Potop (ulomak iz rukopisa romana)

Pojurim za tramvajem: s pištoljem u ruci; gore maskirna uniforma, dolje zelene hlače koje mi je majka od zelene čoje skrojila; prije toga je mjerila laktom, kao što su nekoć žene iz sela laktom mjerile, pa šivale kukuljice. Sviđale su mi se; bile su iz nekoga sasvim drugog vremena; nalikuju čakširama mojega djeda. Tramvaj u zavoju baci varnice; uskočim trgajući kruh koji nosim ispod pazuha; petica, neki su ljudi ostali unutra, sklanjali poglede, drugi iz tramvaja odmah pobjegli. Jedno dijete lizalo je prste od tragova čokolade: kad je pojelo, pokaza majci u bijeloj narodnoj nošnji polizane prstiće i reče: abrakadabra; odmaknuo sam pogled jer sam se sjetio svojega djeteta; zatim, zamalo udarim nogom čovjeka gadljivo prilijepljene kose jer mi je smrdio na kolonjsku vodu; nogom, drškom pištolja, bilo čime.

Otiđem do vozača, onaj s kolonjskom vodom udari sam sebe čelom u šaku i reče: Ja sam bog majmuna! Lud je, pomislim, ne bi ga ni primili u vojsku; rekao sam vozaču da malo požuri; izbečio se u moj pištolj. Onda je kimnuo s lažnim smiješkom; očito mu nije prvi put da ga ovako oružjem požuruju.

Vozim se; sunce prži; čista stakla oko mene sabirna su ogledala; sporost tramvaja opušta me: vani neka žena bez struka priča mršavu muškarcu i odjednom odsiječe rukom, kao da presijeca svoju prošlost; sve sam ovo već jednom vidio u snu.

Oblaci se spuštaju na sve plave tramvaje u gradu: ondje na selu već sam zaboravio da postoje. Sišao sam, probijao se kroza zidove šutljivih ljudi: samo im se podmukle oči roje; prošao pored kuje izjedenih bradavica, ispod drveća crvena lišća; kraj zabata naslonjenih na svoje sjene, osljepljujućega limenog krova, ošljemljenih vojnika, zgrbljenih molera s papirnatim lađama na glavi: opet mi cestom ususret idu vojnici: svirala je vojna glazba; čuli su se plotuni truba.

Uguram pištolj u ruksak, počnem se penjati kamenom cestom. O kako se iznenadila kad me ugledala; skamenila se, kao ispod nogu kaldrma; kosa joj je tamna, crvenkasta sjaja. Odmah je zaključala, navukla lepršave zavjese: otišli smo spojenih pogleda do fotelje.

Tako si mi falio, kaže. Ja sam htio ustati, popiti malo vode, ali ona me povuče, kaže, ostani, molim te, još malo u meni.

Šetamo se po parku, sjedimo na klupi, grlimo se; ona leži na travi, pupak joj se kao svjetlosno oko iznenada otkrije, ja sam onako s visine pustio iz usta gustu pljuvačku i kad je bila milimetar blizu pupka, povučem je natrag u usta, to je bio moj omiljeni trik, iz vremena kad sam bio mlada budala: ona se tomu nasmijala. Rekla je, ko klinac si neki.

Kako si, kako spavaš, pitam je, jer su me zabrinuli njezini ožiljkasti podočnjaci. Dobro je, kaže, kako si ti? Dobro, rekoh. Kako je na ratištu, pita me. Gadno, rekoh, glumeći junaka, svaki dan borba.

Onda se vozimo u tramvaju, ljubimo se, hodamo po toplu asfaltu. Kupili smo i one sladolede sa šeširićima, ja sam šeširić stavio na glavu, nasmijavao je. Kod mene ćeš večeras spavati, kaže ona. Što se mene tiče, može, rekoh. A stvarno si samo radi mene došao. Da, rekoh. Ona me opet čvrsto zagrli. Kad se vraćaš, pita. Sutra se vraća čovjek s vojnim kamionom, s njim sam došao.

Sve vrijeme hodamo po mrtvu gradu; prazna se ljuljačka u parku njiše; ona priča o svojoj baki koja voli čaj, ja kimam glavom, jesam ti možda dosadna, pita. Nisi, rekoh, sretan jer me ništa ne pita o ženi i djetetu.

A što da joj i kažem o njoj? Radila je u Second Hand Shopu na Boburu, gdje sam kupio preklopni nožić: tada smo se i upoznali; dopala mi se odmah njezina divlja, riđa griva na koju sam kod žena uvijek bio slab, ali više me ne želi, ne želim ni ja nju; zatim pomislim na kćerkicu, pa u nastavku toga potegnem kraj nevidljiva užeta: da mi se čvor u duši olabavi.

