Potlačene i oslobođene istodobno

U rano jutro 18. kolovoza 1936. Federico García Lorca ustrijeljen je pored stabla masline na cesti koja povezuje gradove Víznar i Alfacar. Prošlo je 87 godina od ubojstva slavnoga španjolskog autora dvadesetog stoljeća, čiji posmrtni ostaci još uvijek leže u zajedničkoj grobnici. Dvije godine prije njegove smrti praizvedena je Yerma u kazalištu Teatro Español, predstava u kojoj autor kritizira strogi moralni kodeks svoje zemlje, u kojoj su  vidljivi autorovi liberalni stavovi, koji su osim homoseksualnosti razlog Lorcina pogubljenja. Yerma, drugi dio trilogije andaluzijskih tragedija – uz Krvave svatove (1933) i Dom Bernarda Albe (1936) – premijerno je izvedena u Rijeci 8. siječnja. Predstavu je izveo ansambl Hrvatske drame riječkog HNK-a Ivana pl. Zajca u u režiji Rajne Racz i dramatrugiji Maje Ležaić, koje su zajedno napravile adaptaciju u prostoru Exportdrva. Glavne uloge u predstavi tumače Judita Franković Brdar (Yerma), Dean Krivačić (Juan) i Deni Sanković (Victor). Uz njih u predstavi glume i Jelena Lopatić, Olivera Baljak, Biljana Lovre, Aleksandra Stojaković Olenjuk, Ana Marija Brđanović, Dora Čiča, Nika Grbelja i Mario Jovev. U autorskom su timu predstave koreografkinja Kasija Vrbanac Strelkin, scenografkinja Paola Lugarić, kostimografkinja Manuela Paladin Šabanović, autor glazbe Marin Živković te oblikovatelji svjetla i zvuka Dalibor Fugošić i Saša Predovan.

Rajna Racz Lorcinu kontroverznost ne nalazi u manifestima i parolama, već  u ritualnosti jezika i slika / Snimio Dražen Šokčević

Lorca je u trilogiji andaluzijskih tragedija spojio mit, poeziju i stvarni život kako bi prikazao žene svog vremena; potlačene i oslobođene istodobno. Ime junakinje, Yerma, znači uvela, jalova, prazna, a to je i simbolički naslov predstave koja u središte stavlja majčinstvo, odnosno nemogućnost postajanja majkom. Žena koja želi postati majkom bezvremena je mitska paradigma, a predstava prekriva arhetipsku stabilnost majčinstva iznimno stiliziranom faktografijom koja počiva na izmjenama poganskih i kršćanskih rituala povezanih s karnalnosti i spiritizmom ženskog tijela. Zarobljenu u braku u kojem ponestaje ljubavi i osuđenu od strane represivne zajednice, Yermu sve veći očaj navodi na nekonvencionalan i nepromišljen postupak. Redateljica Rajna Racz Lorcinu kontroverznost ne pronalazi u parolama, već  u ritualnosti jezika i slika. Priča o ženinoj sve bjesomučnijoj čežnji za majčinstvom ukorijenjena je u prirodi, zemaljskim ritmovima, lokalnim običajima i narodnim tradicijama malog sela, ritualima koji će se u predstavi predočiti stalnim kretanjima. Kretanje je strukturirala Kasija Vrbanac Strelkin, koreografkinja i plesačica, koja je metodološki stvorila specifičan vokabular koji se rabi tijekom cijele predstave. U tom svijetu drukčija je postava tijela, svi su uzemljeni, žene imaju osviještene pelvise, a muškarci područje srca. Sve što rade djeluje kao prazan ritual, forma je ritualna, ali ispražnjena od značenja. Tajna i ritualnost misao su vodilja i u scenografiji. Scenografija Paole Lugarić poligon je za glumačku igru; sve se u njoj koristi arbitrarno. Cijelo je selo za žene spužva koja beskonačno upija sve sokove i radosti života, za Yermu je ta spužva i blato koje je zazidava unutar vlastite kuće. Jedino što organski postoji jest jabuka. Voće zbog kojeg je Eva osudila cijelo čovječanstvo na izgon iz raja stalno se spominje u drami;  Juan uzgaja jabuke, Yermina je postelja prve bračne noći mirisala na jabuke, jabuka je u Yerminim ustima dok spolno opći s mužem. Žene u selu Lorca tretira kao zbor iz grčke drame, a sve glumice u manjim ulogama dobro utjelovljuju nesretne sudbine prisilne udaje, teškog majčinstva i  praznine koju ne ispunjavaju djeca.

Judita Franković Brdar u glavnoj ulozi uspješno prikazuje višeslojnost svog lika, ona je i djevojčica i žena, teži slobodi, ali robuje društvenim normama odbijajući Denija Sankovića kao ljubavnika i mogućeg oca svog djeteta. Tragedija kulminira u posljednjem činu, hodočašću na koje nerotkinje dolaze moliti Krista za djecu. Yerma odbija život s drugim muškarcem, a Juan napokon priznaje da on ne želi djecu, nakon čega ga Yerma ubije. Spužva na kojoj se odigrava predstava postaje grobnicom Juana, ali i patrijarhata.

Lorca razara koncept biološkog esencijalizma i socijalnog konstrukcionizma. Portretira ženske likove koji su jaki, odvažni i nepokorni, svjesni su svojih potreba, bilo osnovnih ili fizičkih. Muškarci zauzimaju nevidljivo mjesto. Izvrsne glumice publici nude priliku da upoznaju žene njihovim objašnjenjem samih sebe i njihovim karakterom, koji ne treba nikakvo muško objašnjenje. Yerma je jedna od najboljih predstava Hrvatske drame, koja ne ostavlja ravnodušnim.