Praški susret s Meštrovićem

U izložbenom prostoru Galerije grada Praga 23. studenog 2022. svečano je otvorena izložba Ivan Meštrović (1883–1962): kipar i građanin svijeta. Nakon višegodišnjeg promišljanja izložbenog projekta kojim bi se predstavilo Meštrovićevo djelo češkoj publici i odgađanja iz pandemijskih razloga, izložba ulazi u 140. godinu Meštrovićeva rođenja, koja se obilježava ove godine. Puna tri mjeseca u atraktivnom i frekventnom prostoru u središtu Praga publika se susrela sa svom kompleksnosti Meštrovićeva stvaralaštva jer je izložba zamišljena kao svojevrsna retrospektiva s izborom najvažnijih djela koja predstavljaju pojedine faze i oprimjeruju stilske mijene. Za tu su prigodu, osim matičnog Muzeja Ivana Meštrovića (Atelijera Meštrović iz Zagreba i Galerije Meštrović iz Splita), posuđena djela iz brojnih ustanova, Gliptoteke HAZU i Kabineta grafike HAZU iz Zagreba, Narodnog muzeja u Beogradu, Muzeja grada Beograda, Muzeja Rodin iz Pariza te Narodne galerije Praga i Češke akademije umjetnosti. Autorice izložbe su Sandra Baborovská i Barbara Vujanović, koje su ujedno urednice opsežne publikacije – kataloga na češkom i engleskom jeziku.

Postav izložbe fingira muzejski depo / Snimio Tomáš Souček / GHMP

Meštrovićev češki kontekst

Za izložbu je odabrano 166 djela koja daju pregled Meštrovićeva rada od prvog desetljeća u Beču početkom 20. stoljeća do četrdesetih godina. Osobito je podcrtana njegova prisutnost u Češkoj, umjetničke i političke naravi. U jeku formiranja nacionalnih država nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije, Meštrović je slovio za umjetnika koji utjelovljuje slavenski duh, s kojim su se nastojali identificirati i češki umjetnici. Njegov pak kozmopolitizam i svjetski uspjeh, koji je osim Europe uključio i Sjedinjene Države, bio je rijetko postignuće za kipara slavenskog podrijetla. Zahvaljujući tomu u Češkoj je bio hvaljen i popularan, te 1929. postaje počasni član Češke akademije znanosti i umjetnosti.

U Narodnoj galeriji u Pragu nalazi se čak sedamnaest Meštrovićevih djela koja su prvi put objedinjeno prikazana na ovoj izložbi. Posebno su naglašene Meštrovićeve poveznice s Pragom i češkom kulturom. Veze kipara s češkim umjetnicima dodatno su potkrijepljene usporednim izlaganjem djela suvremenika Bogumila Kafke, Josefa Mařatke i Jana Šturse, također Augusta Rodina, koji je bio svojevrstan uzor mladim srednjoeuropskim kiparima početkom 20. stoljeća, posebice nakon izložbe koju je održao u Pragu 1902. Meštrovićeve češke veze potkrijepljene su i brojnim arhivskim dokumentima, fotografijama i filmskim zapisima.

Atraktivan postav

Izložbeni je postav vrlo atraktivan, istodobno moderan i tradicionalan. Prostrane dvorane drugog kata praške Gradske knjižnice, namijenjene za izložbene projekte Galerije grada Praga, primjer su klasične white cube-galerije zenitalnog osvjetljenja. Prema koncepciji akademskog kipara Dominika Langa, prostor fingira svojevrstan umjetnički depo premrežen metalnim nosačima polica u narančastoj i plavoj boji, po kojima su razmještene skulpture u različitim visinama. Kipovi su i pojedinačno porazmješteni u prostoru na postamentima koji sugeriraju ambalažu, netom otvorene kartonske kutije, koje impliciraju zahtjevan postupak pakiranja i putovanja umjetničkih djela na izložbe. U izložbeni prostor na zanimljiv su način intervenirali studenti praške likovne akademije koji su se prvi put susreli s Meštrovićevim djelom. Osobito je dojmljiv „špalir“ ovješenih platna na kojima su naslikani obrisi Meštrovićevih karijatida kao reminiscencija na izložbeni postav u bečkoj Secesiji 1910. godine.