Prođemo pored iskrzana filmskog plakata; zastanemo kraj ribe koja se motri u ogledalu – sve u geometrijskim oblicima – film se zvao: Spomenik jednom Indijancu. Ona još malo gleda u plakat, pa kaže, kad je riba sama u akvariju, bude tužna, ali kad joj unutra staviš ogledalce, odmah živne, to sam u Školicama pročitala, jesi čitao Cortázara? Samo neke priče, zagrlim je.

Poslije me pita kad ću joj donijeti one svoje priče da ih pročita. Drugi put, rekoh. Pojeli smo sendviče, popili pivo, ljude oko sebe uopće nismo primjećivali.

Kasno navečer odemo do njezine kuće u ulici punoj vrtova u kojima je raslo presađeno tropsko bilje: noćno nebo puno je tinjajućih zvijezda, kao snova koji tek dolaze. Iznenadio sam se kad sam vidio koliko je velika ta kuća iz pretprošlog stoljeća, blijedožuta, s mnogo prozora; pade mi na pamet: kuća ružnih snova. Pobojao sam se da mi Hana ne pročita misli, ali ona samo rukom pokaza prema svojim velikim prozorima sastavljenim od manjih okanaca; pored šljunčane staze stražare visoki, zamišljeni jablanovi. Vrata sa zvekirom i mjedenom kvakom; iznad zidova ornamenti.

Brisao sam noge, po navici iz djetinjstva, skidajući dugo s čizama skrućeno blato. Penjemo se strmim kamenim stubama: svjetlost kruškolike žarulje jedva se opire mraku. Izuj čizme, kaže ona i doda mi odmah drvene klompe.

Stan je velik, mračan; Hana upali svjetlo; oko žarulje svjetlost je drukčija. Ona se okrene i ode, kao da se omotava u svjetlost. Spustio sam ruksak u kut na navošteni parket: prevrćem bez razloga po stražnjim džepovima. Napipam u ruksaku pištolj: neću ga pokazivati.

Javi se baki, vrati se Hana i pokaže mi niz dugi hodnik na jednu od soba; krajičkom oka pogledao sam sat s utezima: upravo se pomaknu obje kazaljke; željezni se suigrači natjeravaju po njegovoj utrobi: zid će oglušiti od buke.

Ušao sam, oprezno, pored smeđe kaljeve peći, opločene opekom, kroz predsoblje pretrpano odjećom: starica uska čela leži na krevetu, poduprta velikim jastukom: gleda me. Dobar dan, rekoh. Ona samo kimne; cijela soba zatrpana je jastucima. Starica popravi uzglavlje, pogleda me opet mutnožutim očima. Tko ste vi?, podigne joj se samo jedan očni kapak. Hanin prijatelj. Čime se bavite? Pisac, rekoh. Ne izgledate mi baš kao pisac.

Onda me pita odakle sam; kad sam rekao, ona me odmjeri i kaže, poznajem ja taj kraj. Mojoj prijateljici u ratu su trudnoj skakali po trbuhu. Slegnuh ramenima, pogledam kroz one čudovišno velike prozore, još veće iznutra. A sad me malo pustite da spavam i neka vam ne padne na pamet ovdje prespavati, reče. Kimnem, pogledam u sliku na zidu: blistavu kao da je maločas naslikana: kućice u magli i planine, prevelike za tu sliku: moglo je to biti i moje selo. Onda opet kimnem starici i vratim se u kuhinju.

Hana pored stola i niza pojastučenih stolaca sprema večeru. Jel te maltretirala, pita. Nije, kažem. Zna bit jako neugodna. Sjednem na stolicu okretušu, pored glasovira. Gledam u sliku okate djevojčice, u bijelu haljetku pod staklom; sjedi, dlanove je uvukla poda se: na stolu je torta s trima svjećicama. To si ti? pitam. Ona kimne, prebirući po starom obiteljskom posuđu, punom prigušene svjetlosti.

Pogledam kroz prozor u prozračnu noć; ulica puna nizova svjetala: s drveća vise svjetiljke kao nečije oči: tako mi završava misao.

Okrenem se prema Hani; počnem joj otraga ljubiti uho: zatim smo krišom ušli u njezinu sobu, ona je zaključala, rekla je, ovdje ćeš večeras spavati: onda smo čuli kako je starica doštapala: kuca, udara, viče, je li onaj još tu? Šmugnem gol pod deku: ona i dalje lupa, glas joj se miješa s kašljem: Nije ovo kupleraj! Daj pusti me da spavam, vikne Hana, pa starica otiđe.

Uđem polako, ali duboko, primičem se svakim novim uzdahom kraju; oblik sobe mijenja mi se u očima, pa sam zažmirio: na koncu udahnem, ne iz pluća, nego negdje iz dubine, gubeći tjelesnost. Zatim je u nekoj slatkoj obamrlosti, kao u pijanu snu, ležeći pored nje, zagrlim: tijela su nam pomiješana ispod deke.

Upalim svjetlo, Hane nema: izišao sam i kroz otvoren prozor motrio druge prozore, pa dolje u vrtu, okruženim debelim zidom, pod vodopadom jutarnjeg svjetla, ugledao staricu za stolom. Dođite na čaj, kaže, opasana rukavima džempera. Gdje je Hana?, pitam. Otišla je u banku, brzo će se vratiti.

Sišao sam, sjeo. Ona mi utoči šalicu čaja, ja ga polako s podmetnutim dlanom otpijem: pokret koji mi nikako ne pristaje. Lijep dan, govori, kao da isprobava te riječi. Da, kimnem. Nakon što je ispila novi gutljaj, pogledala u šalicu, reče, Hana mi kaže da vas zanima Karl Sirovy. Pa, volim njegove akvarele.

Otpije malo čaja, potom mi priča, pronalazeći neki samo svoj pogled: moj muž i ja, i njih dvoje, zajedno smo planinarili, tako smo se nekako i upoznali. Ali Zdenka je bila Židovka, pa su u ratu bili jako uplašeni. Kupili su svatko po bočicu otrova i dogovorili se, ako se jednomu što dogodi, da ga drugi i u smrt slijedi. Pa su preživjeli fašiste, ali nisu komuniste, nakon oslobođenja po njega su došla dvojica u kožnatim kaputima, netko ga prijavio da je špijun jer govori strane jezike. Starica udahne, on je, onako povučen i uplašen, popio bočicu otrova; kad je umro, ode i ona za njim, kaže, suha glasa, promatrajući bijela leptira kako, krila otežanih od eterične prašine, slijeće na nepomično lišće; pomislio sam, zar ovako lijepih leptira ima u gradu. Nema više takvih ljubavi, prene me starica.

Uto izvana dođe Hana, s čvrstim pletenicama oko glave: s bijelom kuglom maslačka. Pozdravim staricu i krenem odmah za njom: kad sam se doverao, preskačući po tri stube, Hana me u kuhinji zagrli, kaže: Vas dvoje se sprijateljili. Izgleda, rekoh s rukom u kosi, kao da joj salutiram. A sad ću svakog tjedna dolaziti pa će mi trebati smještaj, namignem joj. Dođi, idemo se šetati, puhne mi iznenada onaj maslačak u lice, onda se tomu široko nasmije.

* * *

Uje otišal, kaže majka. Kad?, pitam i jedem kruh udrobljen u mlijeko, što sam često kao dječak doručkovao; fruštikal, kako je govorila moja baba; čak je i zdjelica ista; bijela, s rasklimanim ušima. Majka nakon cijele jedne minute kaže: Ni meni se ni javil. Je li se mitraljez našao?, pitam, gledajući je jednim okom. Ona odmahne glavom.

Je li bilo napada?, pitam. Fala nebesima, bar to ni, kaže, gledajući iskosa u Isusovu sliku; on me sa zida gleda, gledam ja njega; koliko me ovako dugo može nepomično gledati; popravim na sebi odjeću, kažem: Idem u rov. Ajde, kaže majka, ali malo se bolje obuci, noći su sad ovde postale ladne.

Ustane: sjedila je sve vrijeme dok je sa mnom razgovarala, rijetko je vidim da sjedi, ona čak stojeći i jede; doda mi s čavla zabijena pored vrata očev kožun, podstavljen požutjelom ovčjom vunom. Daj obuci ovo, kaže i pomogne mi da ga odjenem. I na glavu nešto stavi, počne premetati rukama po drvenoj škrinji, punoj odjeće. Pronađe djedovu izlizanu kapu ušaru: stavim je na glavu, pogledam se u prolazu u ogledalo: s ovim krznenim ušima izgledam poput lovačkog psa.

Dođem do rova, pozdravim, jedino mi otac i Jargan ne odzdrave: otac petlja oko remena puške; legnem na svoje mjesto. Jargan mi dobaci: A ja mislil da se ti, gospodine, više nećeš vratit. Vidiš da sam se vratio, kažem. On reče: To ti je pametno. Onda nakon nekoliko minuta reče glasno, da svi čujemo, kako bi trebalo napraviti izviđanje u šumi, ali sve do Velikoga kamena. Ima li dobrovoljaca?, pita. Kad se nitko ne javi, odmah spomene mene i Želju. A ča baš ja?, kaže Želja, grickajući repu. Zato ča si sinoć rakiju u rovu pil, a on jer je otišal u grad, a ni mi se javil, gleda optužujuće u mene. Ja sam rakiju pil jer je bilo zima, kaže Želja. Htjede još nešto reći, ali ga Jargan opomene pogledom. Nema više labavo, kaže, osim toga, vas dva ste ovde najmlađi. Nisam se bunio, pitam: Kad treba? Jargan kaže: Ča prije, to bolje.

Otac ustane, dođe do mene, izvuče mi iz pasa pištolj, kao da me razoružava: sliči ljutitu dječaku s drvenom puškom. Bitango, promrmlja, ča si se vraćal, misliš da ću te ja u kolicima služit. Onda mi naglim pokretom dade svoju pušku i desetak patrona: dvije mi padnu, sagnem se pa ih tražim pod nogama. Brzo ih pokupim, obrišem od blata; Želja je, noseći u rukama pušku tandžaru, već odmaknuo; hodam kroz muljevinu, blato me vuče natrag: požurim za njim.

Brzo prijeđemo čistinu do šume, zatim skriveni šarolikim lišćem krenemo uzbrdo; šuma je bez magle, svježa od jučerašnje kiše: penjemo se prema planinskim visovima gdje smo nekoć zajedno čuvali stoku; putovi su prema gore izlokani od jakih kiša, zarasli u trnje i šaš.

U početku hodamo oprezno, kao da nogama tražimo neke čvrste uporišne točke, ali poslije smo ušli u one naše mreže puteljaka koje dobro poznajemo i opustili se u hodu, osjećajući sve veću sigurnost u svojoj nevidljivosti.

Prođemo pored udoline pune pjene cvijeća, tako mirisave da mi se čini kako pijem to gusto cvijeće: ponekad u hodu otkinem bobicu, pljunem žilavu kožicu. Sićaš se, kaže iza mene Želja, kako smo se ovuda ko mali igrali rata. Sićam, kažem. Sjeli smo ispod mirisnih četina jele: ništa se nije čulo. Jedino nas ptica s visoka drveta gleda, onda se okrene i sklopi krila, kao da se moli za nas. Čim nastavismo, nešto ispod nas prasne, ali to je Želja stao na staru granu.

Malo poslije: netko prolazi kroz paprat. Obojica zalegnemo, čekamo, očiju priljubljenih uz puščane cijevi: osjećam u kažiprstu onu graničnu sekundu kad mogu svakog trena stisnuti okidač; iskrsne ptica, šuškajući po lišću: majušna, ali za tako sitno tijelo stvarajući preveliku buku; valjda je i do tišine. Ustanemo, ona krećući se u krugovima i hvaleći se svojim šarenim perjem, odskakuće u dno grma; penjemo se još više, zakoračimo pa se odmah dva koraka natrag kližemo po lišću; rukama se držimo za česmine; odahnemo kad najzad izbijemo na ravninu: puške su nam na leđima, da lakše hodamo; jedva se glavama probijamo kroz gusto novorođeno drveće, omotano u zmijolike lijane; barem se više ne kliže.

Eto nas već na maloj čistini: zovemo je krčevina; sunce sija poput uperene lampe; opet neko mlado drveće, pa vitki borovi, odmičemo ih, oni kao Jude tada zalaze jedan drugom iza leđa; zašli smo u drevnu šumu: ovdje svako stablo, prekaljeno na suncu i vjetru, može biti spomenik ovoj šumi; koračam ispred, pa pazim da naglo ne odmaknem žilavu granu, da ne udari Želju po licu.

Crvenorepa ptica stoji na drvetu, kao mehanička igračka, maše krilima, hladeći se, onda ugledavši nas odleti. Šuma posta još gušćom, gotovo neprohodnom, a kad u klekovoj šikari opet nešto sumnjivo šušne, opomenem sam sebe: pazi!

Stojimo usred šume, osluškujemo: to je opet ptica proletjela; Želja gleda iza; sad su se svuda oko nas čule nadahnute ptice, njihovi liturgijski glasovi i život kako struji kroz krošnje: to nas napuni optimizmom. Kao da su se sve ptice svijeta skupile u ovoj šumi pa imaju koncert, kažem. Bolje ptice nego oni, kaže Želja.

Šuma posta tako gusta da ne možemo kroz nju više ni hodati: grane nas sa svih strana grebu po licu, za noge mi se kvači napasno trnje; napredujemo korak po korak, privikavajući se napregnute kičme na tako sitne korake, osjećajući ispod potplata kako se mrvi prhko granje. Ajde sad ti malo prvi, kažem Želji, on me jedva zaobiđe i stade se uz pomoć puščane cijevi probijati. Uto mi iza njega, s novim korakom, dođe misao na one naše dječačke dane: uzeo bih suhu granu, koračao sam i ubijao neprijateljske vojnike iz te ubojite grane, tako brzo pucao, kao da mi se svaki trzaj prstom po obaraču omaknuo; čvršće stisnemo puške u rukama: upokojit će nas ti iznenadni šušnji.

Opet nešto čujem, spotičem se o trule grane skrivene u lišću; u njihovu mesu žive crveni crvi. Čekaj, šapnem; slijedim pogledom svoj glas: pogled mi zapinje za grane. Želja se zaustavi, polako pusti iz ruke granu: ništa se ne čuje osim ptica.

Zajedno udahnemo; osokoljeni ptičjom simfonijom, stignemo do Velikoga kamena, okružena gustim grmljem: još uvijek izgleda kao zjenica planine, kamen graničnik, kamen koji u zraku leži u gnijezdu, premrežen žilama onoga najvišeg sunca.

Popnemo se kroz grmlje gore, na glavu te goleme stijene, dopola umotanu u zelenocrno lišće: još je veličanstvenija kad se na njoj stoji; stojim i sjećanje uspoređujem s onim što vidim; oduvijek sam odavde volio oko sebe promatrati ustroj razna drveća: ovako nešto moguće je još samo u snu.

Posvuda gdje sam odozgo omađijan gledao bila je i dalje ona ista anarhična šuma, krovovi šume, ocean uzdrhtala zelenila, odijeljen svojim vrhovima od neba koje čuva granicu. Nigdi ni žive duše, kaže Želja. Samo ptice, kažem. Ajmo mi sić, kaže on. Da nas neko ne vidi. Sišli smo, sjeli pod prvu zelenu kupolu drveta; ispod nogu primijetim četu mrava: stupaju u dvoredu. Ustanem, pogledam u nebo: sunce je moglo nestati bilo kad. Idemo nazad, kažem.

* * *

Vjetar cijelu noć puše; gasi jata zvijezda; drveće se savija više nego što može: nekad pukne, mi se stresemo; lišće tada leti iznad stabala. Svjetleći metak projuri: sagnuli smo glave. Proleti neka krijesnica i razrijedi malo mrak; netko pomisli da je opet metak pa sagne glavu. Smijali smo se tomu; čak se i moj otac napola osmjehne.

U tišini, kroz crnoću noći, čuli smo kako vjetar, ponovno se odmotavajući, u selu po krovovima ljulja jabuke: okrugli mjesec u vječnom je kretanju. Odupro sam se nogama o drugi kraj rova, kao da ga želim proširiti. Zahladnjelo je: iziđem iz rova, tapkam na mjestu: grijem dahom ruke. Vrati se nazad, kaže Jargan. Opet sam ušao u rov, zario glavu u zemlju, čuo kako neki noćni cvijet pije vodu: guć! guć!

Puškaranje nije dugo trajalo, a preleti nas i granata. Još jedna, smrad dima rastoči se u crnu rupu. Čekali smo prilijepljeni za oružje: cijelu noć ih čekamo, onda netko šapne: otišli su. Okrenuo sam se i gledao u šumu koja bliješti kao začarana; pogled mi je popraćen nejasnim osjećajem da je sve prošlo, da je i rat prošao i da ovo nije ništa drugo nego san nakon kojeg ću se probuditi; nema više ni udaljenosti između nas i šume, pogled mi je zbližen sa zadnjom misli.

Ujutro nas napadne sunce: otklopim oko, ako otvorim drugo, oslijepit ću na oba. Netko, kao da nas čuje, opali po nama iz šume, Jargan taj pucanj vrati natrag: zapucam i ja; prvi put iz svojeg pištolja: bar da jednom u ratu zapucam; kugla se otme cijevi; poslije nije bilo pucnjave.

Hladnoća je sve jača, onda iznenada počne prosijavati snijeg, kao bacan Božjom rukom, mijenjajući lišću boju: brzo sve zabijeli; snijeg mi najprije izgleda kao bijelo cvijeće koje pada s drveća, onda kao neka zavjesa između njih i nas, kao neko mjesto gdje se ništa više ne može dogoditi.