Politika uvijek ubije umjetnika

„S glazbene strane, mislim da je potrebno malo poraditi na melodiji, no vizualno svakako odskače“, komentirao je bloger William Lee Adams nastup sastava Let 3, predstavljen u hrvatskim medijima kao „svjetski Eurosong ekspert“, a za što se kvalificirao kao „osnivač najznačajnije svjetske stranice posvećene vijestima o Eurosongu – Wiwibloggs“. Iako je za našu publiku izjavio da mu se „sviđaju hrabre boje, hrabrost i pomalo divljački izgled banda“ te da će taj nastup „svakako rado gledati iznova i iznova“, na svom blogu nije podijelio to oduševljenje; ondje stoji tek nekoliko rečenica njegove britanske suradnice Lucy Percy, koja bez nekog entuzijazma spominje samo da je Let 3 poznat po „šokantnim javnim izvedbama i vulgarnim stihovima“.

Komentar da je pjesma u redu, samo treba poraditi na melodiji, zvuči mi kao da kažete za neku kuću da vam se sviđa njezina fasada, ali treba poraditi na arhitekturi, ili za automobil da je hrabar i divlji, samo treba poraditi na motoru i karoseriji. Istini za volju, mlađahni Adams i nije rekao da će Let 3 slušati, nego da će ih gledati. Kao otac maloljetnog djeteta bio sam uključen posljednjih godina u obiteljsko praćenje Eurovizije i mogu reći da zbilja nije bilo ničega, ili gotovo ničega, za slušanje; međunarodnom ukusu bile su privlačne pjesme sa slavenskim melosom, no toga je meni preko glave, pa me i tu uživanje mimoišlo. Na uspjeh su mogli računati ekscentrični nastupi, poput finskih Lordija 2006, maskiranih u posjetitelje onog kafića iz Ratova zvijezda, ili neobični izvođači, poput Conchite Wurst, austrijskog Bože Vreće, koji je pobijedio 2014. No previše ekscentričnosti moglo je izazvati i susramlje, poput srbijanske ženske trojke Hurricane, koja je 2020. zapanjila droljastim turbofolk-stilom, izvodeći pjesmu Hasta la vista (ili je možda bilo obratno, pjesma se zvala Hurricane, a one Hasta la vista).

Tko prihvaća Let 3 predstavlja se kao napredan i hrabar, a tko ne, zaostao je i konzervativan / Snimio Goran Kovačić / Pixsell

Još sam išao u srednju školu kad se 1980. pojavio hit The Bugglesa, Video Killed the Radio Star; sav je sadržaj te pjesme izrečen u naslovu, a njezin je video, sasvim prikladno, bio prvi emitiran na MTV-u. Bilo je spotova tu i tamo i prije, nevješto se nešto pokušavalo, kombinirajući film i televiziju, ali bila je to više ilustracija pjesama koje su ionako drmale po radiju, plesnjacima i diskoklubovima. Šok vizualizacije pjesama nije bio ništa manji dramatičan od one prijelomne točke kad je zvučni film zamijenio nijemi, ubivši zvijezde koje nisu imale dobar glas, poput Bustera Keatona. Bio je i dalekosežniji – dobra pjesma bez dobra videa imala je manje šanse za uspjeh od dobre pjesme s dobrim videom, ali i manje od loše pjesme s dobrim videom. Slušanje je postalo gledanje, a tako je s vremenom postalo i na Euroviziji: ona je na koncu ostvarila vlastito ime, EuroVIZIJA, predstava namijenjena gledanju, a ne slušanju.

Zbog toga je došlo do promjene načela izbora nacionalnih predstavnika: ne biraju se više pjesme koje nam se sviđaju za slušanje, pa čak ni one za koje mislimo da će drugi rado slušati, nego biramo pjesme za koje mislimo da će druge šokirati. Ta promjena ide iznutra prema van. Da bi nam se neka melodija svidjela, ne moramo o tome imati racionalnu argumentaciju, nego je moramo osjetiti – ući će nam u uho, pjevušit ćemo je i plesati na nju; melodija će nam se javiti iznutra. Naprotiv, šok drugih moramo proračunati, jer to ne mora biti isto što šokira nas – Let 3 svi znamo kao zabavljače, šokantne i vulgarne, kako je to točno sažela Lucy Percy, no znamo ih toliko dugo da nam to više nije ni šokantno ni vulgarno. Nitko u Hrvatskoj neće prijeći ulicu da ih vidi kako nose kip babe s kurcem, guraju si ruže u guzice i ispaljuju čepove iz šupka, ali možda bi se još moglo skandalizirati inozemnu publiku, koja za sada živi u blaženom neznanju o tim atrakcijama.

Riječ je o kalkulaciji, nastupu koji kombinira infantilnu melodiju s besmislenim stihovima, kako bi se u njih moglo učitati bilo što, uključujući i političku poruku; politika se pak uvodi maskiranjem i rekvizitima, Hitlerovim brkovima i vojničkim kapama, raketama i ćirilicom, relativizirajući je golotinjom i transvestizmom. Nešto što bi moglo funkcionirati kao scenska farsa, song u morbidnom mjuziklu ili kabaretski dodatak u rock-klubu nudi se javnosti za reprezentativan uzorak hrvatske estrade, i tako postaje kamen spoticanja: tko to prihvaća, napredan je i hrabar, a tko ne, zaostao je i konzervativan. Pokreće se mehanizam poznat iz Andersenove priče o golom caru: oni koji šute to čine iz oportunizma, a oni koji progovore nalaze se u opasnosti da budu isključeni. Da stvar bude ljepša, glazbeni car zbilja je gol na pozornici, a njegov je jedini adut politička korektnost: pjesma možda ne valja, ali je na političkoj liniji; ne može se slušati, pa se zato mora gledati.

Upravo ovih dana objavljeni su rezultati forenzičkog pregleda ekshumiranog tijela čileanskog nobelovca Pabla Nerude. On je umro u bolnici u Santiagu 23. rujna 1973, samo dvanaest dana nakon državnog udara u kojem je bio svrgnut njegov prijatelj Salvador Allende. Službeni uzrok smrti bio je rak prostate, ali od početka se iznosila sumnja da je bio otrovan, što je sada i potvrđeno: u bolnici su mu dali injekciju punu bakterije Clostridium botulinum, koja ga je ubila za samo nekoliko sati. Argument Leta 3 jest da je politika ispred estetike; Nerudina smrt podsjeća da politika uvijek ubije umjetnika.