Muzeološki uspješan postav koji daje iscrpnu informaciju o Meštrovićevu životu i radu na panoima i arhivskim dokumentima popraćen je sadržajnom i dizajnerski uspjelom publikacijom koja nadilazi običan izložbeni katalog. Posebno nas zanima viđenje i interpretacija Meštrovićeva stvaralaštva u tekstovima čeških povjesničara i povjesničara umjetnosti pisanih u prigodi ovog izložbenog projekta. U već pomalo iscrpljenoj hrvatskoj stručnoj publicistici, češki kolege pristupaju Meštrovićevu djelu neopterećeni dosadašnjim interpretacijama i valorizacijama.

Posebno je zanimljivo viđenje i interpretacija Meštrovićeva stvaralaštva u tekstovima čeških povjesničara i povjesničara umjetnosti

Ugledni češki povjesničar umjetnosti Petr Wittlich, specijalist za kiparstvo Bogumila Kafke, pozicionira Meštrovića između dekorativizma karakteristična za arhitektonsku skulpturu secesije i art décoa i modernog klasicizma ukorijenjena u europskoj kiparskoj tradiciji, povlačeći poveznicu sa skulpturom Psiha (1927) i sudbinom figurativnog kiparstva koje u prenesenom smislu čeka novo buđenje. Kako su praški kipari i naš Meštrović u svoje formativno doba bili orijentirani prema Rodinu kao rodonačelniku modernog kiparstva, izložba i katalog uključuju dodatnu analizu tog fenomena. Iz pariškog Rodinova muzeja posuđena su komparativna djela, a prisutnost i utjecaj Rodina na umjetnike iz prostora Srednje Europe objašnjen je u tekstu koji potpisuje Aude Chevalier. Ugledanje na Rodina zasigurno je pridonijelo razvoju jakih kiparskih individualnosti među češkim umjetnicima, a jedan od posrednika u tim odnosima bio je Meštrović, što je na izložbi potkrijepljeno usporednim izlaganjem Meštrovićevih skulptura Torzo Strahinje Banovića, Starica, Studija za Psihu i Rodinovih Veliki torzo, Ona koja bješe lijepa žena majstora kaciga i Eva.

Rodinov se utjecaj mogao formirati zahvaljujući njegovoj prisutnosti u monarhijskoj metropoli čije su škole, Kunstgewerbeschule i likovna akademija pružale temeljna znanja brojnim češkim i hrvatskim umjetnicima u osvit moderne, čime se bavila autorica ovog teksta. Beč kao srednjoeuropska migracijska točka nezaobilazan je u Meštrovićevoj ranoj karijeri, koja vrhunac doživljava izložbom u paviljonu Secesije 1910, na koju se atraktivnom instalacijom referira i aktualna praška izložba.

Meštrović i Bogumil Kafka

Kritičku recepciju Meštrovićeva opusa za katalog je obradio Dalibor Prančević, ističući glavne naglaske i ključna djela za razumijevanje njegove pozicije kao iznimne pojave u hrvatskoj umjetnosti. Autorica izložbe Barbara Vujanović fokusirala se isključivo na Meštrovićeve češke veze. Kipar je održavao bliske kontakte s češkim umjetnicima i političarima, u čijim je krugovima bio visoko cijenjen. Prvo pojavljivanje imao je 1903. na gostujućoj izložbi Hrvatskoga društva umjetnosti u izložbenom paviljonu češkog umjetničkog društva Mánes. U istom je prostoru 1909. priređena izložba Meštrovića i Bogumila Kafke, a njihov prijateljski odnos rekonstruiran je zahvaljujući sačuvanoj korespondenciji.

Kafka je Meštrovića predložio za člana udruženja Mánes i Češke akademije znanosti i umjetnosti. Intrigantna ljubavna epizoda s češkom avangardnom umjetnicom Růženom Zátkovom provlači se na više načina kroz Meštrovićev život i opus pa ju prepoznajemo u Ženi bez ruku, Ženi koja kleči i stiliziranim glavama anđela u kupoli grobne kapele Gospe od anđela na groblju u Cavtatu, na izložbi također prikazane kao platnena instalacija u izvedbi studenata likovne akademije. Iscrpniji tekst o fatalnom susretu dvoje umjetnika u Rimu 1912, prijateljskoj vezi na daljinu koja je završila njezinom smrću 1923. godine i umjetničkim djelima proizašlim s obiju strana, napisala je Alena Pomajzlová. Jedan od najatraktivnijih izložaka svakako je Růženin umjetnički iznimno atraktivan kip u kojem Meštrović kombinira realistični portret prodorna izraza, secesijski dekorativno stiliziranu kosu i avangardno reducirano tijelo bez ruku.

Meštrovićev politički i diplomatski angažman iščitan je kroz odnos s Tomášom Garrigueom Masarykom, s kojim ga povezuje težnja prema panslavizmu i novom političkom poretku nakon raspada Monarhije. Portretirao je Masaryka i članove njegove obitelji, a čehoslovački je predsjednik bio pokrovitelj velike Meštrovićeve izložbe priređene u palači Belvedere na praškim Hradčanima 1933. Zanimljivost je aktualne izložbe prikazivanje na velikom platnu dokumentarnog filma snimljena za otvaranja te izložbe, zahvaljujući kojem je u izložbeni prostor unesen dio atmosfere i protagonista događaja otprije devedeset godina. Meštrović, Bílek i ostali uzvanici stapaju se s današnjim svijetom i svjedoče o prvorazrednom kulturnom događaju, tada i sada. O važnosti izložbe iz 1933. svjedoči arhivska građa: višejezični katalog, sačuvane pozivnice, ulaznice, novinski članci… Izložbu je vidjelo 50.000 posjetitelja, a nekoliko je djela donirano i otkupljeno za Nacionalnu galeriju u Pragu (Olga doji Tvrtka, Studija ruke Grgura Ninskog, Mojsije, Marija Magdalena).

Slavenski mitovi koji oživljavaju u nacionalnim predajama aktualiziraju se početkom 20. stoljeća u planiranju i projektiranju hramova spomenika monumentalnih razmjera. Usporedbu Meštrovićeva Vidovdanskog hrama i Nacionalnog spomenika na Bijeloj planini (Bila hora) Františeka Bíleka donosi Hana Lavrová, problematizirajući njihov kontroverzni ideološki koncept i kontekst te pretencioznu monumentalnost zbog koje u konačnici nisu ni mogli biti realizirani. Kako bi život i djelo Ivana Meštrovića mogli biti sagledani u punini, uključeni su i povjesničari. Marijan Lipovac iščitao je češko-hrvatske veze tijekom stoljeća i kontekst Meštrovićeva vremena, važan za razumijevanje događaja otprije stotinu godina, raspada Monarhije, formiranja nacionalnih slavenskih država, do Drugoga svjetskog rata i međusobnog udaljavanja i kidanja dotad živih kulturnih spona između Hrvatske i Češke. Političko djelovanje Ivana Meštrovića svakako je intrigantno za shvaćanje njegova hrvatskog i jugoslavenskog identiteta, kojim se bavi Ondřej Vojtĕchovský. Katalog zaključuje tekst koautorice Sandre Baborovské, koja još jednom rekapitulira Meštrovićev umjetnički i životni put i njegovo golemo značenje za kulturne i šire društvene poveznice s Pragom i češkim umjetnicima i likovnim kritičarima, kojima je bio primjer uspješna i cijenjena kipara internacionalne reputacije.

Izložbu su otvorili češki ministar kulture Martin Baxa i hrvatska ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek, posvjedočivši tako važnost tog međunarodnog projekta. Meštrovićevo je djelo utkano u širi europski prostor jer je stvarao i izlagao u Beču, Parizu, Pragu, Cannesu, Londonu, Ženevi, Bernu, Rimu, Veneciji, Beogradu, Krakovu, Bukureštu, Varšavi, te i nadalje ostaje naš najpriznatiji nacionalni umjetnik ovjenčan internacionalnim uspjehom čija atraktivnost ne jenjava, kako to pokazuje uspješan dijalog koji je Meštrovićevo djelo uspostavilo s praškim povjesničarima umjetnosti, studentima likovne akademije i autorom izložbenog postava.