleno, kao da je riječ o dječjoj igri. Otac ubijenog, pojavljujući se ubrzo nakon ubojstva na mjestu tragedije, od trojice djece u uniformama dobiva samo podsmijeh i porugu. Već je u prvom činu tako, nema okolišanja. Kada se, kroz uzdižuća propadališta, pojavljuju Premijer (Milan Pleština), koji drži govor o započetom miru, te njegova Supruga, koja ne govori ništa, tek se blesavo smješka, tragedija je odjednom razvučena u grotesku.

Ako se u prvom činu ponešto još moglo pripisati okolnostima, ma kako teško (rat, krivnja drugih koji su golobradim mladićima dali oružje u ruke), u drugome svako samozavaravanje nestaje. Otac (Despot), osvećujući sina, upada mladencima (Luca Anić, Silvio Vovk) u trenutak kada, tek što su se povukli sa svadbe, započinju intimni čin, koji se brutalno prekida i završava prvo ubojstvom mladoženje, silovanjem, a onda i ubojstvom mladenke. Mladenka, dok plačući pita „zašto?“, dobiva odgovor o izlišnosti tog pitanja, o premoći nasilja nad bilo kakvom sućuti, čak i onom za koju se vjeruje da postoji u elementarnoj ljudskosti, savjesti koja čovjeka dijeli od životinje, razumno od nerazumna bića.

U svega oko sat vremena, koliko predstava traje, razvoj je događanja užasavajući / Snimio Saša Novković

Ni treći, posljednji čin ne donosi ništa novo, radnici grade zid sastavljen od vreća, prostitutke prilaze Slabašnom radniku (Marin Stević). On krivo shvaća ponudu Narančaste kurve (Lana Barić) za iskaz ljubavi. Pogrešno ga okrive za zločin i uskoro se na sceni opet nalazi nevin mrtvac, žrtva okolnosti, još jedno ime upisano na beskonačnu listu stalno gladna moloha nasilja. Premijer i njegova supruga ponovno izviruju iz svojih propadališta i opet propagiraju rat. Mir je završio, no bilanca žrtava nije se za njegova kratka trajanja nimalo izmijenila.

U svega oko sat vremena, koliko predstava traje, događa se niz užasa, ali način na koji se sve to nasilje prezentira na sceni zagrebačkoga HNK-a uvelike je lišeno dubine uvida. Rozenberg mizanscenu oblikuje vrlo jednostavno, izmjene prizora ostvarene su otvaranjem i zatvaranjem zastora, a jedino što se unutar njih događa jesu scene koje bi trebale, valjda, šokirati i prezentirati svu sirovost koju sustavna demonizacija može izvući iz ljudi. No šokiranje takvim nasiljem u vrijeme kada je za još strašnije, realne epizode dehumanizacije dovoljno otvoriti bilo koji televizijski dnevnik ili pročitati novine – s kazališne scene može djelovati jedino kao praznina. Spektakularizacija kazališta na račun slojevitosti, dosljedno provedena u zagrebačkom Ubojstvu, rezultira redukcijom značenja, svođenjem teatra na slike koje bi trebale zabrinjavati, no stvarnost, u kojoj su takve slike svakodnevica, zabrinjava više.

Scenografija Shani Tur ilustrativna je, često po načelu kontrasta kombinirajući stravičnost scenskih događaja s idiličnošću ambijenta (večernje sunce, svjetleći lampioni na obzoru), čemu pridonosi i svjetlo oblikovateljice Keren Granek te videoprojekcije Ivana Marušića Klifa. Kostimi, koje je kreirala Ana Mikulić, ispunjavaju svrhu lagana identificiranja funkcija na koje je svedena većina likova.

Dragan Despot rezignaciju koja Oca ubijenog mladića tjera u očaj u kojem je spreman na svaki zločin u ime osvete kreirao je u kombinaciji sirove snage i rafalnog recitiranja emotivnih stihova, što je kontrast zadan tekstom, ali nije pomogao uvjerljivosti. Uvjerljiv je Milan Pleština kao Premijer, uloga kojoj izvrsno odgovara Pleštinina afektirana, retorična manira. Luca Anić i Silvio Vovk, Mladenka i Mladoženja tragičnog kraja, dobro su postavili svoje uloge, izvukavši iz njih možda i više nego što one naoko nude. Marin Stević kao Slabašan radnik imao je nešto više prostora za oblikovanje uloge, što je donekle iskoristio. Lana Barić ulogu Narančaste kurve ostvarila je karikaturalno. Lovro Juraga i Tesa Litvan Dječak su i Djevojčica koji u drugom činu, kao gosti na svadbi, pokazuju kako nasilje već u djetinjstvu sije sjeme mržnje. U predstavi sudjeluje velik broj glumaca, no svi su oni u ulogama od tek jedne ili nekoliko replika, uglavnom u svrhu popunjavanja prizora i stvaranja ambijenta.

Vrijeme svakodobne i svakovrsne normalizacije nasilja, u kojem je rat tek još jedna vijest na jutarnjem news feedu, a mir samo riječ lišena značenja, zaista je važna tema, potrebita kazališne obrade. No to ne bi trebao biti niz navodno šokantnih, a zapravo praznih scena, u što se najvećim dijelom pretvorilo zagrebačko Ubojstvo. Doista, Levin bi mogao biti u pravu kada konstatira (prije više od dvadeset godina) da je prošlo vrijeme pitanja zašto?. Ipak, ova predstava pokazuje da se u kazalištu mora i dalje postavljati